Prav. 12
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 12)
U čistoći srca
Poslije spasenjske poslušnosti i siromaštva očekivali bismo govor o svetoj čistoći, ali Pravilo FSR-a ne govori o čistoći u tome smislu, nego o specifičnoj čistoći srca o kojoj je govorio i Isus u Besjedi na gori i koju je Franjo Asiški često preporučivao svojoj braći. Radi se o čistoći srca koja je jedan od plodova istinske poslušnosti i evanđeoskoga siromaštva.
Čl. 12: Kao svjedoci budućih dobara, i jer su se zbog zvanja što ga prigrliše obvezali da će stjecati čistoću srca, nastojat će da na taj način postanu slobodni za ljubav prema Bogu i braći.
SVJEDOCI BUDUĆIH DOBARA
Evanđeoski život nema za cilj samo osobnu savršenost, nego u sebi bitno sadrži i svjedočku oznaku. Uz svjedočenje evanđeoskoga života članovi FSR-a se Pravilom obvezuju da će na poseban način biti svjedoci budućih dobara o čemu govori upravo navedeni tekst. Razumije se da će svjedočenje budućih dobara biti uvjerljivo u onoj mjeri u kojoj svjedoci imaju ispravan odnos prema zemaljskim dobrima i ukoliko doista teže za nebeskima. U tome smislu valja reći da su Franju kao velikoga poštivatelja svega stvorenja i kao čovjeka koji je sav bio okrenut prema nebeskim stvarima, njegovi suvremenici nazivali “čovjekom budućega vijeka”.
Na to svjedočenje budućih dobara poziva i Vatikanski sabor kad kaže: “Krist, veliki prorok, koji je svjedočanstvom života i snagom riječi proglasio Očevo Kraljevstvo, ispunja svoju proročku službu sve do punog očitovanja svoje slave, ne samo po hijerarhiji koja uči u njegovo ime i po njegovoj vlasti, nego i po laicima koje zato čini svojim svjedocima i poučava ih osjećajem vjere i milošću riječi da sila Evanđelja svijetli u svagdanjem, obiteljskom i društvenom životu. Oni se pokazuju kao sinovi obećanja ako jaki u vjeri i nadi iskorišćuju sadašnje vrijeme i strpljivo čekaju buduću slavu. A nadu neka ne skrivaju u nutarnjosti duha, nego neka je izražavaju i kroz oblike svjetovnoga života.” (LG 35a)
To strpljivo čekanje nije pasivnost, nego aktivno sudjelovanje na usavršavanju ovozemnih dobara i svijeta. Tako Koncil govori na drugome mjestu: “Na svome putovanju prema nebeskoj domovini kršćani treba da teže za onim i cijene što je gore. To ipak ne umanjuje nego naprotiv povećava važnost njihove zadaće da surađuju sa svim ljudima na humanijoj izgradnji svijeta. I stvarno, misterij kršćanske vjere pruža im neprocjenjive poticaje i pomoći da s većim zalaganjem izvrše taj zadatak, a osobito da otkriju puni smisao toga djela… Kad, naime, čovjek radom svojih ruku ili pomoću tehnike obrađuje zemlju da donese plod i postane dostojnim prebivalištem cijele ljudske obitelji i kad svjesno sudjeluje u životu socijalnih grupa, on tada ostvaruje Božji plan koji je bio objavljen na početku vremena da, naime, podvrgne zemlju i dovrši stvaranje, a ujedno razvija i samoga sebe. U isti mah opslužuje veliku Kristovu zapovijed da se stavi u službu svoje braće.” (GS 57a)
STJECATI ČISTOĆU SRCA U DUHU BLAŽENSTAVA
Budući da je ovakva čistoća srca na neki način posebnost franjevačke duhovnosti i da je bila tako draga sv. Franji, želimo se malo više pozabaviti tom temom čistoće srca u duhu Blaženstava. Koliko je ona bila draga i važna sv. Franji, govori nam činjenica što on vrlo često o njoj govori i potiče braću da ozbiljno rade na stjecanju čistoće srca.
Odmah želimo reći da Franjo pod tim ne misli na ono suženo gledanje čistoće srca koje je i danas u dobroj mjeri uobičajeno, jer se pod čistoćom uglavnom gleda čovjekovo vladanje s obzirom na šestu Božju zapovijed. Za Franju nije dovoljna samo moralna čistoća, seksualna čistoća, jer je čistoća srce o kojoj Isus govori u Besjedi na Gori daleko šira, zahtjevnija i životnija. Čini mi se da je to potrebno snažno naglašavati i danas kad duhovnost traži svoje novo lice za ovo vrijeme naglih promjena. I danas se zbog toga što je seksualnost prožela sve pore života veoma često govori o sveopćoj pokvarenosti i seksualnoj zatrovanosti, pa se stoga i grijesi veoma često svode na grijehe protiv 6. Božje zapovijedi. Iako su veliki grijesi, ne može se reći da je to i najveći grijeh današnjega čovjeka. Oholost, samodopadnost, samodostatnost, mlakost, ravnodušnost zatvaraju čovjeka daleko više prema Bogu i prema bližnjemu negoli grijesi na području seksualnosti. Čudno je da neke velike grijehe ne smatramo tako sramotnima kao što sramotnima smatramo nečiste misli i djela. Davno je sv. Antun rekao: “Ohola djevica nije djevica, nego je obeščašćena ohološću!” Sve nam to govori koliko je netočno i jednostrano shvaćanje duhovnosti koja je svu čistoću svodila na seksualnost. Baš se zbog toga želimo ovom temom više pozabaviti.
Shvaćanje prve Crkve
Zanimljivo je da je u prvoj Crkvi shvaćanje čistoće i nečistoće bilo daleko šire od današnjega shvaćanja. Spomenut ćemo samo jedan primjer koji nam svjedoči što je čistoća srca bila za kršćane prvih vremena. Metodije iz Olimpa (†311.) kad govori o djevičanstvu, iscrpno pokazuje što je to čistoća za kojom valja težiti. On tvrdi da imaju pravo svi oni koji smatraju da čistoći srca valja posvetiti osobitu pažnju i staviti je na prvo mjesto u kršćanskome duhovnom životu. Iako mnogi misle da su poštivaoci i opslužitelji čistoće srca, valja reći da je pravih opslužitelja vrlo malo, jer nije dovoljno samo tijelo sačuvati čistim na seksualnom području. Ne onečišćuje srce samo seksualni grijeh, nego svaki grijeh. Tako on izričito kaže: “Ako se netko trudi da bude gospodar i da vlada svojim požudama, ako se zbog toga oholi i smatra se višim i boljim od svih drugih, taj nije pravi poštivatelj čistoće srca o kojoj govori Isus, jer drži čistom vanjštinu posude, dakle svoje tijelo, ali mu je srce uprljano i nečisto od oholosti. Isto vrijedi i za onoga koji se prlja bogatstvom ili sebeljubljem u bilo kojem obliku, pa makar on ni u čemu ne prekršio šestu Božju zapovijed. Takav nije istinski čista srca.” Doista, veoma je važno naglasiti da u čovjeku sve treba biti čisto jer prave čistoće ne može biti ako nam dubina bića, srce, nije čisto. U franjevačkom duhu možemo reći da se rugamo samima sebi ako u svemu popuštamo, a samo spolnost držimo na uzdi.
Franjino poimanje čistoće srca
Već smo rekli da Franjo veoma često govori o čistoći srca i svojoj braći preporuča i potiče ih da se ozbiljno dadnu na pročišćavanje svoga srca. On je to najjasnije rekao u svojoj 16. Opomeni u kojoj tumači kako on shvaća Isusovu riječ o čistoći srca: “Blago čistima srcem; oni će Boga gledati (Mt 5,8). Uistinu, čisti srcem jesu oni koji preziru (ovo “prezirati” valja uzeti u evanđeoskom smislu kao manje voljeti, manje za nečim čeznuti…) zemaljsko, traže nebesko i ne prestaju čeznuti da se živom i istinitom Gospodinu Bogu uvijek čistim srcem i dušom klanjaju i da ga gledaju.”
Moli bismo ukratko reći da za Franju čistoća srca znači ovo: Imati prava mjerila vrednovanja i prava životna usmjerenja; biti slobodni od svega; biti čisti od svega kako bismo mogli biti posve Božji. Svakako treba reći da je za čistoću srca, kako je Franjo razumijeva, bitno baš ovo: BITI POTPUNO ZA BOGA. Stoga čistoća srca nema za cilj samo to da se nešto brižno čuva i sačuva, da se nešto obrani, nego joj je glavni cilj da se posve okrenemo Bogu, da budemo posve Božji i posve u Bogu.
Čini mi se da je u tome velika novost Franjina poimanja čistoće srca. Ona u sebi nije tjeskobno nastojanje da nešto sačuvamo i grčevito branimo, nego je ona radosno i zanosno čeznuće i težnja za nebeskim, za Bogom živim i istinitim. Možda se u duhovnosti previše naglašavala potreba da se očuva čistoća srca koja je u čovjeku već prisutna i koju može izgubiti, a premalo se promatrala kao dinamičko nastojanje da se ona stalno stječe i umnaža kako bi omogućila čovjeku da bude protegnut prema Bogu i da istinski čezne za Bogom. Ovo pozitivno i dinamično shvaćanje čistoće srce, kako je Franjo razumijeva, svakako u kršćansku duhovnost unosi ozračje radosti i životnosti.
Tražiti nebesko i čeznuti za živim Bogom
Jednostavna je i očita istina: Što netko traži, to i želi imati, a to onda ispunja i njegovo razmišljanje, time se bavi i time je potpuno zaokupljen. Tko istinski traži, taj to čini iz uvjerenja da željeno može reći i da će to i pronaći. U tome smislu Franjo govori o čistoći srca kao neprestanom traženju nebeskoga i kao živoj čežnji za živim Bogom. Isus u Besjedi na Gori obećava da će oni čista srca Boga gledati, obećava dakle konačno ispunjenje i ostvarenje traženja Boga. Franjo u svojoj Opomeni više naglašava samo traženje, čeznuće za Bogom, dakle dinamičko napredovanje i rast prema konačnom ostvarenju Isusova obećanja. On je potpuno svjestan da traženje nebeskoga ima svoje ispunjenje na svršetku vremena, ali to traženje ipak nije apstraktno jer na putu bogotraženja uvijek imamo znakova koji nam daju predokus onoga konačnoga. To vrijedi napose za Euharistiju u kojoj se čovjeku pod velom otajstva već daje ono za čim on teži i žudi. U tome smislu Franjo već u Euharistiji vidi i dotiče Boga za kim čezne i po njoj u traženju već ima neki predokus željenoga i traženoga.
Ne prestati čeznuti da se živom i istinitom Gospodinu uvijek čistim srcem i dušom klanjaju i da ga gledaju
Tim riječima Franjo ističe i pokazuje posve konkretni način stjecanja čistoće srca te nam u isto vrijeme daje i mjerilo istinitosti našega traženja. Za njega je to: Trajno se klanjati i gledati živoga Boga. To klanjanje za njega nije nešto apstraktno, nije bježanje u neki nestvarni zamišljeni svijet ili nadsvijet, nego je snažno uprisutnjenje u ovome svijetu u kojemu pokazujemo da se može na prvo mjesto staviti Bog i Božje. Stoga pravi klanjalac nije onaj koji se zna samo lijepo pokloniti ili pokleknuti, nego onaj iz čijih se riječi, stavova i života lako opaža da je njemu Bog sve, da mu je on prvi i najveći cilj i želja, da je do te mjere slobodan da se može sebedarno darovati Bogu i dopuštati mu da ga dariva drugima. Pravi klanjalac ne živi po nekoj svojoj mudrosti, po svojoj logici. Bilo bi dobro sjetiti se toga svaki puta kad pokleknemo ili klečimo pred Gospodinom. I hrvatska riječ “pokloniti se” bremenita je sadržajem jer ne označava samo držanje tijela, nego u sebi uključuje i darivanje, poklon, dar.
Tako bismo mogli reći da se čistoća srca po Franji ne sastoji u tome da samo sačuvamo što smo primili, da u nama sve ostane netaknuto i očuvano, nego naprotiv u tome da je Bog sve u nama dotaknuo i prožeo, da za sebe nismo ništa sačuvali ni zadržali, nego smo u stalnom stavu poklonstva kojim Bogu sve darivamo i u tome samodarivanju nalazimo svoju ispunjenost.
Smatram da treba snažno naglasiti baš tu dinamičnost duhovnoga života po kojoj Franjo itekako naglašava potrebu čovjekove suradnje s Bogom. Bez naše suradnje spasenjska milost u nama drijema i nemoćna je.
U toj dinamičnosti traženja temeljno je ozračje molitva i klanjanje. Prema Franji, samo čovjek istinske molitve i klanjanja, koji time ima pogled usmjeren na Gospodina i cijelo svoje biće čeznutljivo proteže prema živom i istinitom Bogu, samo taj stječe čistoću srca koja ga osposobljava za gledanje Boga.