Prav. 18
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 18)
Bratski i pun poštivanja odnos sa svim stvorenjima
Bog je iz ljubavi stvorio sva stvorenja. Zbog toga su sva dobra osjetljiva na zbilju ljubavi i na bratski odnos. Franjo Asiški je zasigurno bio čovjek koji je možda najbolje osjećao, proživljavao i opjevao to očinstvo Božje nad svim stvorenjima iz čega onda proizlazi i velika zbilja sveopćega bratstva. Stoga nije čudo da Franjo svoju braću, ali i sve ljude i sva stvorenja poziva da radosno i s povjerenjem izgrađuju veliku obitelj djece Božje. To je jedna od tipičnih oznaka franjevačke duhovnosti. Tu želju i poticaj nalazimo i u Pravilu FSR-a.
Neka također poštuju i ostala stvorenja, živa i neživa, jer “nose pečat Svevišnjega”, i umjesto da ih zlorabe, neka nastoje da ih gledaju u duhu franjevačkoga sveopćeg bratstva. (Br. 18)
a) Neka poštuju sva stvorenja
Bratstvo i zajedništvo Brata iz Asiza nije se ograničilo samo na čovjeka, nego se proširuje na sva stvorenja. I Pravilo ima na umu da je sv. Franjo istinski i neposredno ljubio sva stvorenja i da je kao takav poznat u svijetu. Stoga Pravilo, nakon što je naglasilo stvaranje obiteljskoga ozračja u obiteljima franjevačkih svjetovnjaka i njihov doprinos u obiteljskom životu uopće, govori i o Franjinoj dubokoj i jednostavnoj ljubavi i poštivanju svih stvorenja.
Toma Čelanski je taj Franjin religiozni odnos pun ljubavi prema stvorenjima ovako opisao: “Tko bi ikada mogao prikazati onaj njegov najveći osjećaj što ga je u sebi nosio prema svemu što je Božje! Tko bi bio kadar ispripovjediti radost koja ga je obuzimala dok je u stvorenjima promatrao mudrost Stvoriteljevu, njegovu moć i dobrotu… Franjo, pun Duha Božjega, nije prestajao u svim počelima i stvorovima slaviti, hvaliti i blagoslivljati Stvoritelja i upravljača svega.
Zamisli koliko je veselje njegovu srcu donosila divota cvijeća dok je gledao oblike njihove dražesti i udisao ugodni miris! Tako je netaknutom čistoćom opominjao na božansku ljubav i poticao na radosnu podložnost: usjeve vrtova, zemlju i vatru, zrak i vjetar. Sve je napokon stvorove nazivao braćom i sestrama i na izvrstan, drugima nepoznat način promicao je tajne stvorova oštrinom srca kao onaj koji je već unišao u slobodu slave sinova Božjih…” (1 Čel 80-81)
Radi se o religioznom odnosu, utemeljenom na očinstvu Božjem i na Božjoj ljubavi koja sve prožima i uzdržava. Stoga tu nema sentimentalizma, nego duboko poštovanje i iskrena ljubav. U našem životu koji je na Kristu utemeljen sve treba biti prožeto, i to na radikalan način, evanđeoskim obraćenjem, a za Franju je vrlo važan vidik obraćenja i to tako da sva stvorenja gledamo i ljubimo očima Božje ljubavi.
b) Stvorenja “nose pečat Stvoritelja”
To je najdublji razlog Franjine čudesne ljubavi prema stvorenjima – ona su znakovi mudrosti, svemoći i ljubavi Božje. Franjo Asiški je i veliki pjesnik, ali on je iznad svega istinski vjernik u Boga koji je Dobro, najveće i jedino Dobro. On je kao vjernik duboko svjestan svoga dostojanstva – jer stvoren je na sliku Božju – i on to živi i na taj način što se osjeća pozvanim sve i svakoga ljubiti onom ljubavlju kojom Bog sve ljubi.
Kad se radi o ljubavi prema stvorenjima, za Franju je i to prijateljska ljubav, ljubav koja želi biti bliska, ljubav kojom želi biti brat svima i svemu. U toj ljubavi kojom Bog sve ljubi za Franju stvorenja nisu prije svega predmeti, nego njegovi suputnici i suslavitelji Božjih dobročinstava, štoviše bića kojima treba pružiti “miomirisne riječi Sina Božjega”. I sama su stvorenja za njega Božja riječ i sve mu govori o Bogu i o njegovoj ljubavi za čovjeka.” Što god je opažao u stvorovima, podsjećalo ga je na Stvoritelja. Zanosno je klicao svim djelima Božjih ruku; uživajući u divnim prizorima, gledao je živi smisao i uzrok svega. U lijepim stvarima prepoznavao je Najljepšega. Sva mu dobra dovikuju: Onaj koji nas je stvorio najbolji je! Po tragovima što ih je u stvari svuda utisnuo, slijedi Ljubljenoga, od svega sebi pravi stepenice kojima se dolazi do prijestolja. Osjećajem nečuvene predanosti grli sve stvorove, govori im o Gospodinu i potiče ih da ga slave.” (2 Čel 165)
Takav stav, odnos i suživot sa svim stvorenjima moguć je samo onomu koji nije zaslijepljen žudnjom posjedovanja i izrabljivanja stvorova.
c) Neka ih ne zlorabe, nego neka ih gledaju u duhu franjevačkoga bratstva
Tim riječima koje izražavaju Franjinu vjeru, ljubav i radost duha, pa su kao takve i snažna oznaka franjevačke duhovnosti, Pravilo želi potaknuti franjevačke svjetovnjake da u ovome svijetu budu apostoli i promicatelji novoga odnosa prema stvorenjima, da se svim silama usprotive napasti rastrošnog i neodgovornog izrabljivanja prirodnih dobara. No, za franjevačku duhovnost to nije dosta. Ne radi se, naime, samo o tome da se uštedi, da se prirodna bogatstva i ljepota okoliša sačuva za buduće generacije, nego se želi izgrađivati i posve novi odnos po kojemu se sve vrednuje i prihvaća u duhu sveopćega franjevačkog bratstva, jer sva stvorenja nose “pečat Svevišnjega”.
Treba reći da je Franjino i franjevačko poštivanje i ljubav prema stvorenjima ipak malo drugačije od čiste ekološke brige za stvorenja i za okoliš. Ekologija je pokret koji se snažnije počeo razvijati negdje sedamdesetih godina našega stoljeća. On sve više prerasta u kulturni i politički pokret s ciljem da se štiti okoliš, da se izbjegne neodgovorno trošenje i rasipanje prirodnih bogatstava i da se spriječi pretjerano zagađivanje okoliša kako bi se njegovala ljepota prirode i promicao život dostojan čovjeka i svih bića. Pokret se definirao kao akcija za kvalitetu života. On je kao takav i protest protiv moderne industrijske civilizacije. Ekologija je ipak označena interesom i strahom, a to su oznake potrošačkoga društva. Braneći i štiteći prirodu, ekologija zapravo štiti čovjeka. Cilj joj je sačuvati za budućnost prirodna bogatstva. Možemo reći da ona zaštitu prirode i okoliša gleda u funkciji čovjeka i zadovoljenja njegovih potreba.
Franjin i franjevački stav je drugačiji. Nije to stav straha i zabrinutosti, nego stav udivljenosti prema stvorenjima. Ne radi se samo o zaštiti i osiguranju budućnosti, nego je to i težnja za zajedništvom svih stvorova. Franjo se ne smatra nadmoćnim, on je jednostavno brat, manji brat u zajedništvu sa svim stvorovima. Ideal mu je: skladan i pun poštivanja život sa svima i sa svime.
To je novost i obogaćenje koje bi franjevački trećoreci, udruženo sa svim franjevačkim zajednicama, trebali ugraditi u ekološka nastojanja i aktivnosti u današnjemu svijetu.
Na to nas sve poziva i Koncil, a osobito Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Otkupitelj čovjeka: “Iskorištavanje zemlje, planeta na kojemu živimo, zahtijeva razumno i pošteno planiranje. S druge pak strane, to iskorištavanje ne samo u industrijske nego i u vojne svrhe, nekontrolirani razvitak tehnike koji se ne uklapa u širi općenit i zaista čovječni plan, sve to zajedno ugrožava prirodni, čovjekov okoliš, otuđuje čovjeka u odnosima s prirodom, udaljuje ga od nje. Izgleda kao da čovjek često ne zamjećuje druga značenja svoga prirodnog okoliša osim onih koja služe za neposrednu upotrebu i potrošnju. Bog je, međutim, htio da čovjek saobraća s prirodom kao gospodar i čuvar, razuman i plemenit, a ne kao bezobzirni korisnik i rušitelj.” (RH 15)