Prav. 10
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 10)
ŽIVJETI PO SVETOM EVANĐELJU: ODGOVOR ČOVJEKA
U dosadašnjem razmišljanju o Pravilu pokazali smo u čemu se sastoji ponuda Božja da se živi po svetom Evanđelju. Kratko ćemo samo reći da su prvi brojevi Pravila FSR-a željeli pokazati da ono poziva sve one koji se zavjetuju na ovo Pravilo da se potpuno ucjepljuju u Krista Gospodina do te mjere da on postane jedini put, istina i život. Stoga smo uglavnom i govorili o velikome daru kojim smo postali dionici Isusova života po svetim sakramentima.
Iz svega što smo rekli jasno proizlazi da nam je evanđeoski život, novi život kojim živimo kao uskrsnuli ljudi već darovan i da ga možemo živjeti snagom vjere. Stalno otkrivanje i prianjanje uz život koji nam je darovan jest zapravo evanđeosko obraćenje koje traje cijeli život tako da se i u našem obraćeničkom životu događa nešto slično liturgijskom životu, osobito u Došašću u kojemu se govori o Isusu koji dolazi i koji je već došao. Drugim riječima radi se o čudesnom životu koji nam je darovan, ali ga stalno treba otkrivati s udivljenjem i omogućiti mu da se razvije do svoje punine.
Do sada smo dakle govorili o tome, a sada tekst Pravila s brojem 10 počinje opisivati praktični dio koji bismo mogli nazvati osobnim i asketskim dijelom. Opisuju se konkretni načini i putovi kojima franjevački trećoredac može živjeti na način Evanđelja.
Prvo je govor o tri zavjeta odnosno evanđeoska savjeta koji su u temeljima svakoga Bogu posvećena života, pa tako i života članova FSR-a. Novost je u tome što po ovom Pravilu, poslušnost, siromaštvo i čistoća nisu prikazani kao apstraktne kreposti ili samo pojmovi, nego kao ostvareni stavovi duše i srca u Isusovu životu. Pravilo u potpunosti slijedi baštinu franjevačke duhovnosti po kojoj evanđeoski savjeti nisu utemeljeni na Isusovim zapovijedima nego prije svega na njegovu životu. Zato mjerilo i značenje tih savjeta ne možemo gledati s ljudskoga stajališta jer jedino mjerilo i opravdanje života po evanđeoskim savjetima jest Isusov život i njegova riječ. Zato Franjo nikada ne govori o nekoj apstraktnoj poslušnosti, siromaštvu i čistoći, nego je to uvijek Isusova poslušnost, njegovo siromaštvo i čistoća.
- Sjedinjeni s Isusovom otkupiteljskom poslušnosti
Čl. 10: Sjedinjujući se s Isusovom otkupiteljskom poslušnosti, koji je svoju volju položio u volju Očevu, neka – u raznim životnim prilikama – vjerno izvršavaju svoje staleške dužnosti i slijede siromašnog i raspetog Krista, svjedočeći za njega i u poteškoćama i progonima.
Ovaj je tekst vrlo važan, pa ćemo mu stoga posvetiti dužnu pažnju. Prije svega prva nas riječ “Sjedinjujući se” želi podsjetiti na to da se ovdje radi o čovjekovu odgovoru na Božju ponudu i na njegov dar novoga života u Kristu Gospodinu. Stoga je ta riječ u prvome redu odlikovanje za čovjeka jer nam govori da Bog priznaje čovjekovo nastojanje. Ali odmah zatim, ona izražava i našu punu ovisnost o Kristu Gospodinu. Želi nam reći da trebamo biti ponosni i radosni što smijemo sudjelovati u Isusovoj otkupiteljskoj poslušnosti, ali isto tako da je životni prostor naše poslušnosti Krist Gospodin i njegova otkupiteljska poslušnost. Isus je jedini učitelj i uzor svih životnih stavova i čina, pa tako i poslušnosti. Stoga se u franjevačkoj duhovnosti ne govori o poslušnosti koju određuju vanjske okolnosti ili neki socijalni modeli, nego se radi o poslušnosti Isusa Krista koji je bio poslušan Ocu od prvoga časa svoga utjelovljenja do smrti na križu.
Stoga još jednom naglašavam da poslušnost u franjevačkome duhu nije neki asketski čin ili disciplinsko sredstvo organizacije i efikasnosti, nego je trajno i bespridržajno ulaženje u spasenjsku volju Očevu i kao takva ona je temeljni odnos vjernika s Bogom. Ona je ponajprije čovjekov odgovor na nadahnuća Duha, trajni stav koji prožima čovjeka u vjernom ostvarivanju Božjega poziva. Franjo to vrlo sažeto iznosi kad kaže: “Nemamo ništa drugo činiti, nego nastojati svojski slijediti Gospodinovu volju i njemu se svidjeti.” (NPr 22) Zbog toga je franjevačka poslušnost tako zahtjevna jer ne očekuje samo izvršenje nekih neposrednih zapovijedi, nego uključuje stalno suobličavanje Kristu poslušnome.
Iako se redovito govori o Franjinoj ljubavi prema Kristu siromašnome, ipak valja reći da je Franjo do dna svoga bića dirnut Kristovom bespridržajnom poslušnošću, jer ona je oltar na kojemu se Isus posvema prinosi svome nebeskom Ocu. Sam Isus prikazuje poslušnost kao bitni elemenat ljubavi: “Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.” (Iv 15,10)
Želeći se stalno suobličavati Kristu koji je došao vršiti volju Oca svojega i koji za sebe kaže da je njegovo jelo vršiti volju Očevu, Franjo je zauzeto nastojao živjeti milost i dar poslušnosti. O tome nam Čelanski ovako svjedoči: “Franjo, koji je u sebi imao Duha Božjega, bijaše spreman podnositi sve tjeskobe duha, pretrpjeti sve boli tijela, kad bi mu konačno bilo dano da se volja nebeskoga Oca na njemu milosrdno ispuni. U molitvi je, ne manje prostrt srcem nego tijelom, ponizno molio da mu se dobrostivi Bog, Otac milosrđa i Bog svake utjehe udostoji očitovati svoju volju: da bi mogao savršeno dovršiti ono što je nekoć jednostavno i pobožno započeo.” (1 Čel 92)
- Otkupiteljska poslušnost
Želimo posebno naglasiti ovaj izričaj Pravila kojim se život u poslušnosti franjevačkoga trećoredca stavlja u ozračje Božjega spasenjskog plana. To onda znači da poslušnost nije prije svega krepost za osobno posvećenje, za stjecanje nekih kreposti, nego je to izvrstan put kojim se zavjetovanik životno ucjepljuje u Kristov spasenjski događaj koji traje. Dok su drugi utemeljitelji stavljali poslušnost u kontekst poniznosti ili pravednosti, Franjo je stavlja na razinu bogoslovne kreposti ljubavi: “Gospođo sveta Ljubavi, neka te Gospodin uzdrži s tvojom sestrom svetom Poslušnošću!” (PK). Osim toga poslušnost, prema Franji, ne uključuje samo odnos Poglavar – podložnik, nego prije svega duboki odnos prema Bogu i njegovoj Riječi, prema Crkvi, svim ljudima pa čak i prema stvorenjima. “Sveti Posluh suzbija sve tjelesne i pohotne sklonosti i kroti tijelo da bude poslušno duhu i poslušno svom bratu te potiče ljude da budu poslušni svim ljudima ovoga svijeta, i ne samo ljudima već i životinjama i divljim zvijerima da mogu činiti svima što hoće ukoliko im je to dopušteno odozgor od Gospodina.” (PK)
Ovakvo shvaćanje poslušnosti znači da franjevački trećoredac u svemu i uvijek nastoji životno sudjelovati u Kristovu spasenjskom djelu, a jedan od načina sudjelovanja jest i život u otkupiteljskoj poslušnosti. O tome govori i Drugi vatikanski: “Došao je dakle Sin, poslan od Oca, koji nas je prije stvorenja svijeta u njemu odabrao i predodredio da nas usvoji kao sinove, jer je htio da u njemu obnovi sve. Zato je Krist, da izvrši Očevu volju, osnovao nebesko kraljevstvo na zemlji i otkrio nam njegov misterij te svojom poslušnošću izvršio otkupljenje.” (LG 3) I nastavlja: “U različnim vrstama života i u različnim dužnostima gaje jednu svetost svi koje vodi Duh Božji i koji, poslušni Očevu glasu i klanjajući se Bogu Ocu u duhu i istini, slijede Krista siromašna, ponizna i obremenjena križem, da zasluže biti dionici njegove slave. Svaki prema svojim darovima i službama mora bez oklijevanja ići putem žive vjere koja budi nadu i djeluje po ljubavi… Svi će se dakle vjernici u svojim životnim prilikama, dužnostima i pomoću svih tih stvari svaki dan sve više posvećivati ako sve s vjerom primaju iz ruke nebeskoga Oca i surađuju s Božjom voljom, očitujući svima u samoj vremenitoj službi ljubav kojom je Bog ljubio svijet.” (LG 41)