greccio.jpg

Snijeg je već bio zapao, i studen snažno stegnula kad su se braća, dvojica po dvojica, s različitih strana počela vraćati k svojim obitavalištima uz crkvicu Marije Anđeoske nadomak Asizu. Bijahu silno promrzli i izgladnjeli. Oskudna ih odjeća nije uspjela zaštititi od studena vjetra koji se uporno obarao na njih. Hrana koju bi isprosili nije ni izbliza zadovoljavala čak ni njihove krajnje skromne potrebe. Bijahu posve iscrpljeni, gotovo skršeni.

Sjedili su šćućureni, stisnuti jedni uz druge kako bi se ogrijali i, radosni što im je dano da ponovno budu zajedno, izmjenjivali su svoja iskustva s putovanja. Neka su im milo grijala duše, neka su im nanosila bol.

– Za mene ništa nije ni čudo ni muka, toliko sam toga iskusio. Ista riječ nekima probudi srce, dok druge ražesti, a neki prođu mimo nje kao da se nije zbila. Nabacivali su se na nas otpacima, puštali na nas pse, tjerali nas iz svojega kraja, klanjali se pred nama kao da je sam Bog došao među njih. Ne znam reći što mi je od toga teže padalo. Katkada sam se pitao koliko smisla ima sve to što živimo i činimo – govorio je Morik.
– Pa ipak, Bog je blagoslovio svoj naum s nama – odgovori mu Silvestar. – Sve nas je više. A toliko je i onih koje moramo odvraćati od njihove želje da pođu s nama kako ne bi ostavili svoje obitelji.
– Doista, ne može nam biti brat onaj tko zanemaruje svoju obitelj – dometne brat Rufin.
– Svako nam je biće brat – blago ga ispravi Silvestar. – I oni koji griješe i oni koji nas ne razumiju jednako su nam braća. Ta zar i mi ne griješimo? Koliko ima onih koje i mi ne razumijemo? Svi se tek učimo i hodu s braćom i hodu s Bogom.
– Bit će da imaš pravo – reče mu Morik. – No, tko smo mi? Izgledamo kao neznalice i prosjaci…
– Ne izgledamo – Franjo mu upadne u riječ svojim toplim glasom. – Mi jesno jesmo neznalice i prosjaci…
– … koji su na ruglo mudrim ljudima – Morik se nije dao prekinuti.
Franjo položi svoju ruku na njegovu.
– Naprotiv – reče. – Mi smo mudrost Božje ludosti.
Morik mrzovoljan izmakne svoju ruku.
– Misliš li da mi možemo promijeniti svijet?
– Ne razmišljam o tome – osmjehne se Franjo. – Svijet je Božja briga. Do nas je da mu služimo koliko god u svojoj slabosti uzmognemo.
– Doista, Franjo – umiješa se Rufin. – Ako nas je Bog odabrao, zašto njegov Duh ne krči svoje putove kojima prolazimo?
– Duh puše gdje hoće – odgovori Maseo umjesto Franje.
No, Franjo ga dopuni:
– I gdje mu čovjek dopusti.
– Tuku nas toliki vjetrovi – Morik se nije predavao.
– Ali je samo jedan od Duha Gospodnjega – Franjo će. – Ne umuj, brate. Poslušaj radije svoje srce.
Morik ga dugo i upitno pogleda.
– Misliš li ti, doista, da ćemo uspjeti? – upita, ne krijući svoju bol.
– Uspjeh – izusti Franjo tišim glasom. – Moguće smo mu bliže no što mu je Isus bio kad se rodio.
– Kako to možeš reći, Franjo? – zapanji se Leon. – Ta on je Bog.
– Da, on je Bog – ponovi Franjo. – Pa ipak je u nama toliko dvojbi… Misliš li, Leone, da je Isusu bilo jednostavno roditi se, preživjeti svoje rođenje?! ta on je bio dijete kao što je to bio i svatko od ljudi. Povrh toga, nije bilo nijednoga doma u kojemu se mogao roditi. A bilo je dobrih ljudi, to nitko ne može poreći.
– Franjo – Silvestar će pomirljivim glasom. – Njega je Otac njegov pratio. Anđeli su ga okruživali.
– Ništa više nego ma koga od ljudi – Franjin glas je zatreperio od uzbuđenja. Načas ušuti. Potom se okrene Leonu i mnogo tišim, mnogo dubljim glasom reče:
– Leone, pođi do Ivana u Greccio. Reci mu da sam poželio Božić proslaviti kod njega. Neka nađe neko prikladno mjesto, neku udubinu u stijeni u koju će stati jaslice, vol i magare. I mi. Da iskusimo kako je to bilo. Da nam Bog progovori.

* * *

greccio_jaslice.jpg

U božićnoj noći braća su se okupila u velikome broju uokolo špilje u kojoj je Ivan sve priredio kako je Franjo bio poželio. Svi koji su mogli, natisnuli su se u nju. Sveta je svjetlost prožimala sav svijet, stapala sva bića u jedno. Vol i magare bezazleno su ležali iza jaslica ispunjenih slamom.

– Ovo je odviše obično – prošapće Morik Silvestru koji je stajao do njega. – Zar je moguće da je tako bilo i u Betlehemu u ono doba?
Silvestar je bio odviše ganut da bi lako progovorio.
– Obično je – reče. – Neizrecivo je.
U prikladnu trenutku Franjo priđe jaslicama, pogleda u njih, pogleda u braću, nasmiješi se volu i magarcu te započne govoriti o Betlehemskom Djetešcu.
Nitko od okupljenih nije upamtio što je Franjo govorio. Tek su se riječi Betlehemsko Djetešce korijenile u njima. Gledali su Franju kako sav blažen stoji u prostoru koji je tako prisno podsjećao na središte povijesti, na središte ljudske duše. Sve je ovdje bilo obasjano Božjom namjerom zbog koje se Isus rodio da bude ljudsko dijete.
Kad je dovršio svoj govor, svoju šutnju, svoj plač, pun zahvalnosti klekne uz jaslice i položi ruke na slamu. Dugo je tako klečao. Tijelo mu je od vremena do vremena podrhtavalo od siline zbivanja. Naposljetku ustane, podiže ruke prema nebu i potresenim glasom prošapće:
– Zar si nas doista našao vrijednima da shvatimo? Dok su se u božićno jutro vraćali k Mariji Anđeoskoj, Morik priđe k Franji.
– Ne znam jesam li sanjao – reče mu. – No, učinilo mi se da je na tvojim rukama ležalo dijete Isus.
Franjo ga pogleda. Oči mu bijahu suzne.
– Dijete Isus na rukama je svakog čovjeka – reče posve tiho. – Na njima se rađa. Na njima stradava. U njima živi. Umire. O, da ga naše ruke blagoslivlju svime što čine.
Franjo zastane.
– Pogledaj, Moriče. Tvoje i moje ruke iste su ruke.
Oni raširiše ruke jedan prema drugome. Zagrliše se. Odjednom Morik upita:
– Od čega se žare tvoji dlanovi, Franjo?
Franjo pogleda svoje dlanove. Iz njih je izbijalo blago svjetlo.
– Ovo je djetešce najbezazlenija rana svijeta – reče. – Kako bi inače moglo prepoznati sve naše rane?

2 thoughts on “Dlanovi Betlehemskog Djetešca”
  1. Hm, tražim citate za čestitke koje ću za Božić izrađivati sa svojim mladim prijateljima. Umornu od traženja, razbudio me ovaj prekrasan a o opet jednostavan i lako razumljiv tekst.Baš lijepo =)

Comments are closed.