“Nema sumnje da mi je Gospodin u dušu stavio želju za milošću svećeništva; samo, On želi da ostanem u svojoj svjetovnoj odjeći kako bi moj rad u svijetu koji je daleko od Njega bio plodniji. Cilj mog života je jasno određen: biti Gospodinov misionar u svijetu, i taj apostolat izvršiti u uvjetima i okruženju u koje me Bog postavio. “
Tako je u svojoj 27. godini u jednom pismu napisao Giorgio La Pira. U narednih pedesetak godina se itekako pokazalo da je svoje poslanje shvatio ozbiljno.
Rođen je 9. siječnja 1904. godine u gradiću Pozzalo na jugu Sicilije, kao najstarije od šestero djece Gaetana La Pire i Angele Occhipinti. U Messini započinje studij prava i dovršava ga 1926. godine u Firenci doktoratom iz rimskog prava, s izvanrednim uspjehom. Postaje profesor na katedri rimskog prava na Sveučilištu u Firenci. Vedre i otvorene naravi, omiljen je i među kolegama i među studentima.
Na Uskrs 1924. godine nakon Pričesti doživljava posebnu milost koja ga je ispunila neizmjernom srećom te “nije mogao prestati pjevati”. To duboko iskustvo promijenit će cijeli njegov život. Dvije godine kasnije želja za posvećenjem vodi ga u dominikanski treći red. Počinje proučavati djela sv. Tome Akvinskog, posebno Summu Theologicu, koja mu je pružila veličanstvenu teološku viziju i oblikovala njegovu kršćansku misao i mentalitet.
U ljeto 1928. godine pohađa duhovne vježbe kod fra Agostina Gemellija, i postaje jedan od prvih jedanaest članova Svjetovnog instituta Kristova kraljevstva, te se zavjetuje na siromaštvo, poslušnost i celibat. Prema statutu, Institut je “zajednica laika … koji su na poseban način posvećeni Bogu u službi ljudima“ i dio je Trećeg franjevačkog reda čije ciljeve i ideale promiče. Poruka mira i dobra sv. Franje La Piri postaje trajna inspiracija, pa će često hodočastiti u Asiz i na La Vernu te proučavati živote franjevačkih svetaca. Na njega su posebno utjecala djela franjevačkog trećoredca bl. Contarda Ferrinija i svete klarise Camille Battiste da Varano, velike mistikinje.
Početkom tridesetih priključuje se Katoličkoj akciji, gdje se posebno angažira u pomoći siromašnima. Godine 1934. osniva i Kruh svetog Prokla, udruženje za materijalnu i duhovnu pomoć, kao i više konferencija sv. Vinka koje organizira strukovno – npr. jedna okuplja pisce i umjetnike, druga suce i odvjetnike.
U to vrijeme se sprijateljio s nadbiskupom Dalla Costom i karizmatičnim župnikom Facibenijem koji se sav dao na služenje siromašnima. Firentinci su već tada govorili da u gradu imaju tri sveca – Dalla Costu (vjera), La Piru (nada) i don Facibenija (ljubav). Za svu trojicu trenutno se vodi proces beatifikacije.
Godine 1939. pokreće časopis Principi u kojem postavlja kršćanske pretpostavke autentičnoj demokraciji, s naglaskom na vrijednost svake ljudske osobe. Časopis neskriveno osuđuje fašizam te ga vlasti uskoro zabranjuju, a za La Pirom raspisuju tjeralicu. Nakon skrivanja u Firenci bježi u Fonterutoli kod Siene, i konačno u Rim, gdje radi za Osservatore Romano.
Nakon oslobođenja Firence se vraća u grad, i uskoro postaje predsjednikom općinskog vijeća za skrb, gdje intenzivno pomaže građanima osiromašenima ratom. Odlučuje se kroz politiku posvetiti općem dobru, pa pristupa stranci Kršćanska demokracija (DC).
Godine 1946. je izabran za zastupnika u ustavotvornoj skupštini. Od najveće je važnosti njegov doprinos nacrtu i odobrenju Članka 7, koji uređuje odnose između Republike Italije i Crkve. Na izborima 1948. godine postaje članom Narodne skupštine i ubrzo i podtajnik u ministarstvu rada. Uskoro s prijateljima pokreće časopis Cronache Sociali (Socijalne kronike) u kojem objavljuje važne tekstove vezane za socijalnu pravdu. Zbog neslaganja s Vladinim ekonomskim programom i reformama dvije godine kasnije daje ostavku.
Na snažan poticaj vjerskih vođa, unatoč osobnim dilemama, 1951. godine sudjeluje na gradskim izborima u Firenci i postaje gradonačelnikom. Pet godina kasnije je opet izabran, ali zbog nemogućnosti izglašavanja proračuna sredinom 1957. godine daje ostavku, a s njim i cijelo gradsko vijeće. Službu gradonačelnika opet će obavljati od 1961. do 1965. godine.
Poslijeratna Firenca bila je grad s puno problema, a najveći su bili nezaposlenost i manjak stambenog prostora. Za hitni smještaj La Pira je dao izgraditi stotine “minimalnih” kuća, a godine 1954. dovršeno je naselje za skoro tisuću obitelji. Njegov moto je bio “ne zgrade, već gradovi”; smatrao je da se svaki kvart treba okupljati oko lokalnih tržnica, crkava, škola, parkova. Stari kvartovi, uključujući i povijesni centar, obnavljani su sustavno i po pravilima struke. Tako je Firenca sačuvana od špekulativne gradnje i nakaznih rekonstrukcija koje su nagrdile mnoge talijanske gradove.
Za vrijeme La Pirinih mandata rekonstruirani su vodovod, kanalizacija, javni prijevoz, nekoliko mostova, stotine cesta. Sagrađena su dva nova mosta, kazalište, zelena tržnica, desetine škola. Intenzivni javni radovi iscrpili su gradski proračun, ali su i zaposlili mnoštvo ljudi, što je značajno smanjilo stopu nezaposlenosti. La Pira je smatrao da svatko ima pravo na “posao, kuću i glazbu” i nije se ustručavao sprovesti svoj stav u djelo. Borbom za prava siromašnih zamjerio se ne samo imućnicima već i nekim stranačkim kolegama. Optuživali su ga da je etatist i kriptomarksist, ali mu politički nisu mogli naškoditi. Naime, njegova stranka ga nije mogla zamijeniti drugim kandidatom, jer je tih godina bio jedini koji je mogao pobijediti komuniste u ljevici sklonoj Firenci.
Godine 1953. godine izbila je kriza u najstarijoj firentinskoj tvornici Pignone. Vlasnici su je namjeravali zatvoriti, ali radnici tu odluku nisu prihvatili – više nisu napuštali tvornicu, u njoj su radili, jeli i spavali. La Pira je uspio uvjeriti Enrica Matteija, direktora ENI-ja (talijanska energetska kompanija) da preuzme tvrtku i time sačuvao skoro dvije tisuće radnih mjesta. Tvornica posluje i danas pod imenom Nuovo Pignone.
La Pira je bio ne baš običan gradonačelnik. Desetljećima je živio u ćeliji br. 6 dominikanskog samostana sv. Marka, sve dok ga kronični bronhitis nije primorao da se iz negrijanog samostana preseli na kliniku svog prijatelja. Svako jutro prije odlaska na posao išao je na misu. Siromašnima je davao hranu, odjeću i većinu plaće. Na ulici ga se često moglo vidjeti bez kaputa, cipela i kišobrana, jer ih je usput dao nekome kome su bili potrebniji.
Molitvu je smatrao najvećom snagom. Čim je izabran, pisao je kontemplativnim ženskim samostanima tražeći od njih molitvenu podršku za svoje pothvate. Zauzvrat im je pribavljao ekonomsku pomoć, neophodnu u teškim poratnim godinama. Bio je uvjeren da su molitve klauzurnih redovnica osigurale uspjeh njegovog javnog djelovanja.
Uz mnoge poslove u gradu La Pira je neumorno radio na promociji Firence u svijetu, i povezao ju, kroz sustav gradova prijatelja, s Philadelphijom, Kijevom, Kyotom, Reimsom i Fezom. Kada je 1966. godine grad pogodila katastrofalna poplava, njegovi međunarodni kontakti su znatno pomogli brzu obnovu grada koji čuva neprocjenjivu kulturnu baštinu.
Kao prvi građanin Firence posebno se želio zauzimati za mir. Od 1952. do 1956. godine bio je domaćin pet Konferencija za mir i kršćansku civilizaciju. Već 1955. godine organizirao je Konferenciju gradonačelnika svjetskih prijestolnica. Tako su se 4. listopada, na blagdan sv. Franje, u Firenci susreli gradonačelnici iz oba bloka, razgovarali i potpisali mirovni ugovor. Svečanoj misi u bazilici Santa Croce prisustvovali su i gradonačelnici Pekinga i Moskve.
Dvije godine kasnije sazvao je konferenciju mediteranskih zemalja, da bi se “nadom protiv svake nade” pružila podrška miru. Već iduće godine održan je prvi od Mediteranskih razgovora, gdje su po prvi put Alžirci i Francuzi, Arapi i Židovi sjeli za isti stol. Do 1964. godine održat će se još tri takva susreta, koji će, između ostalog, položiti temelje za mir između Francuske i neovisnog Alžira.
Godine 1959. sudjelovao je na konferenciji u Moskvi, gdje se zauzeo za smanjenje napetosti i razoružanje. Ponosno govori: “Ja sam vjernik kršćanin. Vjerujem u Božje prisustvo u povijesti, Kristovo utjelovljenje i uskrsnuće, i vjerujem u povijesnu snagu molitve … predlažem da načinimo most molitve između Zapada i Istoka … onda će i naš most mira postati nesalomljiv.” Sovjeti su bili zapanjeni, ali riječi koje su slijedile izazvale su još veću osupnutost: “Kao što ste iz kremaljskog mauzoleja odstranili Staljinovo mrtvo tijelo, isto tako trebate odstraniti mrtvo tijelo ateizma. To je ideologija koja pripada prošlosti.” Kasnije će posvjedočiti da se tijekom govora u Kremlju nije osjećao sâm, jer ga je pratio njegov anđeo čuvar, i molitve brojnih ljudi, posebno klauzurnih redovnica.
U Firenci 1965. godine okuplja svjetske čelnike radi pronalaženja političkog rješenja za okončanje vijetnamskog rata, a potom putuje u Hanoj na susret s Ho Ši Minom. Pripremljeni mirovni sporazum La Pira je dostavio američkoj vladi, ali ga je ona odbila. Mir će biti sklopljen – pod istim uvjetima – tek osam godina kasnije, ali uz cijenu stotina tisuća mrtvih na obje strane i neizmjerne materijalne štete.
Godine 1967. je izabran za predsjednika Svjetske federacije unije gradova (FMCU) i bit će još dva puta reizabran. Pod krilaticom “ujediniti gradove da bi se ujedinili narodi” neumorno će raditi na izgradnji mostova između gradova, posebno onih iz Istočnog i Zapadnog bloka, i proputovati skoro cijeli svijet. Iste 1967. godine dolazi do tzv. šestodnevnog rata, pa se La Pira u Egiptu susreće s predsjednikom Naserom, a u Izraelu s ministrom vanjskih poslova Ebanom, gradonačelnicima Hebrona i Betlehema te palestinskim predstavnicima.
U periodu 1971.-1973. godine zaključuju se Konferencije za konvergenciju na kojima je intenzivno radio prethodnih šest godina. Tako se 1973. godine u Helsinkiju održava Konferencija za europsku sigurnost i suradnju (CSCE, danas OSCE), u Parizu se konferencija bavi konačnim završetkom vijetnamskog rata, a u Ženevi se, nakon četvrtog arapsko-izraelskog rata, dogovara primirje.
Sredinom sedamdesetih njegova domovina je u ozbiljnoj krizi – teroristički napadi, skandali, prosvjedi – pa se La Pira više uključuje u talijansku politiku. Posebno se angažira u kampanjama vezanim za referendum o legalizaciji razvoda braka. Na traženje stranačkog vodstva a usprkos zdravstvenim problemima, kandidira se na izborima 1976. godine i opet postaje članom Narodne skupštine. Žestoko se bori protiv legalizacije pobačaja, rastućeg nasilja i materijalizma suvremenog društva.
Giorgio La Pira umro je 5. studenog 1977. godine u jednoj firentinskoj bolnici. Dva dana kasnije je, uz prisustvo tisuća ljudi, sahranjen na groblju Rifredi, pokraj groba don Facibenija.
Osam godina kasnije, 9. siječnja 1986. godine firentinski nadbiskup kardinal Piovanelli otvorio je dijecezenski postupak za beatifikaciju ovog velikog laika. Godine 2005. postupak je zatvoren, a opsežna dokumentacija proslijeđena Kongregaciji za kauze svetaca. Krajem listopada 2007. godine posmrtni ostaci Giorgia La Pire preneseni su u crkvu sv. Marka. U srpnju 2018. godine odobren je dekret o priznavanju herojskih kreposti sluge Božjeg, pa ga se može nazivati časnim slugom Božjim.
