Prav. 19
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 19)
Na kraju drugoga poglavlja koje govori o načinu života imamo na neki način sažetak franjevačkoga poslanja u ovome svijetu. Broj 19. Pravila donosi tri temeljna stava koji imaju nadahnjivati, prožimati i oblikovati cijeli život i djelovanje franjevačkih svjetovnjaka: mir, radost i vedra smirenost pred smrću. To je moguće samo u svjetlu čvrste vjere u uskrsnuće. To su tri stava, tri kreposti, ali to su i tri velika zadatka u poslanju franjevačkih svjetovnjaka.
Br. 19: Kao nosioci mira, i svjesni da taj mir treba neprestano izgrađivati, tražit će pomoću dijaloga putove jedinstva i bratskoga dogovora, pouzdavajući se u nazočnost božanske klice u čovjeku i u preobražajnu moć ljubavi i praštanja.
Nastojat će kao glasnici savršenog veselja donositi drugima u svakoj prigodi radost i nadu.
Ukorijenjeni u Kristovo uskrsnuće, koje daje pravi smisao sestri smrti, smireno će se pripremati za konačni susret s Ocem.
Donositelji i graditelji mira
Pozvani na evanđeoski život, franjevački svjetovnjaci imaju na umu da je otajstvo utjelovljenja naviješteno anđeoskim poklikom “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” (Lk 2,14) I svečani navještaj Kraljevstva učinjen je proglasom Blaženstava koja su tako prožeta duhom mira, a uskrsnuće se Kristovo navješćuje Isusovim pozdravom: Mir vama! Sve nam to govori da smo već kao kršćani pozvani biti suradnici Kralja Mironosnoga.
To još više obvezuje sljedbenike Franje iz Asiza, evanđeoskoga navjestitelja mira i spasenja. Franjin pozdrav: Gospodin ti dao mir! – nije samo pozdrav, nego je to cijeli program života u miru s Bogom, sa savješću, s ljudima i sa svim stvorenjem.
Franjevački su se svjetovnjaci od svojih početaka odlikovali kao mironosci i mirotvorci. Znamo da su se obvezivali da neće nositi oružje. Time su barem malo ublažavali i činili ljudskijima ona gruba vremena ratova i ubijanja.
Veoma je važno da sva svoja razmišljanja o miru, a pogotovo svoja zalaganja za mir uvijek temeljimo na zbilji vjere da je Bog u Kristu Isusu postao našim mirom i da je on svoju želju i ponudu sažeo u blaženstvo “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!” (Mt 5,9) i u svoj uskrsni pozdrav: “Mir vama!” (Iv 20,19)
Evanđeosko shvaćanje mira u Franje Asiškoga
Mir, što ga Isus i njegovi učenici svojim pozdravom navješćuju i priopćuju, prije svega je dar Božji ponuđen ljudima dobre volje koji ga žele prihvatiti. To naviještanje mira ipak izaziva i protivljenja, dijeljenja, različite napetosti, pa čak i nasilja. U tom smislu valja prihvatiti i Isusovu riječ: “Nemojte misliti da sam došao donijeti mir. Ne – nego mač!” (Mt 10,34) Napetost, podijeljenost, protivštine pa čak i nasilja prate navještaj mira, ali to Isusovim učenicima ne dopušta da na neprijateljstva uzvraćaju istom mjerom, nego treba da se tome suprotstave molitvom i praštanjem. Sv. Franjo će to izvrsno shvatiti i prihvatiti kao temeljni stav ovoga života, ali i kao veliki zadatak za čije ostvarivanje neprestano moli “da iz ljubavi prema tebi, Oče, iskreno ljubimo neprijatelje i za njih se kod tebe zauzimamo ne uzvraćajući nikome zlo za zlo i nastojeći svima u tebi biti od koristi.” (OM 8)
Prožet evanđeoskim duhom mirotvorstva Franjo je uvjeren da se mir može naviještati i donositi samo smireno, u ozračju mira, sredstvima mira i nenasilja, a to praktički znači prije svega molitvom, strpljivošću, nadom, izdržljivošću i spremnošću da trpimo. Kad Franjo govori o miru duha, kod njega je to uvijek povezano s trpljenjem, prognanstvima, nepravdom, cijenom koju valja platiti za mir. Tako je Franjo, a to moli i svoju braću, spreman – po primjeru svoga Učitelja – izvrći se svim opasnostima i nezgodnim iskustvima o drugima samo da bude mirotvorac.
Mirotvorstvo za Franju počinje prije svega osobnim i radikalnim obraćenjem, evanđeoskom metanojom, jer je samo obraćenjem moguće živjeti pomirenje i mir. Iako temelji mira i mirotvorstva zadiru duboko u čovjekovu nutrinu, ipak mirotvorstvo nije oslobođeno napetosti, dijeljenja, protivština (znamo da se i Franjo dijeli od svoje obitelji, odriče se materijalnih dobara, proživljava i sukobe unutar svoga bratstva…). Stoga se za mir, koji je prije svega dar Božji, odnosno Bog u našemu životu, traži punonadna strpljivost i izdržljivost kako kaže sv. Franjo: “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Oni su stvarno mirotvorci koji uza sve što u ovome svijetu trpe, sačuvaju mir duše i tijela iz ljubavi prema Gospodinu našemu Isusu Kristu.” (OP 15)
Možemo reći da mir što ga Franjo živi i naviješta u sebi uvijek ima nešto zajedničko s trpljenjem, sa sućuti, s poniznošću i strpljivošću pred nepravdom i zlom. Prema tome mir nije, kako to neki danas tvrde, prije svega ispunjenje svih potreba i želja čovjeka, nego se ostvaruje i živi u mjeri u kojoj je čovjek kadar križati i odricati se površnih želja i sebičnih interesa koje čovjeka zarobljavaju i vrlo često čine agresivnim prema drugima. Mir je moguć u ozračju punonadne i aktivne strpljivosti: “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Ne može sluga Božji vidjeti koliko u sebi ima strpljivosti i poniznosti dok mu se sve čini po volji. Istom kad dođe vrijeme da mu oni koji bi mu trebali udovoljiti čine suprotno, ima toliko strpljivosti i poniznosti koliko tu pokaže, i ništa više.” (OP 13) Upravo u toj mirotvornoj strpljivosti očituje se istinski dosluh i povezanost s Bogom koji se ponizio i u punoj se poniznosti priklonio čovjeku kako bi čovjekovu nepravdu i krivnju uzeo na sebe i tako ga oslobodio i ujedno mu pokazao istinski put mirotvorstva u podložnosti i velikodušnoj bratskoj raspoloživosti svim ljudima i svim stvorenjima.
Mir je u Franjinu shvaćanju i proživljavanju duboko ukorijenjen u iskustvu Božje prisutnosti i djelotvornosti. To ipak ne znači neko idealiziranje i bijeg u apstraktnost, jer duboko doživljavanje mirotvorstva nastoji svim silama pronaći unutarnje i vanjske oblike svoga djelovanja i očitovanja, te pokazuje spremnost da se za mir izloži i najtežim i najzahtjevnijim posljedicama.
Očito je da to u Franjino vrijeme, kao uostalom ni danas, nije bilo baš tako prihvatljivo i bjelodano jer ljudi su uvijek daleko više vjerovali svojemu djelovanju, svojim mirovnim strategijama i programima, negoli Božjem načinu mirotvorstva. Više se vjeruje vanjskim manifestacijama i brzim učincima, negoli logici sjemena koje mora i trunuti da bi donijelo plodove koji ostaju. Stoga, kad Franjo govori o miru, on ne govori prije svega o nekim učinkovitim sredstvima, o spretnosti pregovaranja ili o snazi argumenata, nego o cijeni koju valja plaćati za svoj mir i za mir oko sebe. Prvi je korak takvome miru da sami mirotvorci i mironosci žive taj mir: da se s nikim ne svađaju, da nikoga ne osuđuju niti kleveću, nego neka nastoje sačuvati mir dokle god je to, uz Božju pomoć, moguće. (Usp. NPr 11) Neka budu blagi, miroljubivi, čedni, skromni, ponizni, govoreći sa svakim kako dolikuje… (Usp. PPr 3)
Za Franju je nemoguće biti navjestitelj i svjedok mira ako srce nije prožeto i ispunjeno istinskim mirom. “Kao što mir naviještate ustima, tako ga još više imajte u svojim srcima. Nikoga ne izazivajte na srdžbu i nikome ne budite na sablazan, nego neka vaša blagost svakoga potiče na mir, dobrostivost i slogu. Ta zato smo pozvani da liječimo rane, povezujemo slomljene kosti, pozivamo zalutale. Za mnoge nam se čini da su udovi đavolovi, a oni će još postati učenici Kristovi.” (TD 58)
Dijalog je put jedinstva i bratskoga dogovora
Postati i biti mironosci nije lako. Za to se traži stalno obraćenje i čovjekov mar, a jedan od temeljnih preduvjeta mirotvorstva jest dijaloški stav prema svima i prema svakome. Dijaloški stav i raspoloženje nisu samo put u traženju jedinstva i suživota s protivnicima, nego je to jedini mogući put suživota sa svakim čovjekom, počevši od najbližih.
a) Imati dijaloški duh znači približiti se drugome s poštovanjem
Sv. Franjo svoj dijaloški duh i dijaloške stavove života gradi na radosnoj svijesti silnoga bogatstva vlastite osobe i darova kojima ga je Bog obdario, ali i na dubokoj svijesti vlastite nedovršenosti i neostvarenosti što potrebuje bogatstvo drugih osoba. Za njega je to jedan od temeljnih vidika njegova stalnog obraćenja koje u njegovu životu izabire posve specifičan stil života: pokretljivost, približavanje svemu i svakomu. Shvatio je i prihvatio da i sam ne može rasti do “punine mjere Kristove” ako se ne da obogatiti drugima, ako se ne pomakne od svojih stavova, uvjerenja, sudova, vlastite samouvjerenosti, ako samo očekuje da mu se drugi približe. Shvatio je da samo čovjek pristupačan ima mogućnost da raste i da bude mirotvorac. Nikomu se ne približava da mu nametne svoje stavove, svoje uvjerenje, svoje izbore, nego da mu stavi na raspolaganje i da ga obogati onim najljepšim i najdubljim u sebi. Jednako je posve otvoren i žudi za svim što je dobro i pozitivno u drugima, za svim onim što i njega može obogatiti pa dolazilo to od bilo koga. On se ne približava drugima s uvjetima i s nedodirljivim zahtjevima, nego kao čovjek mira i dijaloga koji zna srcem gledati i u svemu otkrivati pozitivnu stranu i sa željom da sve pozitivno od drugih i prihvati. Tako on uči i nadahnjuje se na iskustvu krivovjeraca i muslimana, jednako kao i na iskustvu svoje braće. On ni iz jednoga susreta ne izlazi isti, nego je bogatiji za jedno življeno iskustvo.
Franjo se ne približava drugome da ga uvjeri, da ga pridobije ili da ga osvoji, nego jednostavno da mu predloži nove mogućnosti življenja i da mu se cijelim svojim bićem stavi na raspolaganje kako bi udruženo mogli ostvariti tu novu mogućnost.
Takav dijaloški stav izazov je i današnjim Franjinim sljedbenicima tim više što je to danas i osobita želja Crkve, pa prema tome i oblik življenja franjevačke ljubavi i služenja Crkvi. Takav je stav Ivan Pavao II. osobito svečano istaknuo: “Koncilski je dokument posvećen nekršćanskim religijama na osobit način ispunjen dubokim poštovanjem prema velikim duhovnim vrijednostima, štoviše ondje se to posebno poštovanje odnosi na prvenstvo onoga što je duhovno te se u životu čovječanstva izražava kroz religiju, kroz moralnost s izravnim odrazima na svu kulturu. Crkveni su Oci s pravom u različitim religijama vidjeli različite odraze jedine istine poput ‘klica Riječi’. Te klice svjedoče da je najdublja težnja ljudskoga duha, prema različitim putovima, sva usmjerena na traženje Boga i zajedno s tim, težeći prema Bogu, na traženje punine čovječnosti, odnosno punog smisla ljudskoga života.” (Otkupitelj čovjeka /RH/ 11)
b) Istinski dijalog je moguć u ozračju vjere u djelovanje Duha Svetoga
Iz Franjina iskustva očito je da je istinski dijalog, u kojemu se čovjek iskreno želi staviti na raspolaganje drugome i drugoga prihvatiti kao vlastito obogaćenje i dar Duha Kristova, moguć samo u ozračju vjere da Duh Božji djeluje u svima i u svemu. Stoga za Franju dijalog i susret s drugim nije prilika da drugoga uvjeri, da pokaže i dokaže kako je on u pravu, nego je to približavanje i susret u kojemu se događa nešto novo u susretu dvaju bogatstava. Stoga je za Franju otvorenost Duhu i otvorenost čovjeku ono u čemu on prepoznaje djelovanje i nadahnuće Duha Božjega. Tako Čelanski za njega kaže: “Uvijek je ispitivao i one priproste, i mudrace, i savršene, i nesavršene kako bi mogao doseći put istine i ostvariti savršeniji način života.” (1 Čel 91)
Odgovor i savjet njegove braće i ljudi općenito za Franju nije bio samo mudri savjet, za njega je to bila i Božja objava. Tako kad je tražio savjet kakav život za sebe i za svoju braću odabrati i kad se brat Maseo vraćao s odgovorima sestre Klare, brata Silvestra i druge braće, Franjo ga pita: “Što mi zapovijeda moj Gospodin Isus?” (CV 16; usp. LM 12,2)
U pravom dijalogu ne može biti privilegiranih, jer istinski temelj dijaloga nije sposobnost ljudi i njihovo posjedovanje istine, nego djelovanje Duha Božjega u svima. Zato nikakvo čudo što je temeljni Franjin i franjevački stav za dijalog malenost, svijest da sam sebi nisam mjera, a još manje da sam ja mjera drugome. On u dijalogu ne ulazi s nepomičnim kapitalom istine i uvjerenja, nego s duhom otvorenim Duhu i sa spremnošću da čuje, da prihvati, da se dade obogatiti drugim te da i sam sve svoje unutarnje bogatstvo, prožeto Duhom, stavi drugomu potpuno na raspolaganje.
To je vrlo teško jer u svakome čovjeku tinja težnja da on bude mjera svemu, da njegovo mišljenje i stavovi budu nedodirljivi. Stoga je itekako potreban duh evanđeoskog obraćenja srca koje žudi za puninom istine i koje stalno teži za istinom i mudrošću koja ga nadilazi. Pravi dijalog nije i ne može biti u polemici, u dokazivanju, u omalovažavanju sebe i drugoga, dijalog je udruženo traženje i međusobno obogaćivanje. Ne ide se za tim da se obrane vlastiti stavovi i sudovi, nego da ih se obogati. U biti u konačnici dijalog nije približavanje nekoj objektivnoj istini i pravednosti, nego približavanje Duhu Kristovu koji je istina, ljubav i život, i u njemu približavanje konkretnom čovjeku koji je odsjaj istine i ljubavi Duha životvorca.
Crkva je ponosna što ju je Duh uveo u tu duboku spoznaju i mudrost života, pa Ivan Pavao II. potiče na potrebu takvog duha u svim kršćanima: “Drugi vatikanski koncil izvršio je golem posao da bi oblikovao onu punu i sveopću crkvenu svijest o kojoj je papa Pavao VI. pisao u svojoj enciklici. Ta se svijest – bolje rečeno: samosvijest Crkve – oblikuje u dijalogu koji prije nego što postane razgovor treba da svoju pozornost okrene prema ‘drugome’, to jest prema onome s kojim želimo govoriti.” (RH 11) I Papa nastavlja: “Možemo se zajedno približiti veličanstvenoj baštini ljudskoga duha koja se očitovala u svim religijama, kao što kaže koncilska izjava Nostra Aetate. To nas osposobljava da se u isto vrijeme približimo svim kulturama, svim ideološkim shvaćanjima, svim ljudima dobre volje. Približavamo im se s onim poštovanjem i vrednovanjem koje je već od apostolskih vremena označavalo misijski i misionarski stav. Misijski pristup uvijek polazi od osjećaja dubokog poštovanja prema onome što je u svakome čovjeku, prema onome što je on sam u dubini svoga duha domislio o najdubljim i najvažnijim pitanjima. Riječ je zapravo o poštovanju prema svemu onome što je u njemu učinio Duh koji ‘puše gdje god hoće’ (Iv 3,8)” (RH 12).
Pouzdanje u preobrazbenu moć ljubavi i praštanja
Pravilo FSR-a na neki način dotiče vrhunac franjevačkoga životnog poziva kad svoje članove potiče i poziva da vjeruju i da se pouzdavaju u preobrazbenu moć ljubavi i praštanja. To u konačnici znači živjeti iz vjere koja prožima cijelo biće, iz vjere koja čovjeku pruža i sigurnost da je Bog na djelu u svakome čovjeku i da je njemu silno stalo do svakoga čovjeka. U temeljima takvoga stava vjere jest i duboko uvjerenje da je dobro jače od svakoga zla.
Životni optimizam i istinsko povjerenje u preobrazbenu snagu ljubavi i praštanja mogući su u mjeri u kojoj se drugima prilazi u ozračju vjere koja nam otkriva da je svatko, bez obzira na svoje zasluge ili neke naše ljudske mjere, vrijedan ljubavi jer on je stvorenje Božje, njime se Bog bavi i ljubi ga. Za Franju je to dostatan razlog i motivacija da svakome prilazi s ljubavlju.
Baš zato što je stvarno živio iz vjere, u Franjinim riječima i u životu otkrivamo ljubav koja preobražava, strpljivost ljubavi koja zasigurno donosi plodove. To povjerenje u preobrazbenu snagu ljubavi Franjo crpi iz svoga suživota s Bogom. Bog ne plaši, ne kažnjava, ne uvjetuje, nego jedino ljubi jer on je Ljubav. Suživot s Bogom – ljubavi potiče i osposobljava Franju da i njegov način suživota s drugima i jedina moć prema drugima bude bespomoćna i svemoćna ljubav. Preobrazbenu moć ljubavi i praštanja Franjo osobito doživljava u susretima s bolesnom braćom i s onima koji su grijehom ili slabošću promašili život.
Prisjetimo se ovdje zgode s razbojnicima iz Montekazalea iz koje vidimo Franjino postupanje s ljudima i preobrazbenu snagu ljubavi. Kad su braća odbila dati milostinju nekim razbojnicima koji su ljudima nanosili zla, Franjo ih je posavjetovao da pođu za njima, da ponesu kruha i dobra vina, te da im iskažu ljubav i poštovanje. Štoviše, kaže im da u početku ne traže da se odmah obrate i promijene, nego neka barem nikoga ne tuku. “Budete li zahtijevali potpunu promjenu njihova života odjednom, neće vas poslušati. Zbog vaše poniznosti i ljubavi što ste im pokazali, odmah će vam to obećati.” Već u tim riječima vidimo puninu božanske mudrosti: Ljubav ne postavlja uvjete, ne traži od drugoga da on postane vrijedan i dostojan naše ljubavi, nego jednostavno želi biti blizu, želi ljubiti i biti za drugoga s nadom u srcu da će to donijeti svoje plodove i to ne prije svega zato što bi se drugi promijenio, nego zato što onaj koji ljubi ne postavlja uvjete. Braća su učinila kako im je Franjo rekao, i preobrazba je započela. “Potaknuti ljubavlju i srdačnošću što su im je braća iskazala, jedni od razbojnika uđoše u Red, drugi prigrliše pokoru i braći obećaše da ubuduće više neće činiti takva zla, nego da će živjeti od rada svojih ruku.” (LP 115) U zgodi s gubijskim vukom to je još iscrpnije opisano (usp. CV 21).
Franjo to živi, ali on to i u svojim poticajima, savjetima i opomenama vrlo često naglašava i ističe kao temeljni stil ophođenja s drugima, napose s onima koje bismo radije izbjegavali, koji su nam teški ili su se ogriješili. To je on osobito sažeo u Pismu nekom ministru. “I ljubi one koji s tobom tako postupaju… I po tome hoću da spoznam da ljubiš Boga i mene, njegova i tvojega slugu, ako to činiš, to jest da ne bude nijednoga brata na svijetu koji bi sagriješio koliko god bi mogao sagriješiti, koji bi, kad vidi tvoje oči, otišao bez tvojega smilovanja, ako je smilovanje zatražio. A ako nije zatražio smilovanje, ti zatraži od njega hoće li smilovanje. Pa kad bi nakon toga tisuću puta pred tobom sagriješio, ljubi ga više nego mene zato da bi ga privukao Gospodinu, i uvijek budi samilostan prema takvima…” (PMi 5-12) To ne znači da treba biti pasivan pred zlom što ga drugi čini, nego u tome slučaju aktivnost našega bića smije biti kroz milosrđe, praštanje, razumijevanje, nadu, strpljivost, želju da budemo bliski, da čak i trpimo za drugoga i od drugoga. To su pravi načini nadvladavanja zla i to su stavovi duše koji omogućuju ljubavi da preobražava.
Polazeći od vlastitoga iskustva da mu Bog stalno prašta i da je ta ljubav koja je milosrdna i punonadna, pa zato i prašta, zapravo i jedini način da on i njegov život imaju šansu pred Bogom, Franjo dolazi do dubokoga uvjerenja, a to je da je ljubav istinska samo u ozračju praštanja, jer u konačnici praštati znači ljubiti kao što nas Bog ljubi.
Čini se da se Franjo ničemu toliko ne raduje i ništa toliko u ljudi ne cijeni kao dar i mogućnost praštanja. Zato i u svojoj Pjesmi stvorova pun udivljenja prema djelu ljubavi Božje koja i čovjeka osposobljava da umije praštati, Franjo s ushitom kliče: “Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje…” Treba reći da Franjo pri tome nije nikakav zanesenjak, jer i sam duboko osjeća kako je teško ljubiti i praštati. Stoga u Tumačenju Očenaša moli: “Kako i mi otpuštamo dužnicima našim: što još potpuno ne otpustismo, ti, Gospodine, učini da otpustimo, da radi tebe istinski ljubimo neprijatelje i za njih kod tebe pobožno zagovaramo, nikom zlo za zlo ne uzvraćajući i nastojeći svima biti od koristi.” Redovito je molio za dar praštanja jer je doživljavao da je istinsko praštanje u čovjeku djelo Duha Kristova. Stoga je potrebno moliti i izmoliti taj dragocjeni dar Duha. Ta molitva iz Tumačenja Očenaša još nam nešto otkriva. Oprostiti ne znači samo nekom nešto zaboraviti, prekrižiti nešto što je zlo u nečijemu životu, nego znači posve uzeti brigu za onoga kome praštamo, biti uz njega da se može preobražavati. Franjo naime moli i prihvaća odgovornost za one kojima prašta jer praštanje za njega nije jednokratni čin, nego ustrajno i odgovorno bavljenje bližnjim. To je znak prepoznavanja evanđeoskog praštanja.
Koncil je vrlo snažno naglasio upravo tu silnu potrebu da kršćani u svom ophođenju jedni s drugima izaberu put ljubavi što nam ga je objavio Krist Gospodin i koji je jedini način Božjega ophođenja s nama ljudima. “On nam objavljuje da je Bog ljubav i ujedno nas uči kako je nova zapovijed ljubavi osnovni zakon ljudskoga savršenstva pa, prema tome, i preobrazbe svijeta. Tako onima koji vjeruju u božansku ljubav donosi sigurnost da je svim ljudima otvoren put ljubavi, i da nije uzalud nastojanje da se ostvari opće bratstvo. Također opominje da se ta ljubav treba vršiti ne samo u velikim stvarima nego, i to u prvom redu, u redovitim životnim prilikama.” (GS 38)
Franjin govor o ljubavi i njegovo iskustvo ljubavi nisu romantični, nego vrlo konkretni i zahtjevni. Temeljno je ipak da je riječ o ljubavi koja niče i raste u ozračju Božje ljubavi i svoj uvir i ispunjenje traži upravo u božanskoj ljubavi. Stoga Franjo o ljubavi koja preobražava ovako govori: “I da ljubimo kao sami sebe, privlačeći koliko možemo druge k tvojoj ljubavi, radujući se dobru drugih kao svojemu dobru i suosjećajući s drugima u nevolji, da ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni.” (ON 5)
Čini mi se da u ovim jednostavnim, a opet tako dubokim, Franjinim riječima nalazimo jedan od najljepših opisa evanđeoske ljubavi prema bližnjemu: Ljubiti bližnjega kao samoga sebe i svim ga svojim silama privlačiti Božjoj ljubavi koja je jedina kadra ispuniti čovjeka. Znak autentičnosti naše ljubavi za Franju je u tome što kroz sebedarnu ljubav pomažemo drugome da se sav okrene Bogu, da doživi i živi Božju ljubav, jer i mi smo doživjeli da je Bog jedino i najveće dobro čovjeku. Privlačiti ljubav Božju na svoje bližnje za Franju je vrhunac kršćanske ljubavi i svakoga prijateljevanja među ljudima. Franji je osobito važno i dragocjeno to posredovanje i svjedočenje među nama ljudima. Naglašavajući toliko Božju ljubav, Franjo ni u kom slučaju ne želi omalovažavati našu ljudsku ljubav, nego jednostavno sačuvati ljude od iluzije da čovjeku može biti dosta. I ljudska je ljubav i blizina potrebna svakome čovjeku, ali što je ona autentičnija to više stvara u čovjeku glad i žeđ za božanskom ljubavlju. Ljepota i bogatstvo ljudske ljubavi može čovjeku omogućiti da nasluti kako je lijepa i puna Božja ljubav.
Ljubiti ljubavlju koja preobražava, za Franju ne znači prije svega podnositi, žrtvovati se za drugoga, trpjeti za drugoga, učiniti puno toga drugome, nego “radovati se dobru drugoga kao i svojemu dobru”. Te riječi ističu duboki stav iskrenoga poštivanja drugoga po kojemu je prva briga da u drugome ljubopitljivo otkrivamo sve ono što je lijepo i pozitivno i da se tome veselimo kao nečemu što se i nas tiče.
Biti blagovjesnici radosti i svima donositi radost i nadu
Pošto je Pravilo potaklo i ohrabrilo svoje sljedbenike da se pouzdaju u “preobražajnu moć ljubavi i opraštanja”, nadovezuje govor o jednom od velikih plodova te preobražajne moći praštanja i ljubavi Božje i ljudske, a to je istinska radost. U tom kontekstu radost postaje najizvrsniji način svjedočenja te preobražajne moći. Ona je istodobno vrhunac svjedočenja evanđeoskoga života.
Sve je to u duhu sv. Franje i franjevačke duhovnosti jer je jedna od temeljnih oznaka te duhovnosti duboka radost kao dar Božji kojim sljedbenici te duhovnosti omogućuju da evanđelje postane kliktaj i pjesma na svim mjestima i za sve ljude.
Treba naglasiti da je čovjek stvoren za radost jer smo stvoreni za Boga i na njegovu sliku i priliku, a naš je Bog radost, slavlje, pjesma i život. Tako je istinska radost životno ozračje ljudskoga života. Bez radosti čovjek se povlači u sebe, a povući se u sebe znači povući se iz života.
a) Izvor prave radosti
Čovjek je stvoren za radost, ali radost nije automatska oznaka i stvarnost ljudskoga života, nego je zbilja kojoj se čovjek otvara, koju prihvaća kao dar Božji i koju – kao i sve Božje darove – treba sve više razvijati te unošenjem cijeloga svoga bića u taj dar sve učiniti da ga taj dar radosti posve prožme i ispuni. To može zvučati veoma lijepo i privlačno. S pravom se međutim smije upitati: može li netko tko doista odgovorno promatra i živi stvarnost života vjerovati u stvarnost i mogućnost istinske radosti? Zar oko nas i u nama nema i previše razloga da čovjeka ispunja tuga, tjeskoba, nepovjerenje, zatvorenost i rezigniranost pred životom?
To su opravdana i mučna pitanja koja se čovjeku nameću. Stoga je govor o istinskoj radosti vrlo ozbiljan i odgovoran govor. U jednoj svojoj Opomeni sv. Franjo pokazuje gdje je izvor prave radosti, kako se približiti i otvoriti tome izvoru. “Blago onomu komu je ugodnost i radost u presvetim riječima i djelima Gospodinovim i koji po njima privodi ljude k Božjoj ljubavi u radosti i veselju…” (OP 20)
Franju je duboko prožela i ispunila Pavlova riječ: “Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: Radujte se! Neka vaša radost bude poznata svim ljudima! Gospodin je blizu!” (Fil 4,4-5) Temeljni izvor prave radosti jesu svete riječi i djela Božja. Samo po njima imamo pristup svome Bogu i samo po njima ljude možemo dovoditi ljubavi Božjoj. Franjo kaže da i to dovođenje ljudi ljubavi Božjoj ima biti u radosti i veselju. U tim izričajima dotičemo dubinu Franjina bića prožeta Bogom. Oni nam očituju zašto je Franjo svetac istinske radosti u svim prilikama i neprilikama svoga života. Njegova radost nije plod lakomislenosti ili površnosti, a još manje njegove pjesničke naivnosti i zanesenosti ili neutemeljenoga optimizma, nego je naprotiv plod dubine i istinitosti njegova iskustva s Bogom.
Ne znam jeste li uočili da nas Krist u evanđelju ne poučava najprije što nam je promijeniti, što činiti, što smijemo ili ne smijemo, nego nas prije svega poziva da se otvorimo velikoj zbilji ljubavi Božje. Bog postaje posve pristupačan svakome čovjeku i u Kristu nam se objavljuje kao Emanuel, Bog s nama. Ne nudi nam prije svega neke vječne i uzvišene istine, zapovijedi ili zabrane, nego nas poziva da u svoj život prihvatimo živu osobu Krista Gospodina.
Stoga je posve razumljivo da prava osoba u evanđelju koja je posve prihvatila Emanuela, koja je cijelim svojim bićem povjerovala ljubavi Božjoj i otvorila joj se, baš ta osoba puna radosti kliče: “Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju. Što pogleda na neznatnost službenice svoje… Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!” (Lk 1,46-49) U toj radosti Marija još više izlazi iz sebe i upućuje se Elizabeti da je u radosti posluži.
Treba priznati da radost nije imala baš lagan život u kršćanstvu. Istina, cijelo evanđelje odzvanja radošću i životom, ali to kao da ne dotiče dovoljno snažno naš vjernički život.
Evanđelje je tako puno radosti zato što je u njemu Bog na djelu, a gdje god je Bog na djelu, tu je i radost i život. Tako sv. Franjo svome Bogu jednostavno kliče: “Ti si radost! Ti si naša nada i veselje!” (PBL 4)
b) Bog nas poziva da sudjelujemo u njegovoj radosti
U svojoj Apostolskoj pobudnici o kršćanskoj radosti papa Pavao VI. sažeto kaže: “Kršćanska je radost u svojoj biti duhovno udioništvo na neiscrpnoj, ujedno božanskoj i ljudskoj radosti koja je u Srcu proslavljenoga Gospodina, Isusa Krista.”
Sv. Franjo se osobito radovao što Bog čovjeka poziva da sudjeluje u njegovoj radosti:
radosti što smo pozvani biti sinovi u Sinu, radosti što smo Kristovim utjelovljenjem uvedeni u središte trojstvenoga života, radosti stvaranja po ljubavi. Papa Pavao VI. to vrlo lijepo izriče: “Isus se raduje da će poći Ocu. Kod njega nije riječ o tek nekoj prolaznoj svijesti: to je naprosto u njegovoj ljudskoj svijesti jeka one ljubavi koju on oduvijek spoznaje kao Bog u krilu Očevu: Ljubio si me prije postanka svijeta (Iv 17,24). Tu je izražena uzajamna, više nepriopćiva ljubav, koja se poistovjećuje s njegovom, Sinovljevom biti, i to je tajna trojstvenoga života: Otac se tu očituje kao onaj koji se potpuno i neprekidno daruje Sinu u zaletu radosne velikodušnosti; a Sin se očituje kao onaj koji se na isti način daruje Ocu poletom radosne zahvalnosti u Duhu Svetomu.”
I evo, učenici i svi koji vjeruju u Krista pozvani su na udioništvo u toj radosti. Isus naime želi da oni u sebi imaju puninu njegove radosti: “Njima sam očitovao tvoje Ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.” (Iv 17,26)
Ta radost da boravimo u Božjoj ljubavi započinje već ovdje na zemlji. To je radost Kraljevstva Božjega. (O kršćanskoj radosti)
c) Svjedočenje radosti
U jednostavnosti svoje duše i u duhu evanđeoskog siromaštva Franjo je prihvaćao ljubav kojom ga Bog ljubi i to ga je ispunjalo dubokom i neizmjernom radošću, a to ga je ujedno i osposobljavalo da bude svjedokom i apostolom te radosti. Sve je snažnije doživljavao, i nastojao je svjedočiti drugima, da nasljedovati Krista Gospodina znači ispunjati se radošću, sudjelovati u njegovoj radosti u Ocu.
Stoga je želio i nastojao da on i njegovi sljedbenici ponajprije navještaju i svjedoče evanđelje koje je prije svega radosna vijest svim ljudima. “Neka se braća čuvaju da se ne bi izvana pokazivala tužnim i mračnim licemjerima, nego neka se pokažu veselima u Gospodinu, radosnima i ljubeznima.” (NPr 7,16) Osobito je želio da radost u srcu, ali i u pogledu i na licu, njegove braće svjedoči sreću zbog onoga što Bog za ljude i po ljudima čini. “Htio je da propovjednik nakon dovršenih Pohvala rekne narodu: ‘Mi smo Gospodinovi pjevači i jedina nagrada koju od vas želimo, jest da ustrajete u pravom obraćenju!’ I dodao je: ‘A što su drugo sluge Božje nego neke vrste njegovi pjevači koji treba da razigravaju ljudska srca i potiču na duhovnu radost?’ To je napose rekao o manjoj braći koja su narodu dana za njegovo spasenje.” (LP 83)
Braća su to i činila, i ljudi su ih kao takve i doživljavali, pa je po njima evanđelje i kršćanstvo postalo privlačno. “Bili su tako sjedinjeni u neopisivu veselju i radosti Duha Svetoga… Putujući jednom u Markiju, mnogo su se radovali u Gospodinu. Toliko bijahu radosni kao da su pronašli veliko blago na evanđeoskom polju gospođe siromaštine…” (TD 32-33)
Brat Egidije će to zgodno ovako reći: “Za sveto predanje, radost i vedrinu zaslužuje čovjek nagradu i krunu mučeništva!” Tim želim reći da je istinska radost najizvrsnije svjedočenje Krista Gospodina koji nas je otkupio i obećao vječnu radost.
d) Umnažati dar radosti u sebi i u drugima
Iako je radost dar Božji, ipak nije riječ samo o nekom čudesnom i uzvišenom skladu s Bogom, nego je ona i dar koji se itekako umnaža, obogaćuje i učvršćuje u onima koji svjedočenjem radosti postaju bližnji svima zapuštenima, odbačenima i rubnima svih vrsta. Tako Franjo i potiče svoje sljedbenike: “Moraju se radovati kad se kreću među prostim i prezrenim osobama, među siromasima i slabima, bolesnima i gubavima i onima koji prose kraj puta.” (NPr 9,2) Takvomu svjedočenje i umnažanje radosti omogućuje da i sam sve intenzivnije proživljava tu radost, jer tako postupajući, on ljubi kao što i Bog ljubi. Stoga papa Pavao VI. u svojoj Pobudnici s pravom kaže: “Radost se, naime, mora drugima prenositi. U Bogu je sve radost upravo zato jer je on sam dar.”
Valja reći da Franjo ne brka duboku radost s površnim i ispraznim veseljem koje si čovjek sam pribavlja, a ono je krhko i prolazno te u čovjekovu biću zapravo ostavlja još veću prazninu i tugu.
Jednako tako tu duhovnu radost ne smijemo razumjeti kao nešto što posjedujemo i što onda kao svoj suvišak možemo i drugima darivati. Ona je dar, ali i životni zadatak i jedan od sigurnih putova da nas sve više prožima istinska radost i jest to da se brinemo za radost drugih, još više da se trudimo biti radost drugima. Pri tome se mogu događati i prava čuda. Jedni drugima, naime, možemo darovati i biti radost i onda kad nam se čini da nam je život i srce bez te radosti.
U duhu franjevačke duhovnosti želim podsjetiti na jedan vrlo osebujan oblik umnažanja i svjedočenja radosti to ga Franjo itekako preporuča svojoj braći. U svom Tumačenju Očenaša ovako sažima ljubav prema bližnjemu: “Da ljubimo bližnjega kao sami sebe, privlačeći, koliko možemo, druge Božjoj ljubavi, radujući se dobru drugih kao svojemu dobru i suosjećajući s drugima u nevolji, da ni u čemu ne dajemo sablazni…”
Za Franju je veoma važan oblik ljubavi bližnjih, a to je ujedno i umnažanje radosti, spremnost da se radujemo dobru drugih kao svojemu vlastitom dobru. Drugim riječima, kršćanin, prožet istinskom radošću i ljubavlju, bit će vrlo pažljiv i za radosti svojih bližnjih i svojim udioništvom na njihovoj radosti sudjelovat će u konačnici u Božjoj radosti s nama ljudima. Prvi znak istinitosti ljubavi prema bližnjemu nije spremnost na žrtvu i darivanje, nego spremnost da nam drugi bude radost i da se s njima umijemo radovati svakom njihovu dobru.
e) Radost je lijek protiv napasti zla
Koliko je Franjo radost promatrao i doživljavao kao Božji dar koji čovjeku omogućuje rascvat života i pomaže da sve više bude Božji, pokazuje i to što je radost preporučivao kao izvrsni lijek protiv tisuće neprijateljevih zasjeda i lukavstava: “Govorio je: ‘Đavao se posebno raduje onda kad sluzi Božjemu uzmogne ugrabiti radost duha. Sa sobom nosi prašinu kako bi je mogao ma i u najmanjoj mjeri ubaciti u savjest i tako uprljati bjelinu duše i zamazati čistoću života.
No, kad duhovna radost (radost u Gospodinu i radost zbog njegovih presvetih riječi i djela) ispunja srca, uzalud zmija izlijeva smrtonosni otrov. Đavoli ne mogu naškoditi Kristovu sluzi kad vide da je ispunjen svetom radošću. Kad je duh plačljiv, žalostan i turoban, lako ga ili obuzima žalost, ili se prepušta ispraznim veseljima.” (2 Čel 125)
f) Pronalaziti motive radosti
Zanimljivo je promatrati nas ljude kako smo u traženju radosti bez mašte. Bog je stvorio silne rezerve radosti na ovome svijetu, a nama se događa da radost tražimo uvijek u istim vrednotama i stvarnostima: užici, bogatstvo, moć, ugled i slava, komotnost života i sl.
Donosim na kraju prekrasno razmišljanje i pouku Pobudnice o kršćanskoj radosti koja je u dobroj mjeri ostala nezapažena i među kršćanima što pokazuje da se među nama još uvijek nije stvorio dostatan prostor za kršćansku radost: “Bilo bi potrebno strpljivo raditi na odgoju, da ljudi nauče ili ponovno nauče jednostavno uživati mnogovrsne radosti koje Stvoritelj stavlja već na naš životni put, kao što je ushićenje nad postojanjem i životom, kao što je radost čiste i posvećene ljubavi, radost koju nam pruža mir prirode i tišine, katkada ozbiljna, ali prava radost nad dobro učinjenim poslom, radost i zadovoljstvo nad ispunjenjem vlastite dužnosti, nepomućena radost koja izbija kod čistih duša i osoba koje znadu predano služiti drugima, radost koju nam pruža žrtvovanje za drugoga… Kršćanska radost pretpostavlja čovjekovu otvorenost prirodnim radostima. I sam je Krist, navješćujući Kraljevstvo Božje, često polazio upravo od takvih radosti. On je u svome čovještvu iskusio naše radosti. On je očito spoznao, iskusio i veličao cijelu skalu ljudskih radosti, onih jednostavnih i svagdašnjih radosti što su na dohvat svim ljudima. Te su ljudske radosti za Isusa od tako velikoga značenja da su one za njega znak duhovnih radosti Kraljevstva Božjega…”
Ukorijenjeni u Kristovo uskrsnuće smireno će se pripremati za konačni susret s Ocem
Tim riječima završava drugo poglavlje Pravila o načinu života franjevačkih svjetovnjaka. Očito da se time ne želi reći da se cijeli život treba shvatiti i živjeti kao priprava za svetu smrt, nego se jednostavno želi naglasiti koji je pravi cilj života kako ga opisuje Pravilo. Cilj je konačni i potpuni susret s Ocem, a do toga se dolazi i prolaskom kroz vrata sestrice smrti. Uz to česta pomisao na sestricu smrt i posvemašnja usmjerenost prema konačnom cilju ima zadatak da nas stalno podsjeća kako smo ovdje samo putnici i pridošlice te da nam je cijeli život na neki način prolazak, vrijeme trajnog izlaska u Obećanu zemlju.
Takav stav duše, označen duhovnošću Izlaska, bio je karakterističan za sv. Franju, kako nam svjedoči sv. Bonaventura: “Franjo je braći upravio svetu poruku da bi, prolazeći pustinjom ovoga svijeta, poput stranaca i pridošlica, kao pravi Hebreji, u duhu siromaštva neprestano slavili Gospodinovu Pashu, tj. prijelaz s ovoga svijeta Ocu.” (LM 7,9)
To je i jedan od temeljnih stavova svakoga kršćanina, napose Franjinih sljedbenika, jer po sv. krštenju ulazimo u smrt i uskrsnuće Krista Gospodina (Rim 6,2-11) i to iskustvo živimo sve do konačnoga Izlaska i prijelaza Ocu u času smrti.
Upravo kod je riječ o smrti i umiranju, franjevačka je duša pozvana cijelim svojim bićem naviještati i svjedočiti, reći najodvažniju i najuvjerljiviju riječ pogotovo u vremenima kad je toliko nasilnih, nepravednih i iznenadnih smrti. To će joj biti moguće samo onda ako kroz cijeli svoj život živi duhovnošću Izlaska, ako je cijeli život u znaku misterija smrti i uskrsnuća Kristova koji u nama započinje krštenjem, a molitvom, meditacijom i sakramentalnim životom postaje sve više i naše življeno iskustvo.
I u tome nam sv. Franjo može biti nadahnuće i primjer. Bonaventura ovako sažima taj duboki stav njegove duše: “Očito je da je u svemu htio biti suobličen s Kristom propetim, koji je visio na križu siromašan, pun bola i gol. Zbog toga je na početku svoga obraćenja pred biskupom ostao gol pa je i na svršetku života htio sa svijeta otići gol. Braći koja su se nalazila uz njega pod poslušnost je naredio da ga onda, kad vide da je preminuo, tako dugo ostave ležati na zemlji, koliko bi netko trebao da bez napora prevali tisuću koraka.
O, najkršćanskijeg li čovjeka koji je po savršenu nasljedovanju za života nastojao biti suobličen živome Kristu, a kad je umirao, da bude sličan umirućem Kristu, a kao mrtav mrtvome, pa je zato zavrijedio da mu i tijelo bude urešeno vidljivom sličnošću!” (LM 14,4)
Ta želja da u svemu i uvijek bude suobličen Kristu Gospodinu i da se na njemu ostvaruju Kristovi misteriji bila je živa kroz cijeli Franjin život do te mjere da je i u času svoga preminuća od svoje smrti načinio liturgiju i tako i u svom umiranju uprisutnio Kristovo umiranje.” Dok su tako braća gorko naricala i neutješljivo ga oplakivala, sveti je Otac naredio da mu donesu kruh. Blagoslovio ga je i prelomio te je svakom pojedinom pružio komadić da pojede. Naredio je da se donese evanđelistar, otvorio je Evanđelje po Ivanu na onome mjestu gdje počinje: Uoči svetkovine Vazma itd. te zatražio da mu se čita. Obnavljao je uspomenu na onu presvetu večeru koju je Gospodin slavio posljednji puta sa svojim učenicima. Na časnu uspomenu svega toga sve je onako učinio da braći pokaže kakav osjećaj ljubavi ima prema njima.
Zato je ono malo dana, što su ga dijelili od smrti, upotrijebio za pohvale i svoje nadasve ljubljene učenike je poticao da s njim slave Krista. Pozivao je i sve stvorove da hvale Boga; i riječima, što ih je nekoć sastavio, pozivao ih je na božansku ljubav. Štoviše, i samu smrt je, koja je svima strašna i mrska, poticao na pohvale i njoj je veselo išao u susret i pozivao je u svoj gostinjac: ‘Dobro došla, sestro moja smrti!’ A liječniku je rekao: ‘Brate liječniče, odlučno pretkaži smrt koja će mi poslužiti kao vrata života!’
I tako je došao čas, pošto su se na njemu ispunila sva Kristova otajstva, te je sretno odletio k Bogu.” (2 Čel 217)
1. Vatikanski sabor to snažno izražava te želi da svi kršćani, Kristom otkupljeni i preobraženi u novo stvorenje, po sakramentima posvećuju život i preobražavaju smrt. “Božji Sin je u ljudskoj naravi koju je sjedinio, pobijedivši smrt: svojom smrću i uskrsnućem, otkupio čovjeka i pretvorio ga u novo stvorenje (usp. Gal 6,15; 2Kor 5,17). Dajući svoga Duha, on svoju braću, sazvanu iz svih naroda, na mistični način sastavlja kao svoje tijelo.
U tom se tijelu Kristov život izlijeva na vjernike koji se po sakramentima tajnim i stvarnim načinom sjedinjuju s Kristom koji je trpio i proslavio se. Po krštenju postajemo naime slični Kristu: ‘Jer smo mi svi kršteni u jednom Duhu da budemo jedno tijelo’ (1Kor 12,13). Tim svetim obredom predočuje se i ostvaruje naše sjedinjenje s Kristovom smrću i uskrsnućem: ‘Jer smo bili pokopani s njime po krštenju u smrt’; a ako smo ‘srasli s njime smrću sličnom njegovoj, bit ćemo i po uskrsnuću’.” (Rim 6,45)
Mogli bismo ovako zaključiti ovo poglavlje Pravila FSR-a o načinu života: Franjevački trećoreci ostvaruju svoj poziv i poslanje tako što cijelim svojim bićem i životom odgovaraju na Očev poziv da se u svemu suobličuju Kristu, Sinu Očevu, živeći po Evanđelju na način sv. Franje i tako, nadahnuti i ojačani Duhom, postižu savršenstvo ljubavi. U ostvarivanju takvoga poziva treba ih prožimati duh “putnika i pridošlica” koji cijelim svojim bićem ljube i odgovorno prihvaćaju sve što im Otac povjerava na ovoj zemlji, ali znaju da im je domovina Bog. I upravo posljednja rečenica 2. poglavlja daje nazrijeti konačni cilj hodočašćenja: konačni susret s Ocem. A kako je smrt nepredvidiva, valja se za nju i pripremati, i to prije svega ljubeći život, kako bismo i nju mogli dočekati kao sestricu smrt kroz koju ulazimo Ocu.
Smijemo ponovno istaknuti da nam Franjin primjer umiranja očito svjedoči kako ni smrt nije naša privatna stvar, nego je događaj koji se tiče i svih drugih. Stoga je Franjo i od svoga umiranja načinio liturgiju u kojoj su mogli svi sudjelovati. U tom smislu mi se čini da ni priprava na smrt ne bi smjela postati privatna pobožnost, nego i na način svjedočenja drugima, apostolat dobre i svete smrti. To vrijedi na osobit način danas kad su smrt i umiranje izgnani iz svakidašnjega života, kad se sve više umire izvan kruga vlastite obitelji ili zajednice među ljudima kojima je umiranje drugih posao kojega manje ili više dobro obavljaju.
U tome vidim i veliku šansu, ali i obvezu franjevačkih trećoredaca da, nošeni duhom sv. Franje, postanu apostoli dobre i lijepe smrti, da budu prisutni u trenucima umiranja osamljenih osoba ili u obiteljima koji smrt svojih umirućih ne doživljavaju sestricom i vratima k Ocu nebeskom. Lijepo je da se velikodušno brinemo za sve potrebnike, ali mi se čini da bi dragocjeno svjedočenje i življenje evanđeoskoga života u današnje vrijeme moglo postati upravo djelo milosrđa kojim smo prisutni i u trenucima umiranja ljudi. To mogu učiniti samo oni koji vole život i koji su cijelim bićem ukorijenjeni u misterij Kristova uskrsnuća.