Prav. 14
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 14)
ZALOŽENI U IZGRAĐIVANJU BRATSKIJEGA I EVANĐEOSKIJEGA SVIJETA
Pravilo je u br. 13 naglasilo važnost založenosti u ostvarivanju svake ljudske osobe i kršćanskoga bratstva i o stvaranju uvjeta života dostojnih stvorova koje je Krist otkupio. U sljedeća tri broja (14, 15, 16) govori se o zalaganju u izgrađivanju svijeta i konkretnim zadacima koje valja izvršiti kako bi svijet postao bratskiji i evanđeoskiji.
Franjevački svjetovnjaci žive u svijetu. Stoga je posve očito da će temeljni prostor njihova života i djelovanja biti svijet sa svim svojim datostima, ali ne svijet koga treba strpljivo nositi i podnositi nego svijet kojega treba trajno izgrađivati i dovršavati. Samo tako može pomoći svakome čojeku da živi životom dostojnim stvorova koje je Krist otkupio. Stoga franjevački svjetovnjak ne treba bježati iz svijeta, nego svim svojim silama i sposobnostima treba se zalagati u izgrađivanju i preobrazbi svijeta jer je povijest svijeta i povijest Božja, povijest spasenja.
Valja iskreno priznati da smo često kukavičluk i strah pred zalaganjem koje možda i nije puno obećavalo u preobrazbi svijeta, olako proglašavali poniznošću i skromnošću, te smo se povlačili pred velikim izazovima, povlačili se u njegovanje neke intimističke duhovnosti, posvećivali se isključivome bavljenju samima sobom ili pobožnostima ispaštanja i nadoknade za grijeh pokvarenoga svijeta.
I preko Pravila FSR-a Crkva poziva franjevačke svjetovnjake na odvažnu založenost u izgrađivanju evanđeoskijega svijeta, jer za aktualizaciju spasenja nije dostatna samo moja osobna savršenost, nego se traži i preobrazba svega stvorenoga koju Duh Božji i preko nas i zajedno s nama želi ostvariti.
U ovome kontekstu valja razumijevati i živjeti ono što Pravilo donosi u tri sljedeća broja. Br. 14: Pozvani da skupa sa svim ljudima dobre volje izgrađuju što bratskiji i evanđeoskiji svijet, kako bi se ostvarilo Kraljevstvo Božje, i svjesni da “svaki onaj koji slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjek”, neka u duhu kršćanskoga služenja stručno i odgovorno obavljaju svoje poslove.
1. Skupa sa svim ljudima dobre volje
Veoma je važno da franjevački svjetovnjaci duboko osjećaju i radosno žive ovu životnu i otajstvenu povezanost sa svim ljudima dobre volje i svoju upućenost na njih u izgrađivanju bratskijega i evanđeoskijega svijeta. Svijest duboke povezanosti sa svim krštenicima i sa svim ljudima dobre volje pomaže s jedne strane da se izbjegne tegobni osjećaj usamljenosti, a s druge strane, da se sve više razvija duh suradništva i komplementarnosti koji je tako tipičan za franjevačku duhovnost. Važno je iznad svega da ih takva svijest stalno sve više ucjepljuje u zbilju vjere jer se ona i može temeljiti samo na živoj vjeri da su svi ljudi pozvani na suradništvo s Bogom u izgrađivanju novoga neba i nove zemlje. Duh Božji se ne ograničava samo na djelovanje u krštenicima, nego djeluje i u svim ljudima dobre volje.
Sabor snažno naglašava potrebu te suradnje sa svim ljudima dobre volje i kaže: “Katolici se moraju truditi da surađuju sa svim ljudima dobre volje na promicanju svega što je istinito, pravedno, sveto, dostojno ljubavi. S njima moraju ući u dijalog, prilazeći im s razboritošću i humanošću, i trebaju istraživati kako da socijalne i političke ustanove usavrše prema duhu evanđelja.” (AA 14)
2. Izgrađivati bratskiji i evanđeoskiji svijet
Veoma kratka rečenica koja izriče ono specifično za franjevačke svjetovnjake. To je i jedna od najčešćih tema koje nalazimo u saborskim dokumentima u kojima se teološki utemeljuje i razvija poziv kršćanskih laika u Crkvi i u svijetu.
Ova bi tema zasluživala daleko više pozornosti i razrade. Ja ću, međutim, ovdje samo kratko spomenuti da o njoj imamo i Apostolsko pobudno pismo Ivana Pavla II. iz 1988. godine (Vjernici laici – o pozivu i poslanju vjernika laika u Crkvi i u svijetu) kao i pismo petorice generalnih ministara Franjevačke obitelji (Poziv i poslanje franjevačkih vjernika laika u Crkvi i u svijetu) iz 1989. godine. Vjerujem da su bratstva FSR-a u znak svoje ljubavi i vjernosti svetoj Majci Crkvi i u znak svoga iskrenoga poštivanja “Gospodina pape” i Franjinih nasljednika, generalnih ministara, oba ova pisma s ljubavlju prihvatila i proučila. Bilo bi svakako vrlo poželjno, a za promijenjene prilike u nas i neophodno, da se i na domovinskome planu tim dokumentima posveti daleko više pozornosti kako bi i naše zajednice FSR-a u promijenjenim prilikama dale svoj puni doprinos u izgrađivanju bratskijega i evanđeoskijega svijeta u nas.
3. Ostvarivati kraljevstvo Božje
Zbog stoljetnoga dualističkog i manihejskog poimanja svijeta u kršćanskoj duhovnosti ovozemne vrednote nisu bile na cijeni, tako da je ovaj svijet prikazivan kao dolina suza kroz koju treba prolaziti da bismo na kraju unišli u Božji svijet. Iako je Franjo svijet i sva stvorenja promatrao i ljubio kao Božji svijet i znakove njegove ljubavi prema čovjeku, ipak ni on nije uspio očistiti duhovnost od stanovitoga prezira ovozemnih vrednota.
Radosni smo što je Duh Božji na Saboru uveo Crkvu u dublju istinu ovozemnih vrednota i otkrio joj da izgrađivanje svijeta i izgrađivanje kraljevstva Božjega nisu suprotnosti, nego zapravo isto djelo Duha Božjega i svih ljudi dobre volje. “Zato je Krist, da izvrši Očevu volju, osnovao nebesko kraljevstvo na zemlji. Crkva ili Kristovo kraljevstvo već prisutno u misteriju, po Božjoj moći, vidljivo raste u svijetu…” (LG 3) Cilj je svakako kraljevstvo Božje, ali izgrađivanjem toga kraljevstva izgrađuje se i čovjekovo kraljevstvo. Jedno ne isključuje drugo.
Stoga Sabor i tvrdi: “Očekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego naprotiv razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već može pružiti neku sliku novoga svijeta. Stoga, iako treba dobro razlikovati ovozemni napredak od porasta Kristova kraljevstva, ipak je taj napredak, ukoliko može pridonijeti boljem uređenju ljudskoga društva, od velike važnosti za Božje kraljevstvo.” (GS 39) I dalje: “Na svome putovanju prema nebeskoj domovini kršćani treba da teže za onim i cijene ono što je gore. To ipak ne umanjuje nego naprotiv povećava važnost njihove zadaće da surađuju sa svim ljudima na humanijoj izgradnji svijeta. I stvarno, misterij kršćanske vjere pruža im neprocjenjive poticaje i pomoći da s većim zalaganjem izvrše taj zadatak, a osobito da otkriju puni smisao toga djela po kojemu kultura zadobiva svoje prvorazredno mjesto u cjelovitom čovjekovu pozivu.” (GS 57)
Koliko je to važno upravo u današnjem vremenu, ističe Sabor: “Koncil potiče kršćane, koji su građani jednoga i drugoga grada (tj. svjetovnog i duhovnog), da nastoje svojim zemaljskim dužnostima vjerno udovoljavati, i to vođeni evanđeoskim duhom. Ostavljaju istinu oni koji zato što znaju da ovdje nemamo stalna prebivališta, nego da tražimo buduće, misle da zbog toga mogu zanemariti svoje zemaljske dužnosti, zaboravljajući da ih sama vjera još više obvezuje na njih, svakoga prema njegovu pozivu. Jednako se varaju i oni koji, obratno, misle da se mogu tako predati zemaljskim poslovima kao da su ovi posve tuđi vjerskome životu koji bi se, po njihovu mišljenju, sastojao samo u vršenju nekih čina kulta i nekih moralnih dužnosti. Taj nesklad kod mnogih između vjere koju ispovijedaju i svakidašnjega života treba ubrojiti među najteže zablude našega vremena.” (GS 43)
Smatram da je koncilski nauk u tome pogledu dovoljno jasan i da je on pravo ozračje za razumijevanje i življenje Pravila, pa ponovno preporučam ustrajno meditiranje nauka Sabora.
4. Tko slijedi Krista, savršena čovjeka, i sam postaje više čovjek
Krist Gospodin se svojim utjelovljenjem uključio u vremenito zalaganje u izgradnji evanđeoskoga svijeta i sav je svoj život sebedarno utrošio u služenje čovjeku i čovječanstvu. Njegov nas primjer potiče, nadahnjuje i jača da sve više cijenimo i vrednujemo svoj poziv da budemo ljudi. Upravo je utjelovljenje Sina Božjega u franjevačkoj duhovnosti trajna motivacija i temeljni životni prostor vrednovanja i služenja čovjeku. Svoje je teološko vrednovanje čovjeka Franjo ovako izrazio: “Čovječe, budi svjestan do koje te je visine Gospodin Bog digao, koji te je u tjelesnom pogledu stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina, a u duhovnom pogledu na njegovu priliku.” (5 OP)
U ovom vremenu kad se čovjek pokušava staviti u središte svega zbivanja i zaboravlja svoju teološku vrijednost koja iz Boga izlazi, Crkva je na Saboru snažno progovorila i o tome: “Današnji je čovjek na putu k potpunijem razvoju svoje osobnosti i sve većeg otkrivanja i utvrđivanja svojih prava. Crkva, kojoj je povjereno da objavi misterij Boga, koji je konačna svrha čovjekova, otkriva ujedno čovjeku smisao njegove vlastite egzistencije, to jest najdublju istinu o čovjeku… Čovjek će uvijek željeti da makar i nejasno sazna koje je značenje njegova života, njegove djelatnosti i njegove smrti. Već sama prisutnost Crkve doziva mu u pamet ta pitanja. No jedino Bog, koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i od grijeha ga otkupio, može u potpunosti odgovoriti na njih. On to čini objavom u Kristu, svome Sinu koji je postao čovjekom. Tko god slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjekom.
Iz te vjere Crkva može očuvati dostojanstvo ljudske naravi od svih promjenljivih mišljenja koja, na primjer, čovječje tijelo previše ponizuju ili ga previše uzdižu. Nikakav ljudski zakon ne može tako osigurati osobno dostojanstvo i slobodu čovjeka kao što to može Kristovo Evanđelje koje je Crkvi povjereno. To naime Evanđelje navješćuje i proglašava slobodu djece Božje, odbacuje svako ropstvo koje konačno proizlazi iz grijeha, sveto poštuje dostojanstvo savjesti i njezinu slobodnu odluku, neprestano opominje da se svi ljudski talenti podvostruče na službu Božju i na dobro ljudi… Iako je, naime, isti Bog i Spasitelj i Stvoritelj, Gospodar i povijesti čovječanstva i povijesti spasenja, ipak se u tome istom božanskom redu ne samo ne oduzima opravdana autonomija stvorenja, a pogotovu čovjeka, nego se dapače obnavlja na svoje dostojanstvo i u njemu se učvršćuje.” (GS 41)
5. U duhu služenja stručno i odgovorno obavljati svoje poslove
Čini mi se da je ovo jedan od temeljnih izazova franjevačkih svjetovnjaka danas i u isto vrijeme i siguran put da franjevačka bratstva od pobožnih udruženja sve više postaju učinkoviti suradnici Božji u dovršavanju čovjeka i kozmosa. Veoma je dobro poznato koliko je Franjo cijenio rad i kako ga nije shvaćao kaznom za grijeh, nego milošću koja nas osposobljava za kreativne suradnike Božje. Koliko mu je to važno, dovoljno svjedoči njegova Oporuka: “Radio sam vlastitim rukama i dalje ću raditi. I čvrsta mi je volja da i ostala braća obavljaju kakav pošten posao. Koji to ne znaju, neka nauče…” O Franjinu i franjevačkom vrednovanju rada govorit ćemo u br. 16. našega Pravila, a ovdje želimo kratko iznijeti nauk Sabora koji je i nadahnuo ovaj tekst Pravila.
“Svojom kompetentnošću u profanim strukama i svojom aktivnošću, iznutra uzdignutom Kristovom milošću, neka snažno rade da po određenju Stvoriteljevu i rasvjetljenju njegove Riječi, ljudskim radom, tehnikom i kulturom poljepšaju stvorena dobra na korist svih ljudi uopće, da se prikladnije među njih razdijele i da na svoj način dovedu do općega napretka u ljudskoj i kršćanskoj slobodi. Tako će Krist po članovima Crkve svojim spasonosnim svjetlom sve više i više rasvjetljivati cijelo ljudsko društvo.” (GS 36)
Na kraju razmišljanja o tekstu br. 14 smijemo reći da Kristov mandat Franji u crkvici Sv. Damjana: “Franjo, idi i popravi moju Crkvu!”, u duhu Pravila FSR-a, možemo prereći ovako: Franjo, idi i izgrađuj bratskiji i evanđeoskiji svijet sa svim ljudima dobre volje! Doista, danas je nemoguće popravljati i izgrađivati Crkvu bez odgovornoga i kompetentnoga izgrađivanja svijeta. Vjerovati da evanđelje možemo živjeti u samoljubivom bavljenju samima sobom značilo bi da nismo razumjeli otajstvo utjelovljenja. Smatrati se učenikom Kristovim, a ne založiti se kao poslužitelj čovjeka, značilo bi da nismo razumjeli i prihvatili otajstvo Bogočovjeka koji je došao služiti. Vjerovati da se može biti vjernik bez socijalnoga zalaganja i pune stručnosti i odgovornosti u poslu, značilo bi izigrati Crkvu služiteljicu čovjeka.