Komentar Pravila 8 OFS-a (fra Nikola Vukoja)

Prav. 8

(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 8)

 

MOLITVENI ŽIVOT ČLANOVA FSR-a

Život u pokori i trajnom obraćenju na koji su pozvani članovi FSR-a ima za plod bliski odnos s Bogom, a taj se odnos očituje i hrani na dva temeljna načina: molitvom, osobnom i zajedničkom, i sakramentalnim životom. Molitva, osobito liturgijska, i sakramenti su sigurni putovi da se žive misteriji Kristova života. O tome govori čl. 8 Pravila FSR-a.

Čl. 8: Kao što je Isus bio pravi Očev klanjalac, tako neka i oni nastoje da im molitva i razmatranje budu duša njihova života i rada.

Neka sudjeluju u sakramentalnom životu Crkve, osobito u Euharistiji, i neka se pridružuju liturgijskoj molitvi u jednom od oblika što ih je sama Crkva predložila, obnavljajući na taj način otajstva Kristova života.

a) Život u pokori i obraćenju jest ponajprije klanjanje Ocu.

Život u trajnom obraćanju jest za Franju prije svega klanjanje Bogu u duhu i istini. To klanjanje, kako ga Franjo ostvaruje, isto je što i priznanje cijelog čovjekova bića da je inicijativa na Božjoj strani, da su Božji darovi nezasluženi i da se Bog u svojoj ljubavi stalno bavi čovjekom. Za Franju je to prvi i temeljni čovjekov stav pred Bogom: radosno i zahvalno klanjanje.

Stoga Franjo vrlo svečano i učestalo potiče svoju braću da budu klanjaoci u duhu i istini, ali ih moli da na to potiču i sve ljude. Na takvo propovijedanje obvezuje svu braću i dariva im riječi kojima to činiti u susretu sa svim ljudima: “Bojte se i častite, blagoslivljajte i zahvaljujte i klanjajte se Gospodinu Bogu svemogućemu u Trojstvu i jedinstvu, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, stvoritelju svega. Donosite plodove dostojne obraćenja…” (NPr 23)

Za Franju je prvi korak obraćenja, a to odmah postaje i bogoštovni čin, ovo: priznati se pred Bogom stvorenjem i svojim klanjanjem priznati i pokazati da se od Gospodina prima kao dar i da se predaje kao uzdarje. Kao i u svemu ostalom, i ovdje je za Franju Krist jedini učitelj čiji poklonstveni stav prema Ocu ima svoj vrhunac u Getsemaniju: “Neka ne bude moja nego tvoja volja!” (Mt 26,39). To jasno pokazuje da klanjanje nije samo neki izvanjski čin štovanja, nego stav duše koji zahvaća cijelo biće koje se potpuno predaje Bogu i dopušta da ga Bog posvema prožme i usmjeri.

Stoga nimalo ne čudi da je Isusova riječ: “Ali dolazi čas – i već je tu – kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju se klanjati u duhu i istini” (Iv 4,23-24) snažno zahvatila Franju i na neki način snažno odredila cijeli njegov život. Bog želi i traži takve klanjaoce jer samo njih može susresti sa svim svojim bogatstvom.

Na jednome drugom mjestu Franjo još potpunije opisuje što se u takvom vjerničkom klanjanju događa: “Uistinu čisti srcem jesu oni koji preziru zemaljsko, traže nebesko i ne prestaju čeznuti da se živom i istinitom Gospodinu uvijek čistim srcem i dušom klanjaju i da ga gledaju. (OP 16) Klanjati se čistim srcem i dušom znači mnogo više od onoga što naša hrvatska riječ “klanjati se” izriče.

Poklonstveni stav tako uređuje i određuje čovjekov život da teži za pravim vrednostima i da traži i čezne ponajprije za Bogom koji je jedino dobro, najveće dobro i jedini dobar. Klanjanje je osim toga mogućnost ostvarenja istinskoga susreta dvaju bića koja se s čežnjom traže: Boga-čovjekotražitelja i čovjeka-bogotražitelja. Klanjati se ne znači prije svega pasti u prašinu, nestati ili se poniziti pred prijestoljem Svemogućeg – iako klanjanje kod čovjeka i to u sebi uključuje – nego ono označuje mogućnost istinskoga susreta u kojemu maleni čovjek ima priliku susresti Boga ljubavi i dobrote. Mogućnost da se mi ljudi do te mjere možemo približiti Bogu, klicati mu, otvoriti se njegovoj ljubavi i dobroti nije nešto po sebi razumljivo, nešto na što bismo mi ljudi imali pravo. Za Franju je to dar Božji koji proizlazi iz njegova čovjekoljublja i snishodljivosti.

Sretan zbog takva dara Božjega i tako velike mogućnosti susreta s Bogom Franjo, kličući od radosti i zahvalnosti, potiče sve: “Svuda i na svakome mjestu svi mi svakoga časa i u svako vrijeme neprestano vjerujmo te istinski i ponizno držimo u srcu i ljubimo i častimo, klanjajmo se, služimo, hvalimo i blagoslivljajmo, slavimo i uzvisujmo, veličajmo i zahvaljujmo svevišnjem i vječnom Bogu, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.” (NPr 23)

Iako pravo klanjanje stvara ozračje istinskoga susreta Boga i čovjeka, ipak to nije susret dvaju istih bića. Klanjanje je, uza sve ono što smo već rekli, i priznavanje različitosti Božje. U poklonstvenom stavu duše čovjek ima mogućnost doživjeti svu istinu BogaEmanuela, Boga koji traži čovjeka i bavi se njime, ali i Boga triput svetoga, Boga čije misli nisu naše misli. S jedne strane čovjek doživljava svu svoju krhkost i nestalnost što je tipično za sva stvorenja, ali doživljava i svoje uzdignuće jer u svom čovjekoljublju Bog daruje da s njim možemo govoriti kao njegova djeca. Zato u pravom klanjanju ne može prevladati strah, nego radosno strahopoštovanje i zahvalnost što Bog tako nešto omogućuje.

Pred ovom stvarnošću Franjo je začuđen i radostan, ali on je prije svega vjernik koji duboko proživljava istinu da u Kristu i s Kristom čovjek pred Bogom postaje moćan. Franjo u sebi osjeća kako bi to bilo lijepo kad bi čovjek uvijek i u svemu mogao živjeti u ovome poklonstvenom stavu svoga bića, kad bi stalno bio svjestan svoje malenosti i krhkosti i u isto vrijeme čudesnog čovjekoljublja Božjega, ali to sâm čovjek ne može ostvariti. Unatoč tome, Franjo ne gubi svoje životne radosti jer vjeruje da je Krist svojim utjelovljenjem stao potpuno na našu stranu, da je s nama na mističan način životno povezan. Iz te vjere Franjo, premda je duboko svjestan svoje nevjernosti i krhkosti, ipak može radosno kliknuti: “A budući da mi, bijedni i grešni, nismo vrijedni ni da tvoje spomenemo ime, molimo i zaklinjemo da Gospodin naš Isus Krist, tvoj ljubljeni Sin u kojemu ti je sva milina skupa s Duhom Tješiteljem tebi zahvaljuje kako je tebi i njemu po volji, mjesto svih, jer on je tebi dostatan za sve i po njemu si nam toliko dobra učinio. Aleluja!” (NPr 23)

Kako bismo lakše nazreli što je taj poklonstveni stav značio u Franjinoj molitvi i životu, donijet ćemo kratki opis što nam ga ostavi Toma Čelanski: “Uvijek je tragao za skrovitim mjestima, gdje bi se, ne samo duhom nego i pojedinim udovima, sa svojim Bogom sjedinjivao… Tu bi odgovarao pred sucem, tu bi se molio Ocu, tu bi razgovarao s Prijateljem, tu bi se zabavljao sa Zaručnikom. Tako je njegova duša od gorljivosti kipjela…” (2 Čel 95)

 

b) Molitva i razmatranje

Iako Pravilo FSR-a u svom 8. članku molitvu i razmatranje naziva “dušom života i rada” franjevačkih trećoredaca, ipak je zanimljivo da ne smatra potrebnim nadugo opisivati načine na koje se to može postići. Pravilo se zadovoljava time da svojim sljedbenicima jednostavno pokaže uzvišenost ideala što ga imaju u Kristu Gospodinu, jer on je svojim životom i riječima najviši uzor i najdublji smisao cjelokupnog života i djelovanja za sve svoje učenike.

Izričaj da je molitva “duša života i rada” vrlo je snažan i zaslužuje da se u kontekstu Franjinih spisa i iskustva franjevačke duhovnosti na njemu malo zadržimo. Duh molitve naime pripada samoj biti franjevačke duhovnosti. Možemo reći bez ikakva pretjerivanja da molitva za Franju ima primat. Sva naša želja i sva naša nastojanja usmjereni su na Boga. “Kad smo dakle ostavili svijet, nemamo ništa drugo činiti, nego nastojati svojski slijediti Gospodinovu volju i njemu se svidjeti.” (NPr 22)

Franjo razmišlja vrlo jednostavno i konkretno: Gospodin nas je pozvao, okupljamo se u njegovo ime, njegova Riječ oblikuje nas i naše zajednice, i on nas šalje među ljude. Stoga naš jedini govor i odgovor ljudima može biti Bog. Mi im ne nosimo prije svega neki nauk, neke istine, neke zapovijedi ili neku filozofiju života, nego im donosimo živoga Boga. A sve je to neostvarivo bez duha molitve o kojemu Franjo tako rado i često govori.

Kad u franjevačkom smislu govorimo o primatu molitve i razmatranja što postaje “duša života i rada”, valja reći da se tu ne misli prije svega na kvantitativnu prevlast molitve. Stoga Franjo i ne govori rado o oblicima molitve, metodologiji, nego uglavnom govori o duhu molitve i pobožnosti koji ima sve prožimati. Primat se dakle molitve ne postiže umnažanjem, dužinom, učestalošću, nego intenzitetom duha molitve koji prožima sve što jesmo i što činimo. Ovako shvaćena molitva nije ni u kom slučaju alternativa djelovanju i akciji: ili moliti ili djelovati; moliti ili biti apostolski aktivni. To se ne želi reći. Nego, duh molitve treba sve prožimati, jer želja Franjinih sljedbenika jest usvojiti Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje. Imati Duh Gospodnji znači mnogo više nego biti poučljiv Duhu. To znači uspostaviti s njime trajan i osobni odnos, a on se može postići samo dugom i intenzivnom familijarnošću s Duhom Svetim. Ovdje se, možemo reći, nalazimo na vrhuncu franjevačke molitve gdje se molitva potpuno stapa sa životom, a život postaje očitovanje i konkretizacija onoga što je sazrelo u molitvi.

Duh molitve i svete pobožnosti, ili naš izričaj da molitva i razmatranje imaju biti “duša života i rada” članova FSR-a, znači da se ne radi samo o vremenima pobožnosti ili o slavljima, nego o stavu duše kojim čovjek Boga u svemu gleda, Boga u svemu i u svima ljubi, Boga u svemu i u svima uvijek traži.

S pravom možemo reći da je cijelo vjerničko iskustvo Franje i njegove braće sadržano u tome da živo žele životno doživjeti Boga, dobrog i vječnog, koji ih je pozvao na ovakav način života. Stoga i razmatranje i kontemplacija ne znače neku izgubljenost u apstraktnim istinama, nego je to susret osoba, životni susret čovjeka u svoj njegovoj malenosti i Boga u svoj njegovoj veličini. Takav je susret čovjeku dar što mu ga Bog dariva naginjući se k njemu i prihvaćajući ga u svoj život. Stoga to može biti samo osobni susret, susret osoba. To svakako treba naglasiti kao vrlo važnu značajku franjevačke molitve i kontemplacije. Naglašavam to stoga što nam baš Franjin primjer zorno pokazuje da nijedan oblik molitve, nijedna metoda ne može biti apsolutna, jer se ne radi o poslu, o djelu molitve nego susretu i to vrlo osobnom koji mora uvijek biti nov, osoban. To treba biti i onda kad ponavljamo standardizirane oblike molitve, pa čak kad se molimo najuzvišenijom molitvom Očenaša. Jer ako i to ne postane osobni čin, proživljen na specifičan način u tom trenutku, onda se ni tu ne radi o pravoj molitvi.

Mogli bismo jednostavno reći da je franjevačka meditacija bavljenje Božjom Riječi i to prije svega utjelovljenom Riječi, Kristom Gospodinom do te mjere da se njegovi misteriji u nama događaju. Franjo ne traži idealne izvanjske uvjete za kontemplaciju. Svaka situacija i svako mjesto, ako je čovjek prožet duhom molitve, može biti prikladno za kontemplaciju. “Ta gdje god se nalazili ili kamo god pošli, imamo sa sobom i svoju ćeliju. Naše tijelo je naša ćelija, a duša koja se nalazi u ćeliji samotnik je u njemu. Ona boravi u ćeliji tijela da u njoj moli i razmatra. Zato, ne ostane li duša u miru i samoći u svojoj ćeliji, redovniku malo koristi ćelija sagrađena rukama.” (LP 108)

Sv. Bonaventura ovako opisuje Franjin duh i snagu molitve. “Kristov je sluga Franjo osjećao kako je tijelom daleko od Gospodina, premda je po ljubavi Kristovoj već sasvim postao neosjetljiv za vanjske svjetovne želje. Da ne bi bio bez utjehe Ljubljenoga, neprekidno je molio i trudio se da mu duh bude u Božjoj nazočnosti.

Molitva mu je, kad se prepuštao kontemplaciji, bila utjehom, a žarkom je željom tražio Ljubljenoga od koga je bio odvojen samo zidom tijela. Molitva mu je bila zaštitom i kad je radio. Nije se pouzdavao u svoju marljivost, nego se pouzdavao u Božju milost i po usrdnoj molitvi Gospodinu povjeravao svoju brigu.

Mnogo je naglašavao kako redovnik treba da iznad svega čezne za milošću molitve. Bio je uvjeren da bez nje ne može nitko napredovati u službi Božjoj, pa je zato na sve moguće načine poticao svoju braću da je njeguju. Bilo da je hodao ili sjedio, boravio u kući ili vani, radio ili počivao, toliko je bio predan molitvi te se činilo da je njoj posvećivao ne samo svoje srce, nego i tijelo, i rad, i vrijeme.

Pazio je da ne zanemari nijedan pohod Duha. Dok je taj pohod trajao, posvećivao mu je najveću pažnju, i dokle god mu ga je Gospodin pružao, uživao je u darovanoj mu nasladi.” (LM X, 1-2)

Molitva i kontemplacija nije za Franju značila prije svega otkrivati volju Božju, nego otkrivati i doživljavati Boga, jedino i najveće dobro. “Svemogući, presveti, svevišnji i najviši Bože, svako dobro, vrhovno dobro, sve dobro koji si jedini dobar, tebi uzdajemo svaku hvalu, svaku slavu, svaku zahvalnost, svaku čast, svaki blagoslov i svako dobro. Tako budi, tako budi. Amen.” () Doživljaj ljubavi i dobrote Božje tako je velik da Franji ne preostaje nego moliti: “Neka žarka i slatka ljubav prema tvojoj ljubavi, Gospodine, očisti um moj od svega što je pod nebom, da mognem umrijeti iz ljubavi prema tvojoj ljubavi jer si se ti udostojao umrijeti iz ljubavi prema mojoj ljubavi.” (MA)

Franjo osim toga i druge potiče na slavljenje i zahvaljivanje: “Ljubimo, dakle, Boga i klanjajmo mu se čistim srcem i čistim duhom, jer on, tražeći ovo iznad svega, kaže: ‘Istinski će se klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini.’ (Iv 4,23) Svi, naime, koji mu se klanjaju, treba da mu se klanjaju u duhu istinitosti. I iskazujmo mu pohvale danju i noću govoreći: Oče naš, koji jesi na nebesima, jer valja svagda moliti i nikada ne sustati (usp. Lk 18,1).” (1 P 19-21)

Svakako valja reći da molitva i kontemplacija imaju prožimati ne samo život nego i djelovanje, jer Isus nije samo istina i život, nego i naš put. Stoga sve ima biti prožeto njegovim stavovima srca. Tako kontemplacija u franjevačkom smislu postaje druženje s Bogom do te mjere da on prožima, nadahnjuje, vodi i usmjeruje sve ono što čovjek jest i što čini, postaje “duša života i djelovanja” Franjinih sljedbenika.

 

c) Molitva nadahnuće života

Duh molitve ima oblikovati život i rad franjevačkih trećoredaca kao što je oblikovao život i rad prvoga franjevačkoga bratstva jer takav duh pomaže čovjeku da uvijek živi, razmišlja i djeluje u suživotu s Bogom. Duh molitve je napose važan za produbljivanje ove životne povezanosti s Bogom kako nam to, po Franjinu primjeru, svjedoči sv. Bonaventura: “Kristov je sluga Franjo osjećao kako je tijelom daleko od Gospodina premda je po ljubavi Kristovoj već sasvim postao neosjetljiv za vanjske svjetovne želje. Da ne bi bio bez utjehe Ljubljenoga, neprekidno je molio i trudio se da mu duh bude u Božjoj nazočnosti.

Molitva mu je, kad se prepuštao kontemplaciji, bila utjehom, a kad je već, okružen anđelima, postao građaninom nebeskih prebivališta, žarkom je željom tražio Ljubljenoga, od koga je bio odvojen samo zidom tijela. Molitva mu je bila zaštitom i kad je radio. Nije se pouzdavao u svoju marljivost, nego se pouzdavao u Božju milost… Mnogo je naglašavao kako redovnik treba da iznad svega čezne za milošću molitve. Bio je uvjeren da bez nje ne može nitko napredovati u službi Božjoj, pa je zato na sve moguće načine poticao svoju braću da je njeguju. Bilo da je hodao ili sjedio, boravio u kući ili vani, radio ili počivao, toliko je bio predan molitvi te se činilo da je njoj posvećivao ne samo srce, nego i tijelo, i rad, i vrijeme.” (LM X, 1)

Duh molitve želi otvoriti oči za cjelokupnu stvarnost jer se u svoj stvarnosti Bog očituje i približava čovjeku. Franjo kontemplira ne samo Božju riječ nego i sva stvorenja i sve ga to nadahnjuje za intenzivniji život u Boga. Stoga on želi da braća svojim životom budu novi odgovor Bogu na sve njegove pozive po znakovima vremena. A znakove vremena može otkriti samo onaj koji duhom molitve u sebi ima “Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje”.

O tome nam govori i Koncil kad kaže: “Budući da je Krist, koji je poslan od Oca, vrelo i ishodište svega apostolata Crkve, jasno je da plodnost laičkog apostolata ovisi o njihovu životnom sjedinjenju s Kristom, jer Gospodin kaže: ‘Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.’ (Iv 15,5) Taj se život intimnog sjedinjena s Kristom u Crkvi hrani duhovnim pomoćima koje su zajedničke svim vjernicima, osobito aktivnim sudjelovanjem u svetoj liturgiji. Te će pomoći laici tako upotrebljavati da sjedinjenje s Kristom ne odijele od svoga života – dok u redovitim okolnostima života ispravno obavljaju same svjetovne poslove nego da, vršeći svoj posao prema Božjoj volji, u samom sjedinjenju rastu.” (AA 4)

d) Sakramentalni život

Član osmi kaže: “Neka sudjeluju u sakramentalnom životu Crkve, osobito u Euharistiji…” Kad se među kršćanima govori o sakramentalnom životu, redovito se misli na sakramente pokore i Euharistije, ali ne bi se smjelo ispustiti iz vida da je cjelokupna stvarnost kršćanina, kao i sve ljudske i kozmičke stvarnosti, sakramentalna. Sve je to sakramenat Božji, znak, Riječ Božja, znak Božje prisutnosti i njegove objave te mjesto susreta s milošću Božjom. Bog je nevidljiv. Nitko ga nije vidio osim Sina. Tko vidi Sina, vidi i Oca. (usp Iv 14,6-9; 1 OP) Isus je sakramenat Božji, a on se poistovjećuje sa svim ljudima, napose s najmanjima. Po Isusovu utjelovljenju čovjeka i svemu stvorenju vraćena je sakramentalna dimenzija. Crkva i cijela povijest je sakramenat Božji. Stoga nas ovaj poticaj da živimo u sakramentalnom životu na poseban način potiče da znademo otkrivati i prepoznavati znakove vremena.

Krist je najveći sakramenat Božji. Otkako je on uzišao Ocu, još je potrebnije prepoznavati sakramentalnu vrijednost u svemu. Ipak je Krist ostavio neke sakramente koji se događaju u liturgijskim slavljima koji na vrlo intenzivan način, snagom Kristovom, rađaju i umnažaju milost u ljudskim dušama.

Kao što smo vidjeli u dosadašnjem razmišljanju, vrlo su važni kontemplacija, meditacija, molitva, klanjanje i pohvale u svim oblicima, ali ništa ne može nadomjestiti sakramentalni život u užem i širem smislu. Već smo naglasili kako franjevačka duhovnost želi osposobiti svoje sljedbenike da im cijeli život bude sakramentalan i da u svemu Boga doživljavaju, ljube i štuju na sakramentalan način, jer sve je njegov odsjaj i sve upućuje na njega. Ipak, Pravilo snažno ističe koliko je potrebno sudjelovati u sakramentalnom životu Crkve i to baš u specifičnim znakovima koje nazivamo sakramentima. Pravilo ističe: Neka sudjeluju… Dakle ne radi se o tome da se prisustvuje, da se bude svjedok, nego baš sudionik ili bolje reći: suslavitelj.

Iz Pravila očito izlazi da bi upravo franjevački trećoreci trebali biti posebno aktivni i zauzeti u svim liturgijskim slavljima. Ima dosta specifičnih trećoredskih molitava, ali franjevački trećoredac bi se trebao odlikovati i prepoznavati prije svega po velikoj zauzetosti u sakramentalnim liturgijskim slavljima kao članovi naroda posvećenog na dostojanstvo kraljevskog svećenstva po sakramentu sv. krštenja. Vjerujem da će se vrlo brzo trebati ozbiljno razmisliti kako franjevačke trećorece što više uključiti u neke liturgijske službe koje su primjerene kršćanskim laicima.

Prije Koncila sakramentalni se život Božjega naroda redovito svodio na dva sakramenta, ali je Koncil proširio poimanje vjernika s obzirom na sudjelovanje u sakramentima. “Sveta i organski izgrađena narav svećeničke zajednice privodi se u djelo i po sakramentima i po krepostima.

Vjernici, po krštenju uključeni u Crkvu, određeni su za bogoslužje kršćanske vjere po neizbrisivom biljegu krštenja. I budući da su preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve. Sakramentom potvrde još su savršenije vezani uz Crkvu, nadareni su posebnom jakošću Duha Svetoga i tako su više obvezani da kao pravi Kristovi svjedoci i riječju i djelom šire i brane vjeru. Imaju dio u Euharistijskoj žrtvi, izvoru i vrhuncu cijeloga kršćanskoga života; prinose Bogu božansku žrtvu i sebe s njom; tako svi, bilo prinosom bilo svetom pričešću, izvršuju svoj dio u liturgijskom činu, ne svi jednako, nego jedni na jedan, a drugi na drugi način. Hraneći se pak Kristovim tijelom u svetoj pričesti, pokazuju konkretnim načinom jedinstvo Božjega naroda koje se ovim sakramentom prikladno izražava i divno ostvaruje.

Oni koji prisustvuju sakramentu pokore, primaju od Božjega milosrđa oprost uvrede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom koju su svojim grijehom ranili i koja radi za njihovo obraćenje s ljubavlju, primjerom i molitvom. Svetim pomazanjem bolesnika i molitvom svećenika cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu da im olakša boli i da ih spasi, dapače potiče ih da se slobodno sjedinjuju s Kristovom mukom i smrću i tako pridonesu dobru Božjega naroda… Napokon, kršćanski bračni drugovi djelovanjem sakramenata ženidbe, kojim naznačuju i imaju dio u misteriju jedinstva i plodne ljubavi između Krista i Crkve, uzajamno se pomažu da postignu svetost u bračnome životu i u primanju i odgoju djece, i tako imaju u svome životnom položaju i u svojemu staležu svoj posebni dar u Božjemu narodu.

Opskrbljeni tolikim i tako divnim sredstvima spasenja, svi vjernici, bilo kojega staleža i položaja, pozvani su od Gospodina, svaki na svom putu, na onu savršenost svetosti kojom je savršen samo Otac.” (LG 11)

Nauk i želje Crkve su jasni. I budući da smo mi koji se nadahnjujemo franjevačkom duhovnosti dar Crkvi, potrebno je da u ovome budemo posve poslušni Crkvi. Stoga je nužno da počnemo osjećati s Crkvom i da se oslobodimo prakse po kojoj su sakramenti nekako odvojeni od života, svečani događaji koji djeluju dok traje događanje. Sakramenti su stvarnosti naše vjere koje duboko zadiru u stvarnost našega života i žele ga učiniti novim životom. Svi sakramenti na neki način u Euharistiji nalaze svoje dolazište i središte, ali i mjesto svoga rasvjetljenja, jer se po Euharistiji uskrsli Gospodin uprisutnjuje među nama i pridružuju nas svojim stavovima duše i srca prema Ocu.

ZAŽIVJETI KRISTOVE MISTERIJE U EUHARISTIJI

Cijelo 2. poglavlje Pravila govori o pozivu da se zaživi Kristovim životom, osobito da se izgradi stav Kristova duha po kojemu je on u stalnom sebedarnom poklonstvu Ocu. Čl. 8 našega Pravila, o kojemu smo do sada razmišljali, naglašava da se to najbolje ostvaruje intenzivnim sakramentalnim životom u punom smislu riječi. O tome smo pisali u zadnjem broju “Brata Franje”.

Iako su svi sakramenti važni i premda u Kristu i po Kristu sve postaje sakramenat, ipak valja reći da je Euharistija središte i vrhunac sakramentalnoga života vjernika i u njoj nalazi svoje ostvarenje cjelokupna povijest spasenja.

Potaknut ovakvim gledanjem Pravila želim se zadržati još malo u razmišljanju o euharistijskoj dimenziji franjevačkoga života. Odmah naglašavam da se ovdje ne radi o pobožnosti i pobožnom štovanju svetih otajstava, nego se radi o tome da se istinski zaživi otajstva Kristova života po kojima nas Krist suobličuje samome sebi i od nas čini žrtvu Bogu ugodnu. Ovo je vrlo važno imati na umu jer bez ovoga euharistijska pobožnost može postati izvanjsko štovanje i posve beživotna.

Da bismo što dublje proniknuli i nekako snažnije zaživjeli ovu stvarnost našega vjerničkoga života, želim podsjetiti na primjer sv. Franje čiji je život bio posve euharistijski. U čl. 5 Pravila nalazimo začuđujuću Franjinu riječ koja nam stvarno otkriva svu euharistijsku dubinu Franjine vjere i duše: “Vjera sv. Franje koja mu je nadahnula ove riječi: ‘Od samoga

Svevišnjega Sina Božjega ništa ne vidim tjelesnim očima u ovome svijetu osim njegova presvetoga Tijela i predragocjene Krvi’ – neka im bude nadahnuće i putokaz u njihovu euharistijskom životu.”

  1. “Od samoga Svevišnjega Sina Božjega ništa drugo ne vidim”

Za Franju je Euharistija prije svega najizvrsnije očitovanje Gospodina koji omogućuje da ga zamijetimo i tjelesnim očima. Samo u Euharistiji Bog postaje vidljiv. Već smo više puta naglašavali Franjinu religioznost koja se iznad svega očitovala u udivljenju i poklonstvu, a sada dotičemo sam korijen takve Franjine religioznosti, to je ovaj čin ljubavi Božje koji se događa u Euharistiji.

Franjo ne zaboravlja da je Bog po svojoj biti Svevišnji, uzvišen nad sve, nedostupan, neizreciv, nevidljiv, punina bitka, posve drugačiji, i baš ga zbog toga duboko dira Božja ljubav po kojoj postaje Riječ, i u svetim tajnama postaje vidljiv za čovjeka. I Franjo ističe da samo u Euharistiji nešto i vidimo od nevidljivoga Boga.

U svojoj Oporuci Franjo piše: “Na ovome svijetu ne vidim ništa tjelesno od samoga svevišnjega Sina Božjega osim presvetog tijela i presvete krvi njegove.” Ova je stvarnost duboko prisutna i djelotvorna u Franjinu životu i on se u svojim Spisima vrlo često vraća na to i želi tu vjeru i doživljaj prenijeti na svoju braću i na sve ljude. Tako u pismu klericima piše: “Ništa, naime, nemamo i ne vidimo tjelesno na ovome svijetu od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi po kojima smo stvoreni i otkupljeni iz smrti u život.” Zanimljivo je da ovdje Svevišnji nije Krist, nego Otac što znači da Franjo na neki način preskače Isusov zemaljski život i izravno nas povezuje s Ocem po sakramentalnom životu.

Franjinu udivljenost pred ovim čudesnim otajstvom ljubavi Božje i Franjinu živu želju da svima posvjedoči ovaj čudesni čin po kojem se Bog čini vidljivim još jasnije otkrivamo u ovom kliktaju Franjine duše: “O divne li veličine i zadivljujućeg udostojanja! O uzvišene li poniznosti! O ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se za naše spasenje sakriva pod neznatno obličje kruha!” (PBr 26-27)

U ovim izričajima naglašena je Božja snishodljivost u kojoj se Bog snizuje kako bi mogao postaviti most po kojemu će čovjek imati pristup Bogu. Nema čovjeka koji bi sam po sebi znao put do Boga ili koji bi svojom snagom mogao doprijeti do Boga. Stoga Franjo, pun radosti i zahvalnosti, kliče Bogu koji se učinio blizim i to ponavlja svaki dan: “Evo, danomice se ponizuje, kao da je sišao s kraljevskih prijestolja u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice iz krila Očeva silazi na oltar po svećenikovim rukama.” (Op 1618) Postoji samo jedan način da se čovjek otvori ovome spasonosnom pohodu Božjem i Franjo to ovako izriče: “Ponizite se i vi, da vas on uzvisi. Ništa dakle, svoga ne pridržite za sebe, da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje.” (PBr 28-29)

Možemo reći da je Euharistija najsnažniji i najpotpuniji odgovor Božji tražećem čovjeku, čovjeku koji dubinom svoga bića teži za vječnim životom. U svojoj ljubavi Svevišnji postaje malen i prisutan u neznatnim prilikama kruha kako bi u svojoj poniznosti i svojoj punini mogao naći mjesto u poniznom čovjeku. Kad kažem “ponizan čovjek” mislimo na čovjeka kojega je temeljni stav pred Bogom siromaštvo u duhu, čovjeka koji je potpuno svjestan da sve što jest i što može biti prima kao nezasluženi Božji dar, čovjeka koji dubinom svoga bića priznaje da mu je Bog potreba, da samo u Bogu može imati život. Stoga se Franjo ne umara klicati: “Ti si naš vječni život! Ti si dobro, svako dobro, najviše dobro!” Ali isto tako se ne umara poticati druge: “I uvijek u sebi izgrađujemo prebivalište njemu koji je Gospodin Bog svemogući, Otac i Sin i Duh Sveti.” (NPr 22, 27)

  1. Naučiti promatrati Isusa u svetim tajnama očima Duha Svetoga

Za Franju je očito da je ovo moguće samo u svjetlu vjere i to trinitarne vjere što je vrlo tipično za Franju. Za njega je sve u povijesti spasenja plod suradnje Presvetoga Trojstva. Sin nam je objavio Oca koji prebiva u nedostupnu svjetlu, a Duh nas osposobljava da u Isusu možemo prepoznati Sina Božjega. Franjo na čudesan način opisuje tu nezaobilaznu ulogu Duha Svetoga: “I kao što se svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu. I kao što su oni svojim tjelesnim pogledom vidjeli samo njegovo tijelo, ali su, promatrajući duhovnim očima, vjerovali da je on Bog, tako i mi, gledajući tjelesnim očima kruh i vino, gledamo i čvrsto vjerujemo da je tu živo i istinito njegovo presveto tijelo i krv.” (1 Op 19-21) U tom Franjo ide još dalje i tvrdi: “Stoga Duh Gospodnji koji prebiva u svojim vjernicima prima presveto tijelo i krv Gospodnju.” (1 Op 13) Iz ovoga nam postaje jasno zašto Franjo tako snažno naglašava ulogu Duha u kršćanskome životu i zašto Duha Svetoga naziva generalnim ministrom svoga Reda (2 Čel 193).

  1. U Euharistiji se obnavlja i uprisutnjuje za nas cjelokupno otajstvo spasenja

Kao što rekosmo, u Euharistiji se prije svega događa životni susret punine Božje i čovjeka. Bog za čovjeka postaje vidljiv, opipljiv i posve bliz snagom Duha. U svakoj se euharistiji obnavlja otajstvo utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Kristova. Kad Franjo govori o Euharistiji, onda upotrebljava sadašnje vrijeme. Za njega to nije prošli događaj koga bismo štovali ili koga bismo se ponosno sjećali. Za njega je sada i ovdje stvarnost. U Euharistiji Bog postupa s nama kao sa sinovima, on nam se cio predaje… blagi se Gospodin predaje u naše ruke da s njim raspolažemo i da ga danomice u svoja usta primamo… (Usp PBr 11 i 29; Pkl

8) Slaviti Euharistiju za Franju znači prihvatiti Isusa koji danas spasava. Pri tome on ne dijeli Isusov život na različite etape, on je u ovom sakramentu cjelovit. Posebno rado Franjo povezuje Božić i Euharistiju: “Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva na oltar po svećeničkim rukama.” (1 OP 16-18)

Kao što je bio zadivljen pred otajstvom utjelovljenja i događajem u Betelehemu, Franjo je na isti način zadivljen i pred događanjem Euharistije u kojoj se obnavljaju i uprisutnjuju sva Kristova otajstva. Stoga će on u Grecciju 1223. godine tako snažno i neraskidivo povezati otajstvo jaslica i otajstvo oltara. Za Franju je Euharistija rasrast Kristova utjelovljenja. Isus se rađa da dadne svoj život za otkupljenje mnogih, da nas žrtvom svoga života privede prijateljstvu s Bogom, da nam omogući da u Sinu budemo sinovi Božji. Franjo u Euharistiji gleda žrtvu Isusova života po kojoj Isus “polaže svoju volju u volju Očevu.” (Pvj 10) Tako euharistija postaje znak u kojemu se uprisutnjuje Kristova žrtva, ali i žrtva svih vjernika kojima je Krist glava. U istinskoj Euharistiji cijela zajednica vjernika na neki način pristaje da umre i da se dragovoljno prikaže Ocu na dar.

Stoga Franjo sve vjernike, napose svoje sljedbenike, poziva da se dadu prožeti euharistijskim duhom kako bi se u svima ostvarila ova potpuna poslušnost Isusova Ocu. No, ne radi se samo o smrti nego i o uskrsnuću jer, prema Franji, Euharistija uprisutnjuje i uskrsnuće. “Čujte, braćo moja: Ako se blažena Djevica časti, kako se i dostoji, jer ga je nosila u svojoj prečistoj utrobi, ako je blaženi Krstitelj uzdrhtao i nije se usudio dotaknuti sveto tjeme Gospodinovo, ako se časti grob u kojemu je neko vrijeme ležao, koliko mora biti svet, pravedan i dostojan onaj što onoga koji više neće umrijeti nego će vječno živjeti i biti proslavljen i nad kojega se i anđeli žude nadviti dotiče i svojim rukama, srcem i ustima blaguje i drugima pruža da ga blaguju!” (PBr 21-22)

U euharistiji, ističe Franjo, Krist čini ono što se sviđa Ocu i to čini sa svima nama koje je Duh za to osposobio. Tako Euharistija postaje i naš spasenjski događaj u kojemu darujemo Ocu svoj život koji mu se sviđa.

  1. Slaviti Euharistiju znači založiti svoj život za bližnje

Za Franju Euharistija nije samo sakramenat prisutnosti i blizine Božje, nego je to sakramenat koji životno zbližava sve ljude napose one koji zajedno slave Euharistiju. Stoga možemo reći da se u Euharistiji ne pričešćujemo samo Kristom Gospodinom, nego sa svim suslaviteljima i na neki način sa svim ljudima i sa svim stvorovima jer je po “presvetom tijelu i krvi Gospodina našega Isusa Krista izmireno i privedeno svemogućem Bogu sve, bilo na zemlji bilo na nebesima.” (PBr 13)

Slaviti Euharistiju, stoga znači unići u Kristovu spasenjsku dinamiku po kojoj svatko od nas postaje živa euharistija. To ipak ne može biti samo ljudsko djelo, to u nama može izvesti samo Duh Sveti, kako to Franjo vrlo često naglašava. Jer, kako bismo mogli istinski sudjelovati u Euharistiji u kojoj nam Bog daje sve kao sinovima, u kojoj se Krist cijeli daje svojoj braći, a da se i sami ne osjetimo ponukani na takvo bespridržajno darivanje’? Stoga Franjo kaže da nam je Krist u Euharistiji ostavio primjer “da idemo stopama njegovim” (Pvj 13)

U ovako življenoj Euharistiji Franjo nalazi neprestani poticaj i snagu svoga apostolskoga i misijskoga djelovanja jer se potpuno prepušta Kristovu zamahu ljubavi po kojemu cijeloga sebe dariva. Franjo uistinu živi euharistijski, pa nije čudo što će i njegova smrt, koju će slaviti kao liturgiju Velikog Četvrtka i Petka, biti sakramentalni i posljednji izraz njegova euharistijskoga života.

Toma Čelanski ovako piše o Franji: “Prema sakramentu Gospodinova tijela plamtio je žarom sviju žilica svoga bića. Beskrajno je bio zadivljen pred onim dostojanstvom i pred najveličanstvenijom ljubavlju. Ne prisustvovati svaki dan bar jednoj misi, ako je bio slobodan, smatrao je velikim prezirom. Često se pričešćivao, ali tako pobožno da je i druge pobuđivao na pobožnost. Časteći tu svetinju s najvećim poštovanjem, prikazivao je žrtvu svih udova i, primajući žrtvovano Janje, žrtvovao je duh onim žarom što mu je na oltaru srca vazda gorio.” (2 Čel 201)

  1. Slaviti Euharistiju znači otvoriti se i svemu stvorenomu

Franjo duboko vjeruje da živi, uskrsli Isus produžava svoje utjelovljenje u sakramentu Euharistije po kojemu sve više prodire u dubinu naše ljudskosti da je pomiri sa životom i ljubavlju Očevom. Još više, u svakoj Euharistiji ima udjela i cijeli kozmos jer je po

Euharistiji, kako piše Franjo, “izmireno i privedeno svemogućem Bogu sve, bilo na zemlji bilo na nebesima”. (PBr 13) Franjina je vjera kozmička, stoga je za njega Euharistija sakramenat naroda na putu prema svom jedinstvu, ali je to i sakramenat kozmosa na putu svoga dovršenja i preobrazbe. Uostalom, zar i euharistijska otajstva nisu djelići stvorene materije? U svakoj Euharistiji plodovi zemlje i rada ljudskih ruku, ali i cijelo stvorenje doživljavaju svoju Pashu, prijelaz Bogu i tako postaju sjeme vječnosti. Franjo rado u ovom sakramentu promatra navještaj da će “uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji”. (Ef 1,10) Duh Životvorac koji je lebdio nad vodama u početku stvaranja, koji je osjenio krilo Djevice Marije i koji oživljuje svaku Božju riječ, taj isti Duh svaki dan preobražava kruh i vino u tijelo Kristovo i rađa Crkvu, njegovo otajstveno tijelo. Dakle, isti Duh kojim je Isus bio ispunjen u Euharistiji oživljava i preobražava ljude i po njima i sve stvorenje. Ne treba ni govoriti što ova euharistijska vjera znači za ekologiju i naš svakidašnji odnos prema svim stvorenim stvarima. Uvjeren sam da veliku Franjinu ljubav i duboko strahopočitanje pred svakim i najmanjim stvorenjem treba dobrim dijelom tražiti i u njegovoj euharistijskoj vjeri. Usudio bih se reći da je i Franjina Pjesma stvorova kozmički himan pomirenoga euharistijskog čovjeka koji slavi sveopće bratstvo novoga svijeta, spašena i preobražena u živom Kristu.

  1. Zaključak

Ovo je samo dio Franjina doživljavanja i svjedočenja Euharisiije, i to onaj dio o kojemu se možda malo manje govori, ali ovdje ćemo ipak stati jer bi trebala cijela knjiga da se sve temeljito obradi. Željeli bismo da nas Franjin euharistijski život potakne i da nam bude nadahnuće i putokaz u našemu životu kako bi se u našem svakidašnjem životu što snažnije i očitije obnavljala otajstva Isusova života.