Prav. 11
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 11)
Sjedinjeni s Isusovim otkupiteljskim siromaštvom
Ljudskom je biću nekako prirođena težnja za posjedovanjem; sebeljublje u najrazličitijim oblicima vrlo često ovlada čovjekom, pa to postaje zapreka da se čovjek suobličava Kristu Gospodinu i njegovu spasenjskom planu. Ta se težnja u franjevačkoj duhovnosti naziva “duh i težnja prisvajanja”. Stoga i ovaj tekst Pravila treba staviti u taj kontekst.
Čl. 11: Krist je, pouzdavajući se u Oca, izabrao za sebe i svoju Majku siromašan i ponizan život, ali se ipak pažljivo i ljubazno odnosio prema stvorenim stvarima. Stoga će franjevački svjetovnjaci nastojati da u otcjepljenju i upotrebi zemaljskih dobara sačuvaju ispravan odnos pojednostavljujući svoje materijalne zahtjeve. Neka, zatim, budu svjesni da su, po Evanđelju, samo upravitelji dobara što ih Bog dijeli svojoj djeci.
Isto tako neka nastoje da im, u duhu Blaženstava, srce bude čisto od svake težnje i pohlepe za posjedovanjem i gospodarenjem, jer su kao “putnici i tuđinci” na putu u Očev dom.
Već nam prva riječ jasno govori da se ovdje ne radi o nekom općenitom siromaštvu, o siromaštvu po našoj mjeri, nego se radi o Kristovu siromaštvu, i samo je njegovo siromaštvo mjerodavno i odlučujuće za njegove učenike koji se velikodušno žele suobličavati svome Učitelju.
POUZDANJE U OCA – ŽIVOTNO OZRAČJE EVANĐEOSKOGA SIROMAŠTVA
Kao i za Krista tako i za nas iskreno pouzdanje u Oca jest jedino životno ozračje u koje mu je moguće živjeti evanđeoski siromašno. Tako i za Franju možemo reći da je cijeli njegov život od obraćenja do smrti bio sav prožet sinovskim pouzdanjem u Oca i posvemašnjom predanošću Bogu koji je jedino i najveće dobro. Samo se iz ovoga stava Franjine duše može razumjeti njegova posvemašnja zaljubljenost u Gospođu Siromaštinu. Onoga trenutka kad je otkrio dobroga Oca, Franjo je ostavio sve. Čak je i svoju odjeću vratio svome zemaljskom ocu. “Došavši pred biskupa, Franjo nije oklijevao niti je zbog nečega krzmao, niti je čekao kakvu riječ, nego je odmah svukao svu odjeću i predao ocu. Kad se, opijen čudesnim žarom, pred svima posve ogolio, rekao je ocu: “Do sada sam te zvao svojim ocem na zemlji, a sada mogu bezbrižno reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, kod koga sam pohranio sve svoje blago i u koga sam stavio sve pouzdanje svoje nade.” (LM II 4)
Ovakvo raspoloženje srca i duše pratit će cijeli Franjin život. To će biti velika baština koju on i Klara obećavaju svojoj braći i sestrama što im dolaze. Trebaju ostaviti sve, osloboditi se svega, a Klara i Franjo im obećaju samo jedno: puninu sinovstva Božjega.
KRIST JE ZA SEBE I ZA SVOJU MAJKU IZABRAO SIROMAŠAN I PONIZAN ŽIVOT
Glavna želja i cilj svakoga Kristova učenika jest potpuno suobličavanje svome Učitelju. Nošen tom željom, Franjo u Kristovu siromaštvu traži i nalazi i jedino opravdanje svoga potpunoga siromaštva. Njemu siromaštvo nikada neće biti cilj nego sredstvo za intenzivnije suobličenje Kristu Gospodinu. Možemo to reći još konkretnije: Franjin ideal nije neko uzvišeno siromaštvo nego siromašni Isus. Stoga i potiče svoju braću: “Predraga braćo, Sin Božji je od nas bio plemenitiji, a poradi nas je postao siromašan na ovome svijetu. Iz ljubavi prema njemu odabrali smo put siromaštva. Stoga se ne smijemo sramiti ići u prošnju. Baštinicima kraljevstva nikako ne dolikuje da se srame miraza nebeske baštine.” (2 Čel 74)
Zato Franjo tako snažno želi da njegova braća nasljeduju “poniznost i siromaštvo Gospodina našega Isusa Krista i neka se sjete da je bio siromah i tuđinac i da je živio od milostinje on sam i blažena Djevica i njegovi apostoli.” (NPr 9)
O toj žarkoj Franjinoj ljubavi prema siromašnom Isusu sv. Bonaventura ovako piše: “Čovjek Božji je dobro uočio da je siromaština bila draga Sinu Božjemu… Nitko nije bio tako pohlepan za zlatom, niti je itko brižljivije čuvao blago kao što je Franjo čuvao evanđeoski biser siromaštva… Često je sa suzama u očima dozivao u pamet siromaštvo Isusa Krista i njegove Majke. Stoga je za siromaštinu govorio da je kraljica kreposti, jer je ona tako izvrsno odsijevala na Kralju kraljeva i na kraljici Majci. I braći je, kad su ga pitala koja krjepost čovjeka čini Kristu većma dragim, kao da je otkrio tajnu svoga srca, odgovorio: “Znajte, braćo, da je siromaština kao zaštitnica poniznosti i korijen savršenstva poseban put spasenja. Njezin je plod mnogostruk, ali skriven. To je, naime, ono evanđeosko, na njivi zakopano blago za koje valja prodati sve da bi se kupilo!” (LM VII 1 )
Ipak, valja reći da Franjo nije ljubio apstraktno siromaštvo, nego je svom dušom i svim svojim silama ljubio Krista ponizna i siromašna i u njemu sve siromahe. Stoga Franjo i ne govori toliko o siromaštvu koliko o Kristu siromahu i braći ljudima siromasima. “Koji bi jezik mogao ispripovijediti koliko je ovaj čovjek suosjećao sa siromasima? Samilost mu je doista bila kao urođena, a nju je ulivena pobožnost podvostručila. Franjino se srce rastapalo od ljubavi prema siromasima: kojima nije mogao pružiti ruku, iskazivao je osjećaj. U svim je siromasima gledao Sina siromašne Gospođe Marije; koga je ona u rukama držala gola, on ga je gola nosio u srcu. A kad je od sebe već odbacio svaku zavist, ipak nije mogao biti bez zavisti prema siromasima. Ako bi kada vidio nekoga siromašnijeg od sebe, odmah se u njemu probudila zavist te bi se s takvim počeo natjecati, jer se bojao da ga taj u siromaštvu ne pobijedi.” (2 Čel 83)
Svakako, treba reći da Franjo uz siromaštvo uvijek stavlja i poniznost koja je jamstvo i ozračje života u siromaštvu. Stoga Franjo u “Pohvalama krepostima” kliče: “Gospođo, sveta siromaštino, Gospodin te sačuvao s tvojom sestrom svetom poniznošću!” Ako je siromaštvo izvrstan put spasenja, poniznost je “čuvarica i ures sviju kreposti. Na njoj je Franjo nastojao izgraditi samoga sebe. Kao mudar graditelj ju je postavio kao temelj, a to je naučio od Krista.” (LM VI 1)
POŠTIVANJE I SIMPATIJA PREMA SVEMU STVORENOMU
Ovo je vrlo važan elemenat franjevačke duhovnosti, napose franjevačkoga siromaštva. I u tome je Franjo imao uzor u Isusu Kristu koji je s toliko ljubavi govorio o ljiljanima i pticama, o kiši i vjetru i svim ostalim stvorenjima. U ono vrijeme kad je “prezir svijeta i materijalnih stvari” bio tako naglašen u kršćanskoj duhovnosti, Franjo unosi veliku simpatiju prema svakome stvoru i prema svima. U “Pjesmi stvorova” Franjo očito pokazuje da u Bogu, vrhovnom i jedinom Dobru, vidi izvor svih stvorenja. Stoga mu je svako stvorenje bilo u sebi dobro i pozitivno. On s udivljenjem promatra sve stvorove; u njima vidi uzor za svoju braću. “Svi stvorovi pod nebom služe svome Stvoritelju, poznaju ga i pokoravaju mu se bolje nego ljudi.” (OP 5)
Ta simpatija, ljubav i poštivanje nisu bili plod Franjine romantične i pjesničke naravi, nego plod njegove duboke i žive vjere po kojoj je sa svim stvorenjem živio zajedništvo u Bogu. Čelanski to prekrasno izriče: “Taj se sretni putnik žurio da iziđe iz svijeta kojim je prolazio kao izagnanik, ali se služio svim onim što je na svijetu. Boga je promatrao kao zrcalo dobrote. U svakoj je umjetnini veličao Umjetnika. Što god je opažao u stvorovima, podsjećalo ga je na Stvoritelja. Zanosno je klicao svim djelima Božjih ruku. Uživajući u divnim prizorima, gledao je živi smisao i uzrok svega. U lijepim stvarima prepoznavao je Najljepšega. Sva mu dobra dovikuju: ‘Onaj koji nas stvori najbolji je.’ Osjećajem nečuvene pobožnosti grli sve stvorove, govori im o Gospodinu i potiče ih da ga slave. Pažljiv je prema uljanicama, svjetiljkama i svijećama. Nije htio svojom rukom priječiti njihovo svjetlo, jer je za njega njihovo svjetlo znak vječnoga svjetla. S poštovanjem je hodio po kamenju i to zbog onoga koji sebe naziva stijenom… Kad bi braća sjekla drva, branio je da se stablo sasvim posiječe. Htio je da mu se ostavi nada da će ponovno potjerati. – Vrtlaru je naredio da oko vrta ostavi neprekopanu među da bi u svoje vrijeme zelenilo biljaka i dražest cvijeća pripovijedala o divnom Ocu svega…” (2 Čel 165)
JEDNOSTAVNOST ŽIVOTA I SKROMNOST U POTREBAMA
Ovo je posljedica što je Pravilo izvodi iz primjera Krista, Marije i sv. Franje koji su živjeli jednostavnim i skromnim životom. Treba reći da ovaj savjet nije lako ostvarivati, jer su uzori uistinu previsoki za nas ljude. To postaje još teže za franjevačke svjetovnjake jer trebaju uskladiti težnje svoga srca i vlastite odluke i želje sa željama i težnjama onih s kojima žive u obitelji ili u nekom drugom zajedništvu. Stoga ovdje nije moguće dati neke precizne upute jer su različite životne situacije u kojima pojedinci žive. Ipak, ovaj je savjet vrlo važan jer poziva i potiče sve trećorece da se svjedočenjem jednostavnoga i skromnoga života odupiru hedonističkom mentalitetu koji je sve prisutniji u ovome svijetu i koji ne preza ni pred bezobzirnim iskorištavanjem drugih i svekolikog stvorenja samo da bi se ugodilo sve rafiniranijim potrebama za užicima.
Ovo je svakako stav duhovnosti franjevačke duše o kojem baš danas treba voditi računa i njegovati ga u najvećoj mjeri.
UPRAVITELJI PRIMLJENIH DOBARA
Sva su dobra i sva stvorenja čovjeku dar. Stoga čovjek nije gospodar stvorenja; on je samo upravitelj od kojega će se tražiti račun o upravljanju i postupanju s Božjim stvorenjima koja za nas, prema Franji, nisu samo sredstva nego su nam braća i sestre. Želim naglasiti i ovu jednostavnu a duboku oznaku koju Pravilo izriče kad kaže dobra što ih Bog dijeli svojoj djeci. To znači da u ispravnu upotrebu i upravljanje dobrima nužno ulazi i dijeljenje s drugima i zajedništvo dobra, jer sve stvoreno pripada svima, i nitko nema pravo ljubomorno i sebično za sebe čuvati ono što pripada svima.
Koncil je to vrlo snažno naglasio: “Bog je zemlju i sve što ona sadrži namijenio svim ljudima i svim narodima, tako da bi stvorena dobra morala pritjecati po pravičnosti svima, pod vodstvom pravde i ljubavi. Ma kakvi bili oblici vlasništva, prilagođeni zakonitim institucijama pojedinih naroda, prema različitim i promjenljivim okolnostima, uvijek treba paziti na tu opću namjenu dobara. Stoga čovjek, služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove, nego ih također treba smatrati i kao zajedničke, u tome smislu što one mogu koristiti ne samo njemu jedinome nego i drugima.” (GS 69)
U DUHU BLAŽENSTAVA
Ovim se dolazi do samoga srca evanđeoskoga siromaštva po kojemu se čovjek osposobljava da se oslobodi napasti prisvajanja i neumjerenoga posjedovanja što je tako duboko proželo srce i dušu čovjeku. Ovaj savjet dobiva na važnosti danas kad se hedonistička propaganda toliko usavršila da u čovjeku neprestano budi nove potrebe tako da čovjek postaje sve više rob izmišljenih i nametnutih potreba. Duh blaženstava može osloboditi srce i dušu čovjeka da svom snagom želi i teži za svojim jedinim dobrom, Bogom koji je najviše i jedino dobro za svakoga čovjeka.
U tome smislu valja čuti što poručuje Koncil: “Kršćani koji aktivno sudjeluju u suvremenom ekonomsko-socijalnom razvoju i bore se za pravdu i ljubav, neka budu uvjereni da mogu mnogo pridonijeti blagostanju čovječanstva i miru u svijetu. U tim djelatnostima, radili oni pojedinačno ili udruženi, neka svijetle svojim primjerom, neka se u zemaljskim poslovima drže ispravne hijerarhije vrednota vjerni Kristu i njegovu evanđelju tako da sav njihov individualni i društveni život bude prožet duhom Blaženstava, a osobito duhom siromaštva. Svaki tko, slijedeći Krista, traži najprije kraljevstvo Božje, prima odatle vrjedniju i čišću ljubav za pomaganje sve svoje braće i za dovršavanje djela pravde pod nadahnućem ljubavi.” (GS 72)
KAO HODOČASNICI I TUĐINCI
Život u siromaštvu omogućuje čovjeku da živi novim životom, da bude sav usmjeren i protegnut prema Božjemu svijetu. Ovo opet ne znači da se ne cijeni dovoljno, ili da se ne raduje zbog svega stvorenoga što nas okružuje, nego se želi reći da čovjek ne smije dopustiti da mu išta zatamni i oslabi želju za živim Bogom koji je jedini čovjeku dostatan za puninu života. Stoga franjevačka duhovnost mora imati i oznake pashalne duhovnosti, stalne protegnutosti prema Obećanoj Zemlji i žive želje za Bogom. Zato ono nije i ne može biti tmurno i asketski tvrdo, nego je prožeto radošću i snažnim radosnim iščekivanjem punine obećanja.
Življenje evanđeoskoga života u jednostavnosti i skromnosti svakidašnjice osposobit će franjevačke svjetovnjake da budu radosni svjedoci koji traže najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost. A današnji čovjek treba upravo takvih svjedoka. Stoga ovaj govor o životu u franjevačkome siromaštvu, na koje su pozvani i franjevački svjetovnjaci, nije govor o nekom osobnom asketskom usavršavanju i stjecanju kreposti, nego je to istinski govor o sudjelovanju u Kristovu djelu spasenja.