Napadnuta izvana i iznutra
kao i ti
od sebe, od ljudi, od demona,
bila je i ona,
ali joj korak nije bio škrt,
ni ruka nije štedjela,
ni srce,
a jedno je srce imala,
ne kao ti.
Kitila se samo osmijehom,
a ako joj je lice bilo zauzeto
ozbiljnošću ili bolom,
osmjehivala se pruženim dlanom,
linijom marame, ranjenim tabanom.
Ona nije prigovarala,
čekala je do vremena.
Tuđu šutnju nikad nije trgala
prije nego što sazri.
Ona je bila toliko mala
da je oko sebe pridobila svu ljubav
i odmah je dijelila drugima,
za sebe je nije čuvala.
Samo sam joj šapnuo, skoro kao usput,
da mi je mila,
i moju riječ iz srca više nije ispustila.
A ti me ne čuješ, iako ti stalno govorim
da i tebe jako volim.
Nju sam obukao u svjetlo,
iz nje sada isijava toplina,
a snaga joj je neusporediva.
Mogla je birati kakvim darom
da joj se moja kraljevska ruka za
vjernost oduži,
a ona me molila za dopuštenje
da tebi služi.