BILJEŠKE S PREDAVANJA ZA NOVOZAVJETOVANIKE FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA IZ ZAGREBAČKIH BRATSTAVA
Sv. Ksaver, dne 17. prosinca 2003.
fra Zvonimir Brusač, TOR
Bogoslovne kreposti vjere, ufanja i ljubavi
Uvod
Vjera, ufanje i ljubav su bogoslovne kreposti, tri kreposti koje nam Bog daje, temelje se na Božjem daru. Zašto govorimo o vjeri, ufanju i ljubavi, a ne o vjeri, nadi i ljubavi? Zato jer je ufanje vjerska dimenzija nade.
Što je zapravo vjera?
Što je zapravo ufanje?
Što je zapravo ljubav?
Mi molimo: Umnoži nam vjeru! Učvrsti nam ufanje! Usavrši nam ljubav!
Bogoslovne kreposti možemo nazvati i božanskim krepostima.
Po čemu je čovjek čovjek? Po slobodi, razumu, osjećajima, volji, sjećanjima. Vjera je spoznanje istine, nada ili ufanje ne oslonac u teškoćama, ljubav je sposobnost izbora, djelovanja i stupanja u odnose.
Krepost je riječ koja se danas rijetko upotrjebljava. U kršćanstvu govorimo o kršćanskim krepostima. Što je krepost? Stabilno raspoloženje za činjenje dobra. Tko je krepostan čovjek? Onaj koji je sposoban, ima stalnost, izvježbanost da čini dobro. Za vjeru, ufanje i ljubav kao kreposti traži se da budu stalne.
Kreposti su u korijenu osobnog duhovnog života i ulaze u samu strukturu kršćanina. Vjerom, ufanjem i ljubavlju ulazimo u sam Božji život. Vjera je sudioništvo u božanskoj istini, ufanje je posljedica Božje pomoći čovjeku, a ljubav je sudioništvo u Duhu Svetom. Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan (Rim 5,5). Po kreposti ljubavi postajemo dionici Duha Svetoga. Ufanjem se čisti duša da se oslanja samo na božansku pomoć i moć. Vjera je kolanje Duha Svetoga prema Ocu i Sinu. Bog je izvor, poticaj i objekt kreposti. Te tri kreposti oživljavaju i prožimlju sve drugo naše djelovanje.
1. VJERA
Vjera se usredotočuje na Isusa Krista. Da bi se čovjek krstio mora vjerovati. Vjera u Krista prethodi kršćanskom životu. Milost Duha Svetoga darovana je vjerom u Krista. U nas se odmah prelije Duh Sveti. Vjera je počelo i korijen, klica iz koje ide duhovni život.
Vjera podrazumijeva naviještanje Evanđelja. Povjerovali smo, krstili smo se, vjerujemo, ufamo se i ljubimo. Naviješta li nam se još uvijek Evanđelje? I daljnja vjera ovisi u naviještanju Evanđelja. Vjera se tako hrani, raste, produbljuje i proširuje. Evanđelje je napisano za vjeru.
Vjera je uvjerenost u zbiljnosti, tj. istine kojih ne vidimo, o kojima nemamo neposredan, cjelovit uvid u jednom trenutku. Vjera je uvjerenost da je tako kako nam se naviješta.
Promišljajmo o naravi vjere. Što je vjera? Što dobivam vjerom? Po čemu se razlikujemo od nekoga tko nema dar vjere? Suprotstavljanje razuma vjeri je napast! To ne treba prihvatiti. Vjera je jedan od načina spoznavanja istine, a znanost ima svoje metode. Vjera i znanost dva su puta koja ne treba suprotstavljati. Treba izbjeći zamku da suprotstavljamo vjeru i razum. Papina enciklika o vjeri i razumu govori o dva puta spoznaje.
“Ja vjerujem” sadrži vjeri vlastito svjetlo. Vjera traži istinu. Vjera je ambijent našeg duhovnog života.
Abraham se zaputio ne znajući kamo ide. To je VJERA. Descartes traži da se ne prihvati istinitom nijedna stvar za koju se ne može bjelodano spoznati da je takva.
Vjera se tiče stvarnosti koji nisu očigledne, zahtijeva zalaganje vjernika koji ne može ostati na razdaljini kao promatrač. Znanost i vjera su nespojive samo ako se apsolutizira znanstvena metoda. Vjera traži razumijevanje. Razumijevanje stvara drugu vrstu znanja. Mudrost je znanje koje čovjek dobiva kada hodi putem vjere. Odnosi se na moralno ponašanje i na život kao takav. Temelji se na osobnom iskustvu. Mudrost nije u opreci sa znanošću. Sv. Augustin kaže: Nemoj tražiti da razumiješ kako bi vjerovao, nego povjeruj pa ćeš razumjeti. I sv. Anzelmo kaže: Tko ne bude vjerovao, neće razumjeti. Potrebno je prepustiti se vjeri, ući u iskustvo. Vjera je napredak u spoznaji i mudrosti.
U Novom Zavjetu nalazimo dva primjera za vjeru:
1.) Poziv prvih učenika u Markovom Evanđelju
Sjetimo se Starog Zavjeta: Abraham se zaputi…. Vjera je osobni DA Božjem pozivu. Ona zahtijeva cijelu osobu. Vjera znači napuštanje vlastitih ideja.
2.) Petrova vjeroispovijest
Apostoli su prikovali svoju vjeru uz Isusovu osobu. Svakome od nas upućeno je pitanje: Što Ti kažeš: tko sam ja? Odgovor je: Isus Krist. Petrov odgovor je potpun: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Isus Krist, Sin Božji. Crkva će braniti istinu o Isusu Kristu. On je taj u koga želiš i možeš vjerovati. Crkva odbija pokušaje da se Isusa Krista svede na čovjeka. On je Sin Boga života, rađa se od Oca prije svih vjekova, istobitan je Ocu, pravi čovjek i pravi Bog. Petar kaže: Ti si Krist, Sin Božji. Tako pomiruje dvije krajnosti. Isus je sin žene i Božji Sin. Vjera može doći po božanskoj obnovi. Ona je dar. Petru je dana Istina. Petrova vjera nije samo uzor, nego je i temelj vjere Crkve. Crkva je zajednica onih koji će vjerovati kao Petar. To je vjera u Kraljevstvo nebesko čiji je početak Crkva. Mi primamo dar vjere, ali on nam nije nametnut. Vjera ima objektivni i subjektivni sadržaj.
2. UFANJE – NADA
Ufanje dolazi od riječi uhvatiti se, osloniti se. Vjera i ufanje usko su povezani. Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo.
Nada je krepost čovjeka na putu prema vječnom životu koji susreće teškoće i rizike. Ufanje je uzdanje u Milost Boga koji će dati da se nadvladaju te teškoće. Ufanje računa na Božju pomoć.
Sloboda je opkoljena opasnostima: vanjskim napastima i unutarnjim opasnostima. Sv. Pavao kaže: Htjeti mi ide, ali ni i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim (Rim 7,18-19). Čovjek je ranjiv, slab, potreban je ufanja, oslonca na Boga. Odgovor Pavlu je: Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje. Pavao opet kaže: Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Imamo dakle slijed: nevolja-postojanost-prokušanost-nada.
U nadi se može rasti. Vjera ne ostaje sama, njezin prvi plod je ufanje.
Mi imamo želje: dobar život, lijep život, slobodno zajedništvo, da činimo i primamo dobro. Nada nastupa kad te naše želje dolaze u pitanje.
Krepost ufanja uključuje SMJELOST bivstvovanja i djelovanja, HRABROST, prihvaća rizike, strpljivo podnoseći nevolje i boli, ne preže ni pred smrću.
I ufanje je dar. Treba njegovati i dar nade.
Ljudima treba ponuditi vjeru da se iz nje rodi nada. U depresiji, potištenosti gubi se volja za rad. Potreban je dar ufanja.
Abrahamu je ufanje bilo oslonac. Naviješteno mu je da će mu se roditi sin, a kad se to ostvarilo nada mu je stavljena na kušnju. Abraham je pritiješnjen. Od njega se traži da prinese sina za žrtvu paljenicu.
U Blaženstvima vidimo autentično kršćansko iskustvo. Daje nam se obećanje. Blago onima, o kako su sretni… Sreća se najavljuje ožalošćenima, siromašnima, onima koji trpe zbog nepravde, odmah se ulazi u iskustvo nesreće, a u svim Blaženstvima najavljuje se Kraljevstvo nebesko. Ono će se OSTVARITI, ipak je njihovo Kraljevstvo nebesko. Sadržaj i tajna nade je u tome da nam je obećana pomoć. Imamo iskustvo teškoća, ali nada će se ISPUNITI. Kraljevstvo nebesko ipak će se dogoditi, počet će se događati već ovdje na zemlji. Kršćanska nada je ufanje da će mi Bog pomagati u teškoćama. To je put obećanja, kušnje i nagrade. Taj put možemo prepoznati i u Isusovom životu. Imamo najave i proroštva da će doći Spasitelj. To spominjemo u Došašću. Isus je došao, ali nije bio prihvaćen. Otajstvo Utjelovljenja povezano je s otajstvom Muke i Smrti i s Otajstvom Uskrsnuća.
3. LJUBAV
Ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav (1Kor 13,13).
Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ… (Iv 14,23)
Krepost ljubavi također je božanska krepost. Božja ljubav razlivena je u našim srcima (usp. Rim 5,5). Ljubim onom ljubavlju kojom je Isus ljubio mene. Ta je ljubav bila tako velika da je Isus ušao iz ljubavi u muku i smrt. S tom širinom i dramatičnošću ljubavi obnovio je moje dostojanstvo.
Primio sam krepost božanske ljubavi. Mogu ljubiti tom ljubavlju. Krepost je dar koji traži suradnju. Dan nam je Duh Sveti i Ljubav Božja.
Nada ne postiđuje (usp. Rim 5,5) Ufanje nije bespredmetno, jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim (usp. Rim 5,5). Srce je središte čovjekova bića. Ako je čovjek sposoban ljubiti kao Bog, ima nade.
Što je ljubav? LJUBAV JE DAVANJE PREDNOSTI DRUGOME, promicanje drugoga u njegovom biću, da drugi bude drugi. Bog nas ljubi jer promiče nas, da budemo ljudi u potpunosti. Bog nas ljubi, promiče naše dostojanstvo, cijeni nas, žrtvuje se da bi se to naše dostojanstvo ostvarilo.
Ljubav – grčki agápe – to je poštovanje i dobronamjernost. Latinski dilectio je postojana duhovna ljubav, a caritas je osjećaj i vrijednost koja se pridaje onome što se ljubi, što volimo.
Ljubav između božanskih osoba, ljubav Kristova, primljena po Duhu, konkretizira se u drugim krepostima. Npr. nenasilnost je poštovanje dostojanstva drugog.
Novo millennio ineunte napominje da zajedništvo uključuje pozitivni pristup drugome, zapažanje onoga što je kod drugoga dobro.
Sv. Toma Akvinski govori o božanskoj ljubavi u terminima prijateljstva. Prijatelji promiču dostojanstvo jedan drugome i međusobno čuvaju osobnosti.
Kršćanin je na putu rasta. Postoji početak tog puta, gdje još nismo ostvarili širinu ljubavi. Sposobni smo sve više ljubiti na Božji način. Sveci su oni koji su na vidljiv način zaživjeli božansku ljubav tijekom svog života. Osoba koja ljubi božanskom ljubavlju posjeduje zrelu slobodu, gospodstvo nad sobom, usmjerava život prema služenju.
Savršenstvo ljubavi je DAR, Božja Milost kojoj smo se otvorili po molitvi, Euharistiji (ona je sakrament ufanja, obnavljamo volju da nasljedujemo Isusa), ispovijedi.
Ljubav je plod Duha. Čitamo u Gal 5,22: Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Ufanje je plod vjere. Sv. Leon Veliki kaže da je ljubav snaga vjere, a vjera je snaga ljubavi (spoznao sam Boga, pa ga ljubim), da su jedna za drugu potpora i svjetlo, sve dok dar gledanja Boga ne zadovolji želju vjere.
Bilješke pohvatala:
Antica-Nada Ćepulić
(predavanje je pripremljeno na temelju knjige S. Pinckaersa, Pavlov i Tomin nauk o duhovnom životu, KS, Zagreb 2000)