Prav. 17
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 17)
NAVJESTITELJI MIRA I RADOSTI
U drugom poglavlju Pravila iznosili smo temeljne norme koje imaju nadahnjivati i određivati život i djelovanje franjevačkih trećoredaca. Od velikih i općih načela došli smo do nekih temeljnih mogućnosti i dužnosti prema Bogu i bližnjemu, a one imaju za cilj založenije izgrađivanje bratskijega i boljega svijeta.
Sad su na redu tri završna broja ovoga poglavlja u kojima se govori o franjevačkome životu i prisutnosti unutar vlastite obitelji koja se upravo kroz franjevačku širinu otvara i izgrađuje sveopće bratstvo sa svim stvorenjima, a sredstva izgrađivanja toga bratstva jesu:
mirotvorstvo, radost i nada.
Život u obitelji – znak koji je već obnovljen u Kristu
Obitelj, vjernost, bračni život, bračna ljubav, odgoj, zvanje, životni put – sve su to zbilje koje danas itekako privlače pažnju svih onih kojima je stalo do toga da kraljevstvo Božje sve više prožima ovaj naš svijet. Sve su to i zbilje koje danas doživljavaju duboke krize i uza se vežu zamršenu problematiku. Ipak valja reći da franjevački svjetovnjaci nisu prije svega, a pogotovo ne isključivo, pozvani da pruže teoretska rješenja toj problematici, nego su pozvani da budu životni modeli kako se ta delikatna problematika obiteljskoga i bračnoga života praktično rješava.
O tome Pravilo (br. 17) kaže:
U svojim će obiteljima živjeti franjevačkim duhom mira, vjernosti i poštivanja života. Nastojat će da to učine znakom svijeta koji je već obnovljen u Kristu.
Supruzi će na poseban način proživljavati milosti sakramenta ženidbe i svjedočit će u svijetu ljubav kojom Krist ljubi svoju Crkvu. Jednostavnim i otvorenim kršćanskim odgojem, poštivajući zvanje svakoga člana, radosno će sa svojom djecom ići ljudskim i duhovnim putem.
a) Neka u svojim obiteljima žive franjevačkim duhom
To je vrlo važno jer se time jasno i odrješito tvrdi da se život franjevačkoga svjetovnjaka ne događa prije svega u crkvi, u mjesnom bratstvu ili u nekim specifičnim aktivnostima mjesnoga bratstva, nego je redoviti životni prostor franjevačkoga svjetovnjaka upravo obitelj i obiteljsko ozračje. Za njega je vlastita obitelj svijet i Crkva u malom u kojima mu valja izgrađivati kraljevstvo Božje i živjeti svoje franjevačko zvanje.
Poznato je da je sv. Franjo i započeo s Trećim redom upravo radi toga da bi pružio mogućnost franjevačkoga života i onima koji nisu mogli napustiti svijet i obitelj i slijediti ga u Prvome ili Drugom redu. “Franjo je zračio poput sjajne zvijezde u noćnoj tmini i poput zore se uzdigao iznad mraka… Posvuda je odjekivalo zahvaljivanje i glas pohvale; i tako su mnogi, odbacivši svjetovne brige, u životu i naučavanju blaženoga oca Franje, spoznali sami sebe i poželjeli ljubiti i častiti Stvoritelja. Mnogi su iz naroda, plemeniti i neplemeniti, klerici i laici, božanskim nadahnućem taknuti, počeli pristupati sv. Franji sa željom da doživotno vojuju pod njegovim vodstvom i po njegovoj nauci. Svetac je Božji sve poput potoka, koji obiluje nebeskom milošću, natapao kišom izvanrednih darova, plodno je tlo njihovih srdaca kitio cvijećem kreposti. Potaknuti njegovim propovijedanjem, načinom života, Pravilom i naučavanjem obnavljali su se vjernici Crkve Kristove obaju spolova, a trostruka vojska onih koji se spasavaju donosila je pobjede. Svima je davao upute za život i svakom je staležu pokazivao istinski put spasenja.” (1 Čel 37) A sv. Bonaventura dodaje: “Franjo je odlučio da se takav način života nazove Red pokorničke braće. Kao što je jasno da je put pokore zajednički svima onima koji teže za nebom, tako i ovaj stalež prima i klerike i laike, djevičanske duše i one obojega spola koji žive u braku.” (LM IV,6)
Iako je Red otvoren svima, ipak je on prije svega zamišljen za one koji ne mogu napustiti svoje obitelji i bračne obveze. Upravo njima Franjo želi pomoći da u takav svoj život unesu novi duh što mu ga je Krist objavio u evanđelju, kako bi oni u tome duhu ustrajno preobražavali svoj svakidašnji život.
Iako su bračni i obiteljski život vrlo složeni i zahtjevni, Franjo nije smatrao da on mora razviti neki osobiti nauk i razraditi sve detalje takvoga života. On pruža samo temeljna evanđeoska načela i želi da se u takav život unese novi franjevački duh kojim ta načela valja prihvatiti i živjeti. Taj put slijedi i Pravilo, pa se i ono ne zaustavlja u dugim tumačenjima i preporukama, nego jednostavno i kratko ističe ono temeljno. To ne znači da ono franjevačke svjetovnjake ostavlja bespomoćne pred silnom problematikom obiteljskoga i bračnoga života, nego se time ističe vrlo važan vidik franjevačke duhovnosti, a to je crkvenost koja se živi i očituje u poznavanju i radosnom prihvaćanju Pisma, kršćanske baštine, dokumenata učiteljstva Crkve i primjera kojima obiluje kršćanska i franjevačka povijest. (Od crkvenih dokumenata osobito preporučamo: LG 41; AA 11; GS 47-52; Familiaris consortio).
b) Duh mira, vjernosti i poštivanja života
Baš zato što je obitelj danas uzdrmana i što je ozračje obiteljskoga života sve narušenije, danas je još potrebnije u to ozračje unositi istinske vrednote kao što su duh mira, vjernosti i poštivanja života. Ponovno je istaknuta franjevačka konkretnost i osjećaj za stvarnost, pa se tvrdi da je potrebno prije svega u svojim obiteljima živjeti te vrednote kako bi ih se onda moglo svjedočiti i drugima. Govoreći o važnosti da budu mirotvorci, Franjo je ovako predlagao: “Kao što mir naviještate ustima, tako ga još više imajte u svojim srcima. Nikoga ne izazivajte na srdžbu i nikome ne budite na sablazan, nego neka vaša blagost svakoga potiče na mir, dobrostivost i slogu. Ta zato smo pozvani da liječimo rane, da povezujemo slomljene kosti, da pozivamo zalutale. Za mnoge nam se čini da su udovi đavlovi, a oni će još postati učenici Kristovi.” (TD 58)
Želimo ovdje reći da je franjevački duh mira i mirotvorstva plod svakodnevnog strpljivog i punonadnog nastojanja i borbe sa svojom sebičnošću, ali on je još više i dar odozgo, jer naš je mir u konačnici Krist Gospodin i samo nas on pomiruje s Ocem i međusobno. Bez Krista Gospodina ne može biti pravoga mira. Mi si samo podjeljujemo “znak” mira tako što prihvaćamo njegov mir i darujemo ga jedni drugima.
Pravilo govori i o duhu vjernosti i ne ograničava se samo na bračnu vjernost, nego ima u vidu vjernost-predanost (devotio) kao jedan od temeljnih stavova franjevačke duše. To je vjernost i predanost Bogu i svim članovima obitelji, a osobito se ističe vjernost životu u svim njegovim oblicima.
c) Neka svjedoče u svijetu ljubav kojom je Krist ljubio Crkvu
Za franjevačkog svjetovnjaka brak nije samo ugovor između dvije osobe koje se ljube i žele udruženo živjeti. Ženidba je za njih sakrament, vidljivi znak saveza Boga s njegovim narodom i jedinstva i ljubavi Krista s njegovom Crkvom. Stoga su pozvani na izrazit način svjedočiti da je njihov bračni savez znak saveza Božjega s Crkvom u Kristu Gospodinu, kako to snažno ističe GS 48: “Tako će kršćanska obitelj, jer nastaje iz ženidbe, koja je slika i sudioništvo u savezu ljubavi između Krista i Crkve, otkriti živu prisutnost Spasitelja u svijetu i istinsku narav Crkve, kako ljubavlju supruga, nesebičnom plodnošću, jedinstvom i vjernošću, tako i ljubaznom suradnjom svih njezinih članova.”
Čini mi se da bi franjevačke zajednice baš na području obiteljskoga apostolata trebale iskazati više založenosti. Usuđujem se vjerovati da bi veća briga franjevačkih zajednica, a pogotovo bratstava FSR-a, za obiteljski život i za intenzivnu i ozbiljnu formaciju za bračni i obiteljski život zasigurno urodila još većim zanimanjem za FSR, a i već postojeća bratstva bi zasigurno dublje živjela i bila ozračja radosnijega života.
d) Kršćanski odgoj djece
Iako je to dužnost svih kršćanskih roditelja, ipak se Pravilo FSR-a ne ustručava snažno naglasiti kako je važno da to franjevački svjetovnjaci uzmu kao vrlo zahtjevan vidik svoga života po Pravilu.
Da bi se naglasio franjevački duh kršćanskoga odgoja, Pravilo uzima riječi “jednostavno i otvoreno”. Te su riječi tako drage sv. Franji i cijeloj franjevačkoj duhovnosti jer one izražavaju puno poštivanje prema svakoj osobi i spremnost da se udruženo raste i sazrijeva. To će Pravilo još više istaknuti riječima “poštujući zvanje svakoga člana” jer se tako u prvi plan stavlja vjera po kojoj su zvanja dobra i blagoslovljena, a za pojedinca je najbolje ono u koje je pozvan.
Jednostavan i otvoren kršćanski odgoj u konačnici znači “radosno sa svojom djecom ići ljudskim i duhovnim putem”. Ne biti dakle prije svega učitelji i upravitelji svoje djece, nego prijatelji koji će zajedno s njima koračati ljudskim i duhovnim životnim putem.
Smijemo reći da će budućnost bratstva FSR-a i njihova spasenjska prisutnost u Crkvi i u svijetu u dobroj mjeri ovisiti o tome kako se živi u obitelji. Važno je još jednom istaknuti da franjevački svjetovnjak ulaskom u bratstvo FSR-a ne napušta svoju obitelj, nego bi mu vjernost franjevačkoj karizmi i duhovnosti FSR-a trebala pomoći da još intenzivnije živi sve bogatstvo bračnoga i obiteljskoga života.