BILJEŠKE S PREDAVANJA ZA NOVOZAVJETOVANIKE FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA IZ ZAGREBAČKIH BRATSTAVA

Crkva sv. Antuna Padovanskog, dne 18. veljače 2004.

fra Augustin Kordić, OFM conv.

DUH SVETI U ISKUSTVU SVETOG FRANJE

Uvod

Tema predavanja je Duh Sveti u iskustvu svetog Franje. Teško je govoriti kod Franje o iskustvu Duha Svetoga, jer je ono više osobne naravi. No može se i o tome nešto reći na temelju Franjinih spisa i životopisa. Franjo nije teolog, pa kod njega nećemo naći teološki pregled i sadržaj vjere u Duha Svetoga. No Franjo je čovjek vjere i duboko ponire u otajstva vjere. On živi vjeru. Za Franju je vjera u Boga, u Duha Svetoga jednostavno život.
Franjo Duha Svetoga naziva i Duhom Gospodnjim, Duhom Isusa Krista. Osim toga usko su povezani s Duhom Svetim i pojmovi duh i duhovno, koje Franjo često upotrebljava. Ovi pojmovi: Duh Sveti, duh i duhovno nalaze se u spisima sv. Franje čak 120 puta. Duh je sigurno jedna od ključnih riječi franjevačke duhovnosti i odražava cijelu duhovnost sv. Franje.
Ovdje želim kratko obraditi pojmove: Duh Sveti, Duh Gospodnji, duh i duhovno u spisima sv. Franje , te pojam Duha Svetoga u njegovim prvim životopisima. I na koncu dotaknut ću se kratko odnosa Franjinoga iskustva Duha Svetoga i današnjih duhovnih pokreta.

I. DUH SVETI U SPISIMA SV. FRANJE

Ovdje donosimo samo jedan dio tekstova iz spisa sv. Franje, koji se odnose na Duha Svetoga, na Duh Gospodnji, na duha i duhovno. Ovi tekstovi dovoljno pokazuju kakav je bio Franjin odnos prema Duhu Svetomu i duhovnomu, pa prema tome svjedoče i o Duhu svetomu u Franjinu iskustvu.

a) Bog je Duh

Prije nekoliko godina prisustvovao sam ovdje pred crkvom sv. Antuna razgovoru između jedne « kumice » i mladića. Mladić je vrlo lijepo govorio o Bogu, o svom iskustvu Boga. “Kumica” ga je prekinula pitanjem, koje je više puta ponovila: “Jesi li ti vidio Boga, a?” Kao da je htjela reći: Ma kakav Bog, njega nitko nikada nije vidio. Mladić je mirno odgovorio: “Gospođo, meni je Bog spasio život.” I tu je završio razgovor. A problem ove «kumice» je problem i današnjeg čovjeka, koji želi Boga vidjeti tjelesnim očima, što je nemoguće.
I Franjo je svjestan toga da se Boga ne može vidjeti tjelesnim očima. Zato i kaže u svojoj 1. Opomeni: «Bog je duh (Iv 4, 24) i Boga nikada nitko ne vidje (Iv 1, 18). Budući da je Bog duh, može se samo duhom vidjeti, jer duh je onaj koji oživljuje; tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63).» Boga Oca, Sina i Duha Svetoga može se vidjeti duhovnim a ne tjelesnim očima, dakle može se vidjeti vjerom. Ovdje je važno uočiti da je Bog duh, da je Duh Sveti u Ocu i Sinu.

b) Duh Sveti u trojstvenom kontekstu

Riječ Duh Sveti u Franjinim spisima dolazi 38 puta, skoro uvijek u trinitarnom, trojstvenom kontekstu. Svetac voli moliti «Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu» kao i druge liturgijske trojstvene hvalospjeve. Izraz Duh Sveti «Tješitelj» (Paraclitus) navodi se sedam puta, uvijek u trinitarnom kontekstu. Dobro je imati na umu, da je kod Franje čin stvaranja, otkupljenja i spasenja zajedničko djelo triju božanskih osoba, a prvenstveno Oca.
Evo jedne Franjine molitve u kojoj on traži svjetlo Duha Svetoga: »Svemogući, vječni, pravedni i milosrdni Bože, podaj da mi slabi radi tebe vršimo ono što znamo da ti hoćeš, i da uvijek hoćemo što se tebi sviđa, da iznutra očišćeni, iznutra prosvijetljeni i raspaljeni ognjem Duha Svetoga, uzmognemo slijediti stope tvoga Sina (usp. 1 Pt 2, 21), Gospodina našega Isusa Krista, i da samo po tvojoj milosti dođemo k tebi, Svevišnji, koji u savršenom Trojstvu i jedinstvenom Jedinstvu živiš i kraljuješ i slavno vladaš, svemogući Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.» (Pismo Redu 50-52)
Na drugom mjestu Franjo poziva braću da slave Boga, Presveto Trojstvo:: “Sva moja braća, kad god im se svidi, mogu s blagoslovom Božjim među bilo kojim ljudima naviještati ovaj ili ovome sličan nagovor: Bojte se i častite, blagoslivljajte i zahvaljujte i klanjajte se Gospodinu Bogu svemogućemu i Trojstvu i Jedinstvu, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, stvoritelju svega.” (NPrav 21, 1-2)
Posebno djelovanje Duha Svetoga, bez direktnoga trinitarnog konteksta, prisutno je u tekstovima: 8. Opomena 1: “Apostol kaže: Nitko ne može reći ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetomu (1. Kor 12, 3) i: Nitko da čini dobro, nijednoga nema (Rim 3, 12).” NPrav 12, 6: “A Apostol: Zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga (1 Kor 6, 19); a tko upropašćuje hram Božji upropastit će njega Bog” (1 Kor 3, 17). Pozdrav Bl. Djevici 6: “Zdravo… i sve vi, o svete kreposti koje se po milosti i rasvjetljenju Duha Svetoga ulijevate u srca vjernika da Bogu od nevjernika napravite vjernike”. Očito je iz 8. Opomene 1 i Pozdrava Bl. Djevici 6, da Franjo Duha Svetoga smatra kao pomoć pri svakom dobru i svakoj kreposti.

c) Duh Gospodnji

Evo nekoliko mjesta o Duhu Gospodnjemu, koji se može poistovjetiti s Duhom Svetim:
1. Opomena 12-13: “Stoga presveto Tijelo i Krv Gospodnju prima onaj koji posjeduje Duh Gospodnji što prebiva u svojim vjernicima. Svi drugi koji nemaju tog duha a usuđuju se primati ga, osudu sebi jedu i piju” (1 Kor 11, 29). Jasno je da je Duh Gospodnji duh Gospodina našeg Isusa Krista, Boga-Čovjeka, Očevog Sina, jednakog Ocu i Duhu Svetomu. Taj Duh prebiva u vjernicima ukoliko oni sudjeluju u njemu i daje im kao životvorni Duh (1. Opomena 7) vječni život po Kristovom tijelu i krvi.
12. Opomena 1-2: “Sluga Božji može raspoznati je li ima Duha Gospodnjega ovako: kad po njemu Gospodin učini neko dobro, ako mu se tijelo zbog toga ne uznosi, nego radije pred svojim očima sebe smatra gorim te misli da je manji od svih ljudi.” Franjo misli na Božji Duh koji u nama čini svako dobro (usp. 8. Opomenu, gore). Pravi Božji sluge, koji imaju Duha Gospodnjega, njemu uzvraćaju svako dobro i smatraju se “manjim” od svih (usp. 7. Opomenu, niže).
1. Pismo vjernicima 6; 2. Pismo vjernicima 48: (Oni koji čine djela pokore) “O kako li su blaženi i blagoslovljeni oni i one dok to čine i u tome ustraju, jer će na njima počinuti Duh Gospodnji (usp. Iz 11, 2) i k njemu će doći i kod njega se nastaniti”. Duh Gospodnji čini da u nama prebiva Presveto Trojstvo. Tu Franjo poziva da mislimo na samog Duha Svetog, uz Oca i Sina.
NPrav 17, 14-16: “A Duh Gospodnji hoće da tijelo bude umrtvljeno i prezreno, bez cijene i zapostavljeno; a teži za poniznošću, za strpljivošću i čistim i jednostavnim i istinskim mirom duha. I uvijek i iznad svega teži za strahom Božjim, za božanskom mudrošću i božanskom ljubavlju Oca i Sina i Duha Svetoga”.
PPrav 10, 8-9: “Koji su neuki neka ne teže za učenošću, nego neka pripaze da iznad svega moraju željeti da imaju Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje; da mu se uvijek čistim srcem mole i da budu ponizni, strpljivi”. Kontekst PPrav, a napose glava 10., više govori o Duhu Gospodnjem koji se odnosi na Krista. Postoji i tijelo i njegovo zlo djelovanje. «Duh naime tijela hoće i mnogo nastoji da se pokaže u riječima, a malo u djelima, i ne traži bogoljubnost i svetost u unutrašnjem duhu, nego traži i želi bogoljubnost i svetost koja se pokazuje ljudima.» (NPrav 17, 11-12) I Franjo prosljeđuje: «Svi se, dakle, braćo čuvajmo od svake oholosti i tašte slave. I čuvajmo se mudrosti ovoga svijeta i razbora tijela.» (rr. 9-10)

d) Djelovanje duha

U 14. Opomeni Franjo kaže: “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt
5, 3). Mnogo ih je, koji se gorljivo predajući molitvama i službama, nameću svojem tijelu mnoge postove i trapljenja, ali se na samu riječ koja se čini da im vrijeđa tijelo, ili zbog koje stvari koja im se oduzimlje, uvrijeđeni stalno uznemiruju. Oni nisu duhom siromašni, jer siromah duhom sam sebe prezire i ljubi one koji ga udaraju po obrazu.” (Mt 5, 39) Primjer sv. Pahomija, koji nije mogao prihvatiti prijekor nekog pustinjaka, pa je odlučio živjeti cenobitskim životom (u zajednici)…
Franjo vrlo lijepo u Opomeni 7. tumači Pavlove riječi da slovo ubija a duh oživljuje: “Apostol kaže: Slovo ubija, a Duh oživljuje (2 Kor 3, 6). Slovo je ubilo one koji žele samo riječi znati da bi ih držali mudrijima od ostalih i da bi mogli steći veliko bogatstvo da ga dijele rođacima i prijateljima. I one je redovnike slovo ubilo koji neće da slijede duh božanskog slova, nego više žele samo znati riječi i drugima ih tumačiti. A duh božanskoga slova oživio je one koji svako slovo koje znadu i žele znati ne pripisuju tijelu, nego ga riječju i primjerom vraćaju svevišnjemu Gospodinu Bogu, komu pripada svako dobro.” Za Franju učenje svetog slova ubija one, koji to uče iz egoističkih razloga ljubavi prema sebi ili samo zbog znanstveno-pastoralnog zanimanja. Bibličar Manns vidi u 7. Opomeni pravo svetopisamsko tumačenje: “Samo Duh čini da se upozna smisao, život i skriveno slovo, te da se ono izvršuje. Samo se po Duhu može otkriti božansko slovo.”

Franjo više puta upotrebljava svetopisamske riječi “duh i život”. “Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život” (Iv 6, 63) (NepPrav 22, 40) “Odlučio sam ovim pismom i po glasnicima iznijeti pred vas riječi Isusa Krista, koji je Riječ Očeva, i riječi Duha Svetoga koje su duh i život.” (2 PVj 3) “I sve bogoslove i one koji su u službi presvetih božanskih riječi moramo poštivati i častiti kao one koji nam pružaju duh i život.” (Oporuka 13) Kod Franje je Duh život po božanskim riječima; one se primaju po Duhu životvorcu, po Duhu Svetomu.

Franjo često suprotstavlja duh i tijelo. Duh je Duh Gospodnji a tijelo je ljudski egoizam, grijeh. U pismima vjernicima, oni koji ne čine pokoru slijede tijelo, njihovo je tijelo pod utjecajem đavla, nemaju u sebi pravoga svjetla Isusa Krista, ni mudrosti Očeve ni Duha Svetoga (1 PVj II, 2-8; 2 PVj 63-67). A pravi vjernici, koji ne slijede tijelo, “mudrost” tijela, grijeh, posjedovat će Duha Gospodnjega (2 PVj 45-47). “Sveta poslušnost suzbija svaku tjelesnu i putenu volju, te drži svoje tijelo umrtvljeno i spremno da se podloži Duhu…” (PozKrep 14-15).
Franjo želi da se Bogu klanjamo u Duhu i istini. “Ljubimo, dakle, Boga i klanjajmo mu se čistim srcem i čistim duhom, jer on, tražeći ovo iznad svega, kaže: Istinski će se klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini” (NPrav 22, 30). Bog je duh i istina pa se njemu se treba klanjati u duhu i istini.
Franji je mnogo stalo do duha molitve. U pismu sv. Antunu stoji: “… Drago mi je da predaješ braći svetu teologiju, samo da zbog toga studija ne gasiš duha molitve..” Franjo ovdje ne govori o molitvenoj praksi, koja nažalost može biti bez molitvenog duha, nego o duhu koji mora nadahnjivati i oživljavati pravu molitvu i sav život.

Franjo prihvaća riječi apostola Pavla: “Nitko ne može reći ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetomu.” (1 Kor 12, 3) I nastavlja: “I nitko da čini dobro, nijednoga nema (Rim 3, 12). Koji god dakle zavidi svom bratu na dobru što ga Gospodin govori i čini u njemu, pada u grijeh svetogrđa jer zavidi samom Svevišnjemu (usp. Mt 20, 15) koji govori i čini svako dobro.” (Opomena 8 )
Franjo vidi veliku snagu u duhovnomu, u onome koji je duhovan, u kome je Duh Sveti: “I gdje god braća jesu ili se susretnu, neka se međusobno jedni prema drugima pokažu domaćima. I neka bez straha jedan drugom očituju svoje potrebe; jer ako majka hrani i ljubi svoga tjelesnog sina (usp. 1 Sol 1, 2.7), koliko brižljivije mora svaki ljubiti i hraniti svoga duhovnog brata?” (PPrav 6, 7-8) Milost duha nadilazi prirodnu majčinsku ljubav. Je li tako i u našem životu?
Franjo traži da se opomene onaj koji živi tjelesno a ne duhovno, po Duhu Svetomu: “Ako bi među braćom bilo gdje bio koji brat koji bi htio živjeti tjelesno, a ne duhovno, neka ga braća s kojima živi opomenu, pouče i ukore ponizno i pažljivo.” (NPrav V, 5)

e) Duh Sveti i Marija

U Pozdravu Blaženoj Djevici Franjo kliče: «Zdravo Gospodarice, sveta Kraljice, Bogorodice
Marijo, ti si djevica koja si postala Crkvom, i izabrana od presvetog Oca na nebu da te posveti sa presvetim Sinom svojim i Duhom Svetim Utješiteljem… I sve vi, o svete kreposti, koje se po milosti i rasvjetljenju Duha Svetoga ulijevate u srca vjernika da Bogu od nevjernika napravite vjernike.» (PozDjev)
Franjo na više mjesta naziva Djevicu Mariju zaručnicom Duha Svetoga
II. DUH SVETI U PRVIM BIOGRAFIJAMA SV. FRANJE

U ovom odlomku želimo se dotaći djelovanja Duha Svetoga u životu sv. Franje, kako su to vidjeli njegovi životopisci, posebno bl. Toma Čelanski i sv. Bonaventura.

a) Duh Sveti ispunja Svetog Franju

«Kad se neki redovnik, doktor svetog bogoslovlja , u Sieni zanimao za neka pitanja, koja je teško razumjeti, Franjo je s toliko jasnoćom razlagao tajne božanske mudrosti da se onaj stručnjak čudio i zadivljeno rekao: ‘Bogoslovlje je ovoga svetog oca slično orlu u letu; čistoća ga i kontemplacija poput krila dižu u vis, naše znanje trbuhom plazi po zemlji.’
Premda bijaše nevješt u govoru (2 Kor 11, 6), ipak je znalački razuzlavao teškoće pojedinih pitanja i skrivene je stvari iznosio na vidjelo (Job 28, 11). Nikakvo čudo, ako je sveti čovjek od Boga primio razumijevanje Sv. pisma, kad je, nasljedujući Krista, u sebi nosio u djelo potpuno ostvarenu istinu, a po savršenom pomazanju Duha Svetoga u svom srcu nosio Učitelja te istine.» (LegM XI, 2 – FF 1189)

«Sveti je Franjo, kad je već bio pun milosti Duha Svetoga, pozvao k sebi šestoricu spomenute braće te im ne unaprijed pretkazao što će im se dogoditi. Rekao im je: ‘Razmotrimo, predraga braćo, svoje zvanje kojim nas je Bog milosrdno pozvao (usp. 1 Kor 1, 26). Nije nas pozvao samo poradi našega spasenja nego i poradi spasenja mnogih da pođemo po svijetu opominjući sve, većma primjerom negoli riječju, da za svoje grijehe čine pokoru i da na pameti imaju Božje zapovijedi. Nemojte se bojati toga što izgledate neugledni i neuki, nego bez straha, jednostavno naviještajte pokoru. Pouzdajte se u Gospodina koji je pobijedio svijet (Iv 16, 33). On po vama i u vama govori svojim Duhom da bi sve potaknuo neka bi se obratili k njemu i opsluživali njegove zapovijedi.»
«Naći ćete poneke ljude koji su vjerni, blagi i dobrostivi. Oni će vas i vaše riječi radosno primati, a namjerit ćete se i na mnoge druge koji nisu vjernici, nego su oholice i psovači. Oni će vam se suprotstavljati i opirati kao i onome o čemu ćete im govoriti. Odlučite, dakle, u svom srcu da ćete sve podnositi strpljivo i ponizno.» (Legenda Trojice drugova, br. 36, FF 1440)

b) Duh Sveti je Franju pomazao i poslao

«Sa svojim je slugom Franjom doista bio Duh Gospodnji, koji ga je pomazao i poslao (Iz 61, 1; Lk 4, 18), s njim bijaše Krist, snaga i mudrost Božja (1 Kor 1, 24). Zato je obilovao riječima zdrave nauke i sjao čudesima velike snage.
Riječ mu je bila slična gorućem ognju. Prodirala je do dna srca, duše sviju ispunjala je divljenjem, jer se nije skrivala iza ukrasa ljudske domišljatosti, nego je mirisala nadahnućem Božje objave.
Kad je tako jednom prilikom imao propovijedati pred papom i kardinalima, na poticaj gospodina Ostijskoga naučio je napamet neki pomno sastavljeni govor i stao među njih da izrekne pobudne riječi, ali je, međutim, sve zaboravio da uopće nije znao ništa reći. Kad je to iskreno i ponizno priznao, zazvao je milost Duha Svetoga. Odmah su mu na to počele navirati tako snažne riječi i tako je neodoljivom snagom ganuo srca uglednih ljudi na skrušenje da je bilo očito kako nije govorio on, nego Duh Gospodnji.» (LegM XII, 7, FF 1210)

c) Duh Sveti počiva na Franji i poučava ga kao mladića

«Budući da je mnogo toga (braći) otkrio, što je nadilazilo ljudsku misao, braća su spoznala da je Duh Gospodnji u tolikoj mjeri počivao na njegovu sluzi Franji (usp. 2 Kor 6, 1/) da im je najsigurnije živjeti prema njegovoj nauci i životu.» (LegM IV, 4 (konac), FF 1071)
Kad je jednog dana izišao u polje da razmatra, prolazio je pokraj crkve sv. Damjana koja je zbog velike drevnosti prijetila da bi se mogla srušiti. I kad je na poticaj Duha unišao u nju da se pomoli ničice prostrt pred likom propetoga, dok se molio, bio je ispunjen velikom utjehom Duha. I dok je suznih očiju promatrao Gospodinov križ, tjelesnim je ušima čuo kako mu je glas, koji je dolazio s križa, triput rekao: ‘Franjo, pođi i popravi mi kuću, koja se, kako vidiš, ruši!’ Franjo se, čuvši taj čudesni glas, zbunio i potresao, jer u crkvi bijaše sam. Snaga mu je božanskih riječi obuzela srce te je pao u zanos.
Kad se napokon vratio k sebi, bio je spreman poslušati. Sav se dao na izvršenje zapovijedi s obzirom na popravak materijalne crkve, premda se glavni smisao odnosio na Crkvu koju je Krist stekao svojom krvlju (Dj 20, 28), kao što ga je poučio Duh Sveti.» (LegM II, 1, FF 1038)

d) Duh Sveti jača Franjo poslije razbaštinjenja

Nakon što ga se vlastiti otac Bernardone odrekao, a Franjo mu predao i novac i odijelo. «Lišen sada svake stvari obukao je neku bijednu odjeću i vratio se Svetom Damjanu s namjerom da tamo ostane. Gospodin je ovoga siromašnog i prezrenog mladića obogatio, ispunio ga je Duhom Svetim i stavio mu u usta riječ života, da bi narodima propovijedao i naviještao sud i milosrđe, kaznu i slavu…» (Anonimus Persusinus, br. 8, FF 1495)

e) Duh Sveti čini da Franjo pjeva i govori na francuskom jeziku

Duh Sveti je činio da Franjo govori francuski. Naime, u počeku obraćenja Franjo ide od vrata do vrata i prosi ulje za crkvu sv. Damjana, gdje je kao konverz i boravio i popravljao tu crkvu: «Jednog je dana čovjek Božji prolazio Asizom proseći ulje kako bi uredio svjetiljke u crkvi svetog Damjana koju je u to vrijeme popravljao. A kad je opazio mnoštvo ljudi koji su se zabavljali i stajali pred kućom u koju je htio ući, obuzelo ga je rumenilo, zastao je. Ali, kako je svoje plemenito srce bio usmjerio prema nebu, prekorio je svoju nepokretnost i samoga sebe osudio. Odmah se svratio u kuću i sigurnim je glasom pred svima objasnio razlog svoje sramežljivosti i, kao da je pijan duhom, francuskim je jezikom zamolio ulja i dobio ga je. Veoma gorljivo je nastojao za posao na ovoj crkvi oduševiti sve i glasno je, govoreći francuski, svima koji su slušali prorekao da će ondje biti samostan svetih Kristovih djevica. Uvijek je, naime, kad se napunio žarom Duha Svetoga, sipao, govoreći francuski, vatrene riječi.» (2 Čel 13, FF 599)

f) Duh Sveti ispunja Franju milošću, rasvjetljuje ga i nadahnjuje

Životopisac Toma Čelanski piše da se «blaženi Franjo danomice napunjao utjehom i milošću Duha Svetoga.» (1 Čel 26, FF 363)
I sv. Klara u svojoj Oporuci govori o značenju Duha Svetoga u počecima Franjinog obraćenja, koji Franju rasvjetljuje i nadahnjuje: «Dok on sam još nije imao ni drugova ni braće, gotovo odmah nakon svoga obraćenja, kad je zidao crkvu sv. Damjana, kad je, posve obuzet božanskom utjehom, bio primoran sasvim napustiti svijet, prorokovao je o nama velikim veseljem i rasvjetljenjem Duha Svetoga, što je Gospodin kasnije ispunio.» (Oporuka sv. Klare, 9-11, FF 2826 9-11)

g) Duh Sveti Franji govori i daje mu znanje

«Kad je tako jednom prilikom imao propovijedati pred papom i kardinalima, na poticaj gospodina Ostijskoga naučio je napamet neki pomno sastavljen govor i stao među njih da izrekne pobude riječi, ali je, međutim, sve zaboravio da uopće nije znao ništa reći. Kad je to iskreno i ponizno priznao, zazvao je milost Duha Svetoga. Odmah su mu na to počele navirati tako snažne riječi i tako je neodoljivom snagom ganuo srca uglednih ljudi na skrušenje da je bilo očito kako nije govorio on, nego Duh Gospodnji.» (LegM XII, 7 – FF 1211)
«Kad je jednom zgodom boravio u Rimu u kući nekoga kardinala koji mu je postavio neka zamršena pitanja, tako ih je temeljito osvijetlio da bi čovjek pomislio kako se on uvijek bavi Pismom. Gospodin kardinal mu je rekao: ‘Ne pitam te kao učena čovjeka, nego kao čovjeka koji u sebi ima Duha Božjega; tvoje odgovore zato rado prihvaćam što znam da dolaze od samoga Boga.» (2 Čel 104, FF 691

h) Duh Sveti u Franjinim pothvatima i siromašnom životu

«Čovjek, koji je u sebi imao Duha Božjega, bijaše spreman podnositi sve tjeskobe duha, pretrpjeti sve boli tijela, kad bi mu konačno bilo dan da se volja nebeskoga Oca na njemu milosrdno ispuni.» (1 Čel 92 – FF 481)
Franjo govori na usta Gospođe Siromaštine: «Molim vas i usrdno prosim kao predrage sinove da biste ustrajali u onome što ste, poučeni Duhom Svetim, započeli. Ne napuštajte svoga savršenstva, kao što neki običavaju, nego, pošto umakoste zamkama tmine, nastojte uvijek ići prema savršenijemu. Vaše zvanje koje sjajnim svjetlom obasjava čovjeka, krepost i savršenstvo starih, nadasve je uzvišeno. S obzirom na posjedovanje kraljevstva nebeskoga ne morate sumnjati, ne morate oklijevati, jer već imate u rukama jamstvo Duha Svetoga, zalog buduće baštine, već ste obilježeni znakom Kristove slave. Zahvaljujući njegovoj milosti u svemu odgovarate onoj prvoj školi koju je on sam osnovao, kad je došao na svijet. Što su, naime, u njegovoj nazočnosti činili apostoli, sve ste to vi počeli izvršavati u njegovoj odsutnosti i bez straha možete reći: ‘Evo, mi smo ostavili sve i pošli za tobom’». (Savez svetog Franje s Gospođom Siromaštinom, br. 65, FF 2024)

i) Duh Sveti ispunja Franju samim sobom

«Kad je jednom zgodom blaženi Franjo htio otići u neko samotište da bi se ondje nesmetanije predao kontemplaciji, jer bijaše veoma slab, neki mu je siromašni čovjek ustupio svoga magarca za jahanje. Kako bijaše ljetno doba, seljak se, prateći čovjeka Božjega, dok se uspinjao u planinu, umorio od duga i naporna puta. Prije nego što su stigli do mjesta, od silne žeđi je izgarao i iznemogao. Snažno je viknuo za svecem i molio da mu se smiluje. Bio je uvjeren da će umrijeti, ako se ne osvježi kakvim napitkom. I svetac je Božji, koji je uvijek suosjećao s onima koji trpe, smjesta sjahao s magarca, kleknuo na zemlju i uzdignuvši ruke prema nebu nije prestao moliti, dok nije bio uslišan. ‘Požuri – rekao je seljaku – i ondje ćeš naći živu vodu koju ti je ovoga časa Krist milosrdno izveo iz kamena da se napiješ.’ O čudesna li Božjeg dostojanstva, koje se svojim slugama tako spremno snizuje! Seljak se napio vode iz kamena zaslugom onoga koji je molio, dobio je napitak iz najtvrđe stijene. Ondje voda prije nije tekla, a kako je pomnjivo istraženo, ni poslije se nije mogla naći. – Kakvo čudo, ako onaj, koji je bio pun Duha Svetoga, obnavlja čudesna djela sviju pravednika? Onaj, naime, koji je posebnim darom milosti sjedinjen s Kristom, ne smatra se velikim, ako kao i ostali sveci čini nešto slično.» (2 Čel 46, FF 632)

j) Poticaj Duha Svetoga kod Franje

«Gdjekada su na poticaj Duha Svetoga sveti ljudi primorani govoriti o sebi, jer naime, ili slava Božja iziskuje da se ‘otkrije riječ’ ili to zahtjeva red ljubavi poradi saziđivanja bližnjega. Tako je blaženi otac nekog dana jednome od braće, kojega je vrlo mnogo ljubio, kazao ovu riječ, koju je od ‘veličanstva’ primio u samoći: ‘Danas se – reče – nalazi na svijetu jedan sluga Božji, zbog kojega, dok bude živio, Gospodin neće dopustiti da zavlada glad nad ljudima.’» (Tako je i bilo, op. A.K.) )2 Čel 52, FF 638)

k) Duh Sveti oživljuje i daje snagu Franjinoj propovijedi

«Kad je, dakle, čovjek Božji prispio u Rim, gospodin papa Honorije i svi kardinali ga primiše s poštovanjem. Što je mirisalo širenjem dobra glasa, blistalo je u njegovu životu, odzvanjalo na jeziku. Kad je to zadovoljavalo, nepoštovanju nije bilo mjesta. Srdačno i vatreno je propovijedao pred papom i kardinalima; govorio je iz punine srca na što ga je Duh poticao. Od njegovih riječi tresle su se planine (ovdje Čelano metaforički naziva kardinale ‘montes’ = planine), one su iz dubine srdaca uzdisale, suzama su prale unutarnjega čovjeka.» (2 Čel 25 – FF 612)
«Riječi mu ne bijahu ni prazne ni beznačajne, nego su bile pune snage Duha Svetoga. Prodirale su do dna srca i slušaoce su neobično zadivljavale. U svakoj je svojoj propovijedi naviještao mir govoreći: ‘Gospodin vam dao mir!’…» (LegM III, 2 – FF 1052)
Napokon, zapaljen gorućom snagom Duha Kristova postao je, kao drugi Ilija, strastvenim propovjednikom istine; počeo je neke upućivati savršenoj pravednosti; počeo je sve druge upućivati na pokoru.
Njegovi govori nisu bili isprazni ili vrijedni smijeha: bili su ispunjeni snagom Duha Svetoga; oni su bili takvi da su prodirali duboko u srce: i zato su polučivali veliko čuđenje kod slušatelja i svojom su snagom i učinkovitošću svladavali tvrdokorne pameti…» (Legm II, 2 – FF 1340)

l) Duh Sveti Franji daje Duh proroštva

«Blaženi je otac po nekom uzdignuću boravio iznad zemaljskih stvari. Štogod je bilo na svijetu, čudesnom je nagom svladavao, jer je uvijek prema onom vrhovnom svjetlu usmjeravao oko svoga razuma. On nije samo po božanskoj objavi znao što mu je činiti, nego je mnoge stvari i duhom proricanja pretkazivao, otkrivao je tajne srdaca, poznate su mu bile nenazočne stvari, predviđao je i unaprijed govorio o budućim stvarima.» (2 Čel 27– FF 614)
I sv. Bonaventura piše da je Franjo bio «snabdjeven i proročkim duhom» (LegM, Proslov, FF 1021). Malo dalje Bonaventura piše u istom djelu: «I sam bio (je) nadahnut proročkim duhom da naviješta mir, da propovijeda spasenje i da spasonosnim poticajima pravim mirom povezuje mnoge koji su prije, odijeljeni od Krista, živjeli daleko od spasenja» (LegM III, 2 – FF 1052).

m) Duh Sveti Franju vuče prema vrhuncu gore

«Pred vašim je licem životni Duh Krist Gospodin, koji će vas vući konopcima ljubavi na najviši vrhunac gore. Čudesan je, braćo, božanski naum spasenja po Siromaštini» (sv. Franjo). (Savez svetog Franje s Gospođom Siromaštinom, br. 13 – FF 1971)

n) Duh Božji utiskuje Franji rane na tijelu

«Da je taj Božji glasnik – Kristu drag, nama dan za nasljedovanje, a svijetu na divljenje – bio sluga Božji Franjo, nedvojbeno razabiremo, svratimo li pažnju na najviši domet njegove izvanredne svetosti po kojoj, dok je bio među ljudima, bijaše nasljedovatelj čistoće anđeoske, a zbog nje je i postavljen za uzor savršenim Kristovim sljedbenicima. Da tako u vjeri pobožno mislimo, ne navodi nas samo služba koju je vršio, da, naime, poziva na plač i naricanje, ne brijanje glave i nošenje pasa od kostrijeti i da se čela muževa koji jadikuju i kukaju obilježe znakom tau (T), znakom pokorničkog križa i križolikom haljinom, nego to nepobitnim svjedočanstvom istine potvrđuje i znak sličnosti s Bogom živim, naime, s Kristom propetim, koji mu bijaše utisnut u tijelo, ali ne snagom naravi ili umjetničkom vještinom, nego čudesnom snagom Duha Boga živoga.» (LegM, Prolog, 2 – FF 1022)

o) Duh Sveti svjedoči o Franjinoj prisutnosti

«A na provincijskim kapitulima, jer je bilo nemoguće da bude nazočan tjelesno, revnom pastirskom brižljivošću, usrdnošću molitve i učinkovitošću blagoslova bijaše nazočan duhom, a gdjekada se čudesnim djelovanjem Božje moći pokazao i na vidljiv način» (Slijedi prikaz jedne takve Franjine prisutnosti) (LegM IV, 10 – FF 1081)
Za Franju je Duh Sveti ministar Reda: «Kad se sv. Franjo šišao, često je šišaču govorio: ‘Pazi, da mi ne načiniš velik vijenac! Hoću naime da moja jednostavna braća imaju udio na mojoj glavi . Jednostavno je htio da Red pripada siromašnima i neukima, a ne samo bogatima i mudrima. Rekao je: ‘Bog ne gleda tko je tko te generalni ministar Reda, Duh Sveti, jednako počiva nad siromašnim i jednostavnim.’ Ovu je rečenicu htio unijeti u Pravilo, ali ga je u tom spriječilo njegovo potvrđenje.» (2 Čel 193)
Franjo tvrdi da su braća za Red rođena po Duhu Svetomu: «Nema straha da bi od gladi pomrli sinovi i baštinici vječnoga Kralja koji su rođeni snagom Duha Svetoga od siromašne majke, na sliku i priliku Krista Kralja, i oni treba da se po duhu siromaštva rađaju u siromašnom Redu.» (LegM III, 19)
Duh Sveti rađa i vodi zvanja u Redu: «U ono su se vrijeme zaista sveti Franjo i braća mnogo veselili i na poseban način radovali kad bi, bez obzira tko je i što je, običan vjernik, bogataš, siromah, plemić, pučanin, neugledan, drag, uman, priprost, klerik, neuk svjetovnjak iz kršćanskog puka, vođen Duhom Božjim došao da primi odijelo svetoga Reda.» (1 Čel 31)
Obraćenje svećenika Silvestra je također djelo Duha Svetoga (2 Čel 109), itd.

III. FRANJO I DUHOVNI POKRETI

U trećem dijelu ovog razmišljanja možemo se zapitati: Je li sv. Franjo pripadao nekom crkvenom pokretu i je li današnji duhovni pokreti u Crkvi, posebno molitveni, karizmatički pokret može u Franji Asiškomu gledati svoj uzor i potvrdu? Na ta pitanja nije jednostavan odgovor.
Franjo je u početku svog obraćenja, kao i njegovi prvi drugovi, pripadao pokorničkom pokretu, to jest «pokornicima iz grada Asiza» (Legenda trojice drugova, 37). Kao pokornik Franjo je proveo dvije godine. Kasnije on osniva Red manje braće. Inače pokornici su u Crkvi poznati još od prvih kršćanskih vremena. Razvili su se iz pokorničke discipline u Crkvi. Tijekom stoljeća red pokornika doživljavao je svoje promjene. I Franjevački svjetovni red je nastao je iz reda pokornika. Franjo mu je dao svoj pečat. U početku se nazivao Pokornički red braće i sestara.

Da li je u Franjino vrijeme postojao karizmatički molitveni pokret, koji bi u svoje središte stavljao Duha Svetoga? Karizmatički molitveni pokret u današnjem obliku sigurno nije postojao u Franjino vrijeme. Ali postojao je tzv. joakinizam, kome opet Franjo nije pripadao , ali su mu pripadali tzv. franjevački duhovnjaci (Gerard da Borgo S. Donnino, Ivan iz Parme, Salimbene de Adam, Ubertino da Casale, Angelo da Clareno…), koje je Crkva osudila 1255. godine. Ta nauka našla je odjeka i kod sv. Bonaventure i sv. Bernardina Sijenskoga . Naime, Joakim da Fiore, rođen 1130. godine a umro 1202. godine, kad je Franji bilo 20 godina, bio je svećenik cistercit, a kasnije je osnovao i svoju redovničku družbu, koju je papa odobrio. On, ili bolje reći njegovi sljedbenici joakinisti naučavali su da je na pomolu era, doba Duha Svetoga. Najprije je bila era Oca (era straha), pa era Sina (era milosti) i sada dolazi era Duha Svetoga. Teško je razlučiti što je naučavao Joakim da Fiore a što opet njegovi sljedbenici joakinisti. Era Duha Svetoga ne uključuje novu ekonomiju spasenja, nego samo duhovno shvaćanje (intelligentia spiritualis) kršćanske objave .
Za neke iz duhovnih pokreta danas, posebno karizmatičkog pokreta, može biti zanimljivo Franjino govorenje i pjevanje na francuskom jeziku u časovima velike radosti. Nastaje pitanje je li se tu radi o glosolaliji ili govorenju stranim jezicima. Uvijek je, naime, kad se napunio žarom Duha Svetoga, sipao, govoreći francuski, vatrene riječi.» (2 Ćel 13 – FF 599) Evo nekih primjera Franjinoga govorenja francuskim jezikom.
«Kad je jednom zgodom čovjek Božji Franjo prolazio kroz neku šumu, zanosno je francuskim jezikom pjevao pohvale Gospodinu, a iz zasjede na nj nasrnuše razbojnici. Kad ga surovo upitaše tko je, pun je pouzdanja proročanskim glasom odgovorio: ‘Glasnik sam velikoga Kralja!’ Oni ga izmlatiše i baciše u jamu punu snijega govoreći: ‘Lezi tu, klipane, glasniče Božji!» A kad oni otiđoše, izišao je iz jame i bio je silno radostan. Počeo je kroz gajeve pjevati pohvale Stvoritelju još zanosnijim glasom.» (LegM II, 5, FF 1044). O tome pripovijeda i sv. Bonaventura u Legenda minor, VIII – FF 1337.
Franjo je u početku svog obraćenja hodočastio na grob sv. Petra u Rim. Tamo je bacio je obilnu svotu novca na grob apostolskog prvaka i čudio se da vjernici tako malo daju novca. «Izišavši pred crkvena vrata, gdje je bilo mnogo siromaha koji su prosili milostinju, neopazice je posudio odjeću nekog siromaška; svoju je svukao, a njegovu obukao. Stojeći na crkvenom stubištu, s ostalim je siromasima prosio milostinju francuskim jezikom , jer je rado govorio francuski iako njime nije umio pravilno govoriti.» (Legendra Trojice drugova, 10, FF 1406)
«Kad bi u njemu proključala kakva milozvučna melodija, izvana bi pjevušio francuski i zvuk božanskoga šapata, što ga je skrovito primao, provaljivao bi u klicanje na francuskom. Gdjekada bi, kao što sam vidio vlastitim očima, uzeo sa zemlje drvo te bi ga podržavao iznad lijeve ruke, a gudalo bi napeto pomoću niti držao desnicom i njom bi kao po guslama potezao preko drveta, a to bi izvodio prikladnim držanjem i francuski bi pjevao o Gospodinu. Često bi ovakvu igru završavao suzama te bi ovo klicanje prelazilo u suosjećanje s Kristovom mukom. Zato je ovaj svetac neprestano uzdisao, a kad bi mu se jecanje povećalo, zaboravljao je ono što mu je bilo u ruci te bi se uzdigao prema nebu.» (2 Čel 127)
I sv. Klara spominje u svojoj Oporuci Franjino govorenje na francuskom jeziku: «Popevši se, naime, u to vrijeme na zid spomenute crkvu (sv. Damjana), govorio je jakim glasom na francuskom jeziku nekim siromasima koji su se upravo tu našli: ‘Dođite i pomozite mi u ovoj gradnji samostana sv. Damjana, jer će tu prebivati gospođe čiji će glasovit život i sveto ponašanje proslaviti našega nebeskog Oca po čitavoj svetoj Crkvi.’» (OKl, 12-14)
Kako razumjeti ovo Franjino govorenje i pjevanje na francuskom jeziku? Je li se ovdje radi o daru jezika, o glosolaliji kao u karizmatičkom pokretu? Kod Franje se ne radi o glosolaliji, o daru jezika, o govorenju stranim jezicima. Naime, Franjo je koliko toliko poznavao francuski jezik, a u glosolaliji je riječ o posve nepoznatom jeziku sa strane onoga koji ga govori. Franjo govori i pjeva francuski kad je zahvaćen velikom radošću, također i izvan molitve. On voli francuski jezik, ali i Francusku. Otac mu je dao ime po Francuskoj: Francesco = Francuzić! Već u to vrijeme francuski je bio službeni jezik u Europi. U Italiji se ovim jezikom govorilo kod igara i viteških natjecanja, a bio je u upotrebi i na malim kneževskim dvorovima u sjevernoj Italiji. Franjo često pravi aluzije na romane Okruglog stola i na Chanson de Roland .

No, Franjin odnos prema Bogu, prema Duhu Svetomu, njegova molitva zahvale Bogu, pa slavljenje Boga i Presvetoga Trojstva, njegovo razmatranje Božje poniznosti u utjelovljenju Sina Božjega i ljubavi Božje na križu, te oplakivanje muke Isusove, zatim njegovo življenje evanđelja i nasljedovanje Isusa Krista, posebno siromašnoga Krista, mogu biti poticaj za ispravno življenje evanđelja i nasljedovanje Krista cijeloj Crkvi danas i raznim duhovnim pokretima u njoj, pa i molitvenom, karizmatičkom pokretu. Jedan crkveni dokument to potvrđuje riječima: «Velika duhovna – asketska i mistična – tradicija redovničkog života i ustanove, može biti korisna i za mlade pokrete. » To vrijedi i za FSR, koji ima dugu tradiciju: skoro 800 godina.

Razmatrajući iskustvo Duha Svetoga u Franjinom životu, ne možemo ne zapitati se kakav odnos trebaju imati članovi FSR-a prema duhovnim pokretima danas općenito, a posebno prema molitvenom, karizmatičkom duhovnom pokretu koji je u nas mnogo raširen? Crkva je odobrila Pravilo FSR-a i time zasvjedočila, da se po ovoj Franjinoj karizmi u Crkvi može postići savršenost kršćanskog života i sama svetost. Crkva preporučuje ovakav način života. Prema tome, oni koji žive po Pravilu FSR-a mogu biti sigurni da je to ispravan put. Dakako, ne smije se ostati na površini Pravila FSR-a, nego treba sve dublje ulaziti u njegov smisao i sadržaj, te ga nastojati što intenzivnije živjeti. Crkva je u spomenutom dokumentu Bratski život u zajednici progovorila o odnosu crkvenih pokreta i redovničkog odnosno posvećenog života. Franjevački svjetovni red nije redovnički red u punom smislu, ali može ga se gledati i pod tim vidom. Ako kod nekoga sudjelovanje u nekom duhovnom pokretu donosi duhovnu obnovu, apostolski žar i buđenje u FSR-u, onda je to dobro. Ali ako to sudjelovanje unosi podjele u FSR-u, onda to nije dobro . Ovaj dokument ističe da neki duhovni pokreti nadahnjuju čovjeka u njegovom djelovanju unutar zajednice kojoj pripada, dok drugi imaju apostolske planove, koji se mogu pokazati nespojivima s planovima zajednice . «Pripadnost nekom pokretu bit će korisna za redovnika ili redovnicu ukoliko jača njegov, odnosno njezin, specifični poziv» , konkretno u našem slučaju ukoliko pripadnost nekom pokretu jača pripadnost FSR-u.

Zaključak

Dakle, iz Franjinih spisa i životopisa može se donekle nazrijeti njegovo iskustvo Duha Svetoga. Ono je veoma bogato i životno. Za Franju Duh Sveti nije bila samo istina vjere, nego život. Duh Sveti je oblikovao njegov duhovni život: pozivao ga je na svetost i pomagao mu da je i ostvari. A Franjo se velikodušno odazivao. Poticaji Duha Svetoga na dobro, koje je Franjo u sebi osjećao, padali su na plodno tlo, na plodnu zemlju. Franjo je odgovorio na Božji poziv, na poziv Duha Svetoga, i obnovio Crkvu svoga vremena.
Ovo Franjino iskustvo Duha Svetoga i nama je poziv, da budemo poučljivi na poticaje Duha Svetoga, da i mi odgovorimo pozivu našeg vremena, da svjedočimo Isusa Krista današnjem svijetu, ljudima s kojima živimo i radimo. I nas Duh Sveti poziva da ostvarimo svetost, da izvršimo svoje poslanje kao majke i supruge, kao očevi i supruzi, kao domaćice, službenici, medicinske sestre, kao umirovljenici, itd.
Bilo bi dobro da i nas nadahnjuju misli i život sv. Franje u vezi s Duhom Svetim, Duhom Gospodnjim, s duhovnim. Ako neki dolaze do iskustva Duha Svetoga kroz druge pokrete, onda bi bilo dobro, da kao sljedbenici sv. Franje provjere je li se doista radi o Duhu Božjemu, o Duhu Svetomu, kroz Franjino razmišljanje o djelovanju Duha Svetoga. Jedan od kriterija je li se radi o Duhu Svetomu je i ono što je Franjo zapisao u 12. Opomeni 1-2: “Sluga Božji može raspoznati je li ima Duha Gospodnjega ovako: kad po njemu Gospodin učini neko dobro, ako mu se tijelo zbog toga ne uznosi, nego radije pred svojim očima sebe smatra gorim te misli da je manji od svih ljudi.”