BILJEŠKE S PREDAVANJA ZA NOVOZAVJETOVANIKE FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA IZ ZAGREBAČKIH BRATSTAVA
Kaptol, dne 28. siječnja 2004.
fra Zdravko Lazić, OFM
SUSRET S OCEM U SAKRAMENTU POMIRENJA
Zadanu temu želim obraditi u tri dijela (1) Bog kao OTAC u Starome i Novome zavjetu, (2) pomirenje i (3) pokora, a na kraju rada iznosim i neke teškoće sakramenta ispovijedi.
BOG OTAC
Isus je Sin Božji. On je došao objaviti Oca. Zato poslije Isusa više ne možemo Boga doživjeti bez Sina Božjega, a to znači da ga ne možemo doživjeti drugačije nego li kao Oca. Osim Isusovih riječi i djela, važan je njegov poseban odnos prema Bogu kakav ne poznaje tadašnje židovstvo. Isusov odnos prema Bogu najbolje odražava njegovo obraćanje Ocu s ABBA (tata, tatice). Za Pracrkvu je takvo Isusovo obraćanje Bogu bilo toliko važno i karakteristično da ga u novozavjetnom grčkom nije ni prevodila, već ga je sačuvala u izvornome obliku (usp. Rim 8,15; Gal 4,6; Mk 14,36). A Isus i nas želi uvući u taj ABBA odnos.
Bog kao OTAC u Starome zavjetu
SZ je veoma škrt u upotrebljavanju naziva otac za Boga. Osobito se izbjegava Boga nazvati ocem u starijim tekstovima SZ-a, a to zbog toga da ne bi netko u Izraelu pomislio da je Bog fizički otac kao što su to mislili ostali poganski narodi.
U Pnz (oko 650. pr. K.) pojavljuje se naziv otac za Boga Jahvu kao izraz za izabranje: “Tako li uzvraćaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on otac tvoj, stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš?” (Pnz 32,6). Prorok Jr (oko 590. pr. K.) obećaje da će Bog biti opet otac Izraelu u posljednjim vremenima (usp. Jr 31,9). Ovaj odnos Božji prema Izraelu Jeremija utemeljuje u vjerskom u ćudorednom pogledu. Bog je stvoritelj Izraela i Izrael ima prema Bogu odnos djeteta, odnos poslušnosti i ljubavi. Tu nema traga poganske mitologije, nema traga poimanju fizičkog porijekla ljudi od Boga kao od fizičkog oca.
Poslije babilonskoga sužanjstva i povratka iz njega, proroci i ostali biblijski pisci sve češće Boga nazivaju ocem. Malahija upozorava na propuste i grijehe kao propuste sina prema svome ocu (usp. Mal 1,6; 2,10). Iz tekstova Izaije proroka vidi se sasvim jasno u kojem smislu biblijski pisac govori o Bogu kao ocu Izraela: Bog je Izraela stvorio, Izrael ima stoga prema Bogu odnos sina prema ocu (usp. Iz 63,16; 64,7). U starozavjetnome je shvaćanju Bog na poseban način otac kralja izraelskog: “Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin…” (usp. 2 Sam 7,14; l Ljet 17,13; 22,10; 28, 6).
Nešto su slobodniji u upotrebi naziva Bog otac pisci mudroslovne literature. Tako Sirah po prvi puta u molitvi boga naziva Ocem: “Gospodine, Oče i vladaru života moga… Gospode, Oče i Bože života moga…” (Sir 23,1.4). No, ipak treba imati na pameti da ovaj naziv Boga ocem ne izražava intimni djetinji odnos čovjeka prema Bogu, nego autoritet Boga kao odgojitelja i pazitelja djece.
Možemo zaključiti: u SZ ne nalazimo nijednog navoda u kojem bi Bog Jahve bio smatran Ocem u intimnom, prisnom, djetinjem odnosno sinovskom odnosu. Izraelac je pred Bogom doduše kao sin pred svojim ocem, ali kao sin koji se oca plaši i očeve zapovijedi mora vršiti.
Bog kao OTAC u Novom zavjetu
Bog Isusa Krista jest njegov Otac. Stoga mu se Isus obraća s prisnošću i poletom djeteta: ABBA, OČE. To je Isusov Bog, jer Otac posjeduje božanstvo a da ga ni od koga drugoga nije primio i on to u potpunosti daje Sinu, koga rađa odvijeka, i Duhu Svetom u kojemu se Otac i Sin sjedinjuju. Tako nam Isus objavljuje istovjetnost Oca i Boga, istovjetnost misterija Boga i misterija Trojstva. Krist nam objavljuje Trojstvo na način koji nam je jedini dostupan, za koji nas je Bog predodredio stvorivši nas na svoju sliku: tj. u sinovskoj ovisnosti o sebi. Isus pred svojim Ocem jest savršen uzorak stvorenja pred Bogom, i zato nama u Ocu objavljuje savršeni lik Boga. Isus će neprekidno govoriti o Bogu – Ocu. Jedan jedini mogući i ispravni način odnosa prema Bogu kreće se samo kroz ABBA-odnos. Bilo kakvo drugačije razmišljanje o Bogu je nepotpuno, krivo i znak je da čovjek nije shvatio bit Isusove poruke. U svojim govorima Isus često Boga uspoređuje s ocem i izravno ga svojim ocem naziva (usp. npr. Mt 6, 8; 7, 9.11; Lk 12, 30; Mk 11, 25 itd.). Ivanovo je evanđelje prepuno naziva Otac za Boga (preko 100 puta).
Kad Isus naziva Boga ocem, tada ima pred očima stvarnost patrijarhalnih odnosa u Palestini. U Palestini je otac bio sve u obitelji. Tako je i Bog sve, sveopći i jedini najveći gospodar u obitelji svijeta i čovječanstva. Zato Isus govori o Bogu kao Ocu koji ima svoje kraljevstvo (usp. Mt 5,16; 13,43; 26,29; Lk 12,30; 22,29), čija se volja mora izvršiti (usp. Mt 7, 21; 12, 50; 21, 31), jer je on gospodar i sudac svih ljudi (usp. Mt 11, 25; 18, 35).
Kako Isus doživljava Boga i u kakav odnos prema Bogu želi i nas uvući, najjasnije se vidi iz Isusove molitve. Jer je upravo molitva onaj praktični dio vjere, tu smo s Bogom na TI, i tu na toj osobnoj razini prepoznaje se iskustvo Boga kao Oca. Isus je upravo u svojim molitvama nadvladao onu bogobojaznu distancu i udaljenost između molitelja i Boga upotrebljavajući uvijek u svojim molitvama za Boga naslov ABBA, a to znači: Oče moj ljubljeni (ili još točnije: tata). Isus se Bogu obraća istim riječima kao što se malo dijete obraća svome ocu. Zato je to za židovski mentalitet bila izvanredno velika novost da je Isus za Boga upotrijebio naslov Abba. Tim izazovnim naslovom za Boga htio je potaknuti svoje učenike na razmišljanje o njegovom odnosu prema Bogu. Ovo pravo nazivati Boga svojim ocem kao što djeca nazivaju svoje očeve dao je Isus upravo u molitvi Oče naš. Isusov učenik-vjernik ima sasvim novi odnos prema Bogu, kao što je odnos djeteta prema svome ocu (usp. Rim 8.15: Gal 4.6).
POMIRENJE
Ovaj se sakrament tiče cijele crkve. Grijehom nanosimo braći i sestrama štetu, narušavamo sklad u životu zajednice. Zajednica kojoj pripadamo manje je sveta ako mi nismo u redu, slabije teži k sjedinjenju s Bogom ako je u nama prepreka. Po grijehu i po milosti Crkva doživljava duboku međusobnu solidarnost svih njenih članova.
Pomirenje se doživljava na trostrukom planu. Potpuno u skladu s onim što nam sugerira prispodoba o izgubljenom sinu i naše se pomirenje događa u tri dimenzije: izgubljeni sin dolazi k sebi (1), pomiruje se s nebom (2), i vraća se k ocu (3).
1. I od nas se traži da se najprije pomirimo sa sobom. Često su najveće prepreke za procese ispovijedi neprihvaćanje samoga sebe. Čovjek često sebi tako teško prašta. Grijehom smo poniženi i nosimo u sebi nepomirljivost radi vlastite gluposti, radi vlastite slabosti. Valja zaći duboko u sebe i usuditi se vidjeti istinu o samome sebi, prihvatiti se u svojoj ograničenosti i slabosti. To je početak obraćenja, početak pomirenja. Valja se pomiriti sa sobom, jer samo ćemo tako autentično moći krenuti u pomirenje u druge dvije dimenzije. Tek u prihvaćanju svoje istine možemo ponizno tražiti pomoć odozgo.
2. Boga valja doživjeti kao dobroga Oca. Ako nam je pred očima samo neki strogi čuvar reda, samo neki sudac ili zakonodavac, onda se treba najprije obratiti i u sebi izmijeniti sliku o Bogu. Jer mi nosimo krivu sliku o Bogu. I tek kad u dubinama našim zasine istina o Bogu, tj. istina da nam je Bog Otac, da je dobar, da nam se raduje, onda imamo dom, onda se imamo kamo vratiti. Tada nas čežnja za životom vraća k Ocu, dovodi Bogu. Pomirujemo se s Bogom. Ne plašimo se njegova lica. Ne činimo ono što su prvi ljudi učinili nakon grijeha: sakrili su se iza grmlja misleći da će se sakriti pred Božjim pogledom i plašeći se da ih ovakve sada Bog ne može ljubiti. I to je đavolska laž koju je Isus došao raskrinkati i nas od toga izliječiti: pomireni s Bogom možemo osjetiti sigurnost i osjećaj kako je Bog dobar prema nama. Molimo «Bože, mi smo slabi, a ti si dobar. Nevjerni smo ti, a ti nas ljubiš vjernom ljubavlju. Odmetnuli smo se od tebe, a ti nas čekaš kao milosrdni Otac. Mislili smo da ćeš nas kazniti, a nailazimo na otvorene ruke, na zagrljaj». I nastaje obrat u našem srcu, počinje novi život. Pomireni smo s Bogom Ocem.
3. Slijedi imperativ pomirenja s ljudima. To se tiče najprije onog unutarnjeg pomirenja: u srcu mi nema ništa od negativnih osjećaja. Nosim oproštenje, nosim spremnost tražiti oproštenje. U srcu se budi ljubav za sve ljude. To je najhitniji osjećaj u dimenziji pomirenja prema ljudima. Bez toga nema ispovijedi. Tada dolazi i zadatak da se prema realnim mogućnostima pomirimo i na izvanjskome planu, tj. da ono što se u našem srcu rodilo u procesu pomirenja ostvarimo u susretima s ljudima. Lijep je bio običaj kod mnogih da su se prije ispovijedi išli pomiriti u obiteljima. Tada se polazilo u crkvu na ispovijed.
Niti jedan sakrament ne može biti samo privatni čin pojedinca niti se može svesti na privatnu pobožnost. Svaki je sakrament javni čin zajednice, Crkve, koja na taj način izvršuje i danas djelo Kristova otkupljenja namijenjeno svim ljudima.
Ispovjedaonicama će zato uvijek biti mjesto u crkvi, tj. na mjestu gdje se okuplja zajednica vjernika na različita slavlja, a osobito na euharistijsko slavlje. Ona je sastavni dio crkvenog namještaja. Premda će ispovijed uvijek biti zagarantirana tajnom radi svetinje ljudske savjesti, ipak hod na ispovijed, stupanje svećeniku, ulazak u ispovjedaonicu bit će uvijek na neki način javni čin kojim se svaki vjernik otkriva zajednici kao grešnik koji je potreban obraćenja i oproštenja. U tom pogledu trebalo bi osloboditi u savjesti svakoga od straha pred ljudskim obzirima: jer svi smo grešni i svi smo potrebni obraćenja i oproštenja. Ta solidarnost sviju tako je važna i ohrabrujuća.
Zato su dragocjena nova iskustva Crkve koja su na osobit način postala dio crkvene prakse po novome Redu pokore u svem bogatstvu i ljepoti i to: bilo kao pomirenje pojedinog pokornika u okviru tajne osobne ispovijedi, bilo kao pomirenje vjerničke zajednice zajedno u liturgijskome slavlju u kojem se moli i vapije Bogu za oproštenje i mir. To liturgijsko slavlje ima svoj ritam i zakonitosti i predstavlja za sebe zaokruženu liturgijsku cjelinu koja je obogatila Crkvu novim iskustvima i mogućnostima. Takva pokornička slavlja mogu se (ali ne moraju) nastaviti u mogućnost pojedinačne ispovijedi ako pritom ima dovoljno svećenika koji će moći saslušati ispovijedi pojedinaca.
Vrijednosti tih slavlja su vidljive i plodonosne. Naime, vjernik se lakše raspoloži za obraćenje srca. Lakša je mogućnost iskrenog ispita savjesti i u vlastitim nemoćima jače se osjeća zagovor i pomoć sabrane zajednice, Crkve. Puno se jednostavnije potom pristupa službeniku Crkve, svećeniku, za osobnu ispovijed i taj susret postaje sve bogatiji i dublji.
U našoj praksi uz pokornička slavlja redovito je ponuđena i mogućnost pojedinačne ispovijedi. I tu se otkrivaju neobično lijepe i duboke prednosti. Pojedinačnu ispovijed doživljavamo zrelijom, vjernici su jednostavniji u svojim ispovijedima i točniji u svom izražavanju, budući da su spremljeni na prikladan način. Otkriva se da i pristup ispovijedi postaje manje “skrivena” a više javna stvar, budući da se svi vjernici ohrabruju za taj korak bez lažnog prikrivanja ili nezdravog stida. Čak bi bilo lijepo, ako je potrebno, kad bi se pritom vidjelo i službenike ispovijedi kako jedni kod drugih traže isti lijek za svoju dušu. Tada to iskustvo prerasta u istinsko slavlje u kojem se proslavljuje Bog jer se ostvaruje spasenje čovjeka.
POKORA
Nekad u davnoj kršćanskoj starini ovaj se sakrament nazivao sakramentom POKORE. I današnji službeni obrednik za ovaj sakrament služi se na koricama imenom “Red pokore”. Taj je naziv povezan s prakršćanskim i evanđeoskim shvaćanjem toga znaka Božje ljubavi i njegova poziva.
Pokora bi odgovarala evanđeoskom izrazu “metanoja”, što zapravo znači obraćenje, ali u sklopu procesa koji do tog obraćenja vodi. Starokršćanska praksa ovog sakramenta bila je drugačija nego stoje danas. Tri glavna čina sakramenta pomirenja u današnjem rasporedu jesu: ispovijed, odrešenje, pokora. Pokornik najprije izreče svoje grijehe, zatim dobije od svećenika odrešenje grijeha u ime Crkve, a potom mu je prepušteno u vremenu koje dolazi i kako može da obavi svoju pokoru. Međutim, u prvim kršćanskim vremenima bio je raspored drugačiji:
1. Najprije je bila ispovijed, kao i danas. Bilo je to priznanje grijeha, ili još bolje, grešnik se kao takav deklarirao pred zajednicom, odnosno pred prvim službenikom te zajednice, pred biskupom ili svećenikom. Ako se radilo o javnim teškim prijestupima koji su bili poznati i predstavljali tešku sablazan, onda je to bilo na neki način i javno priznanje od strane grešnika i javni izraz spremnosti za novim životom. Ako su grijesi bili tajni i spadaju na skrovitost savjesti, tada je i priznanje bilo tajno.
2. Potom je biskup u skladu s praksom prve Crkve naređivao takvom pokorniku primjerenu pokoru. Te “pokore” bile su u ona vremena teže i dugotrajnije nego što su danas. Pokornik je zapravo ulazio u tzv. “pokornički staž”. Taj mu je staž pomogao da kroz određeno vrijeme dozori u njemu istinsko obraćenje i prava odluka života. Kroz to vrijeme mogao je istinitije otkriti svu tragediju grijeha i ljepotu života u milosti djece Božje. Te pokore bile su u ono vrijeme različite, ali ne malene. Npr. post od 40 dana, sjediti u pokorničkoj odjeći i u pepelu ispred crkve u vrijeme kad su vjernici dolazili u crkvu na misu ili moliti za preporuku da im se Bog smiluje, različite druge vježbe mrtvenja i svladavanja.
3. Poslije takvoga staža, a najčešće je to bilo kroz korizmu, i potom o Velikom četvrtku uslijedio je obred “pomirenja grešnika s Crkvom”. Takav čin pomirenja (uz polaganje biskupovih ruku na glave pokornika) značio je i Božje odrešenje. Pokornici su tada smjeli, odriješeni od spone grijeha i slobodni za život djece Božje, sudjelovati u potpunosti na euharistijskome slavlju, izmijeniti sa zajednicom pozdrav mira i primiti svetu pričest.
Proces sakramenta bio je dakle drugačije raspoređen i imao je u sebi svu ozbiljnost i težinu evanđeoskog obraćenja. Ispovijed-pokora-odrješenje (pomirenje) bio je klasični raspored pokore u prvim stoljećima kršćanstva.
NEKE TEŠKOĆE SAKRAMENTA ISPOVIJEDI
a) Shvaćanje grijeha: mnogima je to danas problem i imaju «svoje» shvaćanje grijeha, odnosno, za mnogo će toga reći da ne smatraju grijehom, npr. abortus. Do toga dolazi zbog mentaliteta svijeta i vremena u kojemu živimo i zbog prilagođavanje svijetu. No, ovdje je jako važno što to čovjek dubinski u svojoj savjesti zaista osjeća i tu je svatko osobno sam odgovoran pred Bogom i svojom savješću;
b) Priznanje grijeha: ovdje je ipak – čini se – glavni problem ispovijed. Nikome nije «lako» priznati da je sagriješio. Svi mi želim ispasti bolji nego što jesmo. Ali je važno shvatiti da grijehe priznajemo Bogu koji ionako zna bolje naše grijehe od nas samih. To nije razlog da mi ne moramo reći grijehe zato što ih Bog već zna. Ovdje je važno prisjetiti se onoga što je rečeno u 1 Iv 1,9: ako priznamo svoje grijehe – oprostit će nam. Isto je tako važno znati da nikada nemamo pravo govoriti tuđe grijehe. Svatko ima pravo na dobra glas, pa i onda kad u sebi nije «dobar» kako nam se čini. Ovdje se ne radi ni o kakvom pretvaranju nego o temeljnom poštivanju čovjeka i njegove intime. Svi znamo kako je lako čovjeka osuditi! Jedino je Bog kadar prihvatiti do kraja čovjeka, pa i najvećeg grešnika;
c) Ispovijedati se svećeniku-čovjeku: ovo je povezano s problemom koji je izrečen pod b). Za ispravno shvaćanje sakramenta ispovijedi važno je uočiti antropološku dimenziju svih sakramenata, a tako i ispovijedi. naime, nemamo direktnu vezu s Bogom, nego indirektnu. Takva je naša narav i to moramo poštivati;
d) Problem kajanja: zašto se kajati ako smo «sigurni» da ćemo opet sagriješiti? Ovdje je dosta spomenuti samo Mt 18,21-22. Ako Isus traži od nas da bezgranično praštamo kako onda i Bog Otac ne bi nama oprostio ako se kajemo! Zar možemo nadmašiti Boga u praštanju!
e) Problem «repertoara» istih grijeha: tu ne treba filozofirati i ne treba ići za svjesnim mijenjanjem repertoara, nego učiti prihvaćati sebe!
Na kraju je važno istaknuti još dvije stvari:
– nikada NE ići na ispovijed ako nemamo grijeha. Mnogi dođu na ispovijed a nisu ništa sagriješili – barem oni to tako kažu!
– važno je VJEROVATI u oproštenje grijeha. Mnogi u to sumnjaju iako idu na ispovijed i samo muče sebe i druge. Osobito ako se radi o težim grijesima, npr. abortus. No, nije uopće ni ukusno sumnjati u ono što Bog nama čini kroz sakrament ispovijedi, a to je OPROŠTENJE!
Zaključak:
Pokora, obraćenje i pomirenje imaju za cilj potpuno odvraćanje od grijeha na svim područjima života i priklanjanje Bogu bez ikakva pridržaja. Jer, grijeh je u stvari negacija Boga. A pokora i spremnost na pomirenje vraćaju Boga u središte života. To pomaže čovjeku da sebe vidi u pravome svjetlu kao stvorenje koje je izišlo od Boga i koje je na putu k njemu.