Prav. 24
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 24)
BRATSKO ZAJEDNIŠTVO
Jedna od temeljnih oznaka života po ovome Pravilu jest bratstvo. Kako se ne započinje s ostvarenim bratstvom i kako se ne nalazi već gotovo bratstvo, potrebno je izgrađivati i njegovati bratski život unutar franjevačkih zajednica.
O tome čl. 24. kaže ovako: Vijeće će, radi jačanja zajedništva među članovima, povremeno organizirati skupštine i češće susrete i s ostalim franjevačkim skupinama, posebno s mladima, koristeći se pri tome najprikladnijim sredstvima za rast u franjevačkome i crkvenom životu i potičući svakoga na zajednički život.
A to zajedništvo neka se nastavi i s pokojnom braćom i sestrama molitvom za njihove duše.
Nezamislivo je da se netko može nazivati franjevcem a da ne živi u bratstvu. I FSR je prije svega bratstvo, i prva riječ kojom se izražava njegov identitet jest “brat ili sestra”, ali to je i cijeli program njegova života. U čl. 24. spominju se neka sredstva kako se može njegovati i promicati bratstvo.
Povremene skupštine i česti susreti
Budući da je zavjetovanje po svojoj naravi trajna obveza (usp. Pravilo čl. 23) za život kako ga opisuje naše Pravilo, nije dovoljno jednom se zavjetovati, pa ne znam kako to bilo svečano i oduševljeno. Potrebno je iskorištavati sve strukture i sva moguća sredstva koja nam mogu pomoći da što vjernije živimo evanđeoskim načinom života. I nije čudo što i ovo Pravilo na prvo mjesto stavlja upravo skupštine, susrete i zborove koji imaju stvarati duhovno i Božje ozračje u bratstvima te tako olakšati spoznavanje i vršenje volje Božje. Zato su se i prva Franjina braća često sastajala u Porcijunkuli jer su osjećala da je to neophodno za rast u onome što je Božje. Te skupštine i susreti nemaju zadatak čuvanje i očuvanje tradicije i reda, nego su to kreativni čini zajednice koja u svim događajima želi vjerno vršiti Božju volju što se neprestano očituje. Ti bi se susreti trebali živjeti u duhu onoga što nalazimo u Hebr 10,23-25: “Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran onaj koji dade obećanje. I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela te ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više to vidite da se bliži Dan.”
To je redovito sredstvo kako bi se stvaralo i promicalo bratstvo, osobito kad je riječ o članovima FSR-a koji žive po svojim obiteljima i raspršeni na sve strane, često zatrpani svim mogućim poslovima i dužnostima. Pravilo ne određuje kako često trebaju biti ti susreti ili skupštine. Prijašnje je Pravilo govorilo o “mjesečnoj skupštini”, a sadašnje jednostavno kaže “povremene skupštine i češći susreti”. Svakom je vijeću prepušteno odrediti učestalost susreta, ali im to ipak nije stavljeno na volju jer se lijepo kaže da će to određivati potreba “jačanja zajedništva među članovima”. Jedno je sigurno: da bi neka zajednica bila živa u sebi i za druge, bit će joj potrebni što češći susreti za rast u zajedništvu.
Važan je i način slavljenja tih sastanaka kako bi se postigao rast u franjevačkom i crkvenom životu. Takvi bi susreti u franjevačkome duhu trebali imati ove glavne momente:
- Slušanje Božje riječi koja ima rasvjetljivati, prosuđivati i vrednovati, te poticati na obraćenje i djelovanje.
- Poticati na obraćanje, kako bi sestre i braća usklađivali svoj način mišljenja i djelovanja s Kristovim po dubokoj unutarnjoj promjeni koju samo Evanđelje naziva imenom obraćenje (Pravilo čl. 7).
- S povjerenjem otkrivati svoje želje i nade te istodobno pomagati jedni drugima da se zamijete nade i radosti, strepnje i muke sadašnjega trenutka kako bi se kao pojedinci i kao zajednica mogli angažirati u svjedočenju Evanđelja kako to predviđa Pravilo.
- Liturgijska molitva, a osobito euharistijsko slavlje kao središte i ishodište evanđeoskoga života u bratstvu.
Susreti s ostalim franjevačkim skupinama, osobito s mlađima
Mjesno bratstvo treba biti uvijek otvoreno svim, osobito susjednim bratstvima FSR-a, ali jednako tako i bratstvima svih franjevačkih obitelji. Tu otvorenost i živi osjećaj pripadnosti velikoj franjevačkoj obitelji treba ustrajno njegovati jer je to jedna od tipičnih oznaka franjevačke duhovnosti.
Susreti s mladima traže osobitu pažnju vijeća i bratstva, jer postoji uzajamna potreba starijih i mladih. To je osobito važno u našim prilikama kad je FRAMA još uvijek u svojim počecima i trebat će još puno pomoći da se oblikuje u pravome smislu. No, i ti susreti i ta briga i zauzetost za njih trebaju biti u pravome franjevačkom duhu u kojemu se svi osjećaju kao braća i sestre, baš onako kako to želi i preporučuje sv. Franjo: “I gdje god braća jesu ili se susretnu, neka se međusobno jedan prema drugom pokažu domaćima. I neka bez straha jedan drugome očituju svoju potrebu: jer, ako majka hrani i ljubi svoga tjelesnoga sina, koliko brižljivije mora svaki ljubiti i hraniti svoga duhovnoga brata?” (PPr 6,7-8)
To svjedoči i Čelanski: “Franjo je uvijek želio i budno nastojao oko toga da među sinovima sačuva vez jedinstva; da bi njih, koje je privukao isti Duh i dao im život isti Otac, miroljubivo grijalo krilo jedne majke. Htio je da budu jedinstveni, stari i mladi, da bratskom ljubavlju budu povezani oni mudri s jednostavnima; da se oni koji su jedni od drugih udaljeni, međusobno povezuju snagom ljubavi.” (2 Čel 191)
Zajedništvo s pokojnom braćom i sestrama
Ljubav i život na koje poziva Pravilo ne priznaju nikakve vremenske niti prostorne granice. Stoga se bratsko zajedništvo ima nastaviti i s pokojnim sestrama i braćom. Istina, riječ je i o molitvi za njihove duše, ali u dnu tih riječi je i vjera u zajedništvo svetih, u životnu povezanost svih koji su u Krista kršteni, a ovdje i onih koji se nadahnjuju franjevačkom duhovnošću. “Sestrica smrt” nas dijeli, ali nas ne rastavlja potpuno. Sestre i braća koja nas pretekoše, i sada su – vjerujemo – u društvu sv. Franje u Kristu, i dalje sudjeluju u svemu onome što se tiče svih članova franjevačke obitelji.
Nije dakle samo riječ o našoj pomoći pokojnicima kroz molitvu i zagovor, nego i o njihovoj pomoći nama.