Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)
I sama pomisao na naziv Bijele stijene, u meni je netom izazvala neke posebno lijepe i tople asocijacije, na nešto visoko, trajno i čisto, i rodila u meni želju, da nakon duže planinarske stanke ponovo krenem u zagrljaj prirodi. Tako sam se odmah odazvao na Marijanin poziv. I doživio za mene jedno jedinstveno i nadahnjujuće planinarsko iskustvo istinskog dodira sa posve netaknutom prirodom.
Jednog sunčanog ljetnog subotnjeg jutra, na put smo krenuli našim popularnim Karlekom sa Glavnog kolodvora. Vlak se nečujno otisnuo od stanice, i već nakon nekoliko minuta veselo zaplovio preko starog željezničkog mosta preko Save kroz nepregledno zelenilo ravno prema Gorskom Kotaru. Organizatori izleta, iskusni planinari iz Medveščaka, rezervirali su jedan cijeli vagon samo za planinare Bijelih stijena, koji su u razdraganom prijateljskom ugođaju ubrzo počeli otvarat svoje rančeve, i jedni druge nudit svojim ukusnim domaćim slasticama i prilozima, veselim planinarskim pričama, dobro, ponešto sličnim i ribičkim pričama, netom pripravili ugodnu izletničku atmosferu. Brzinom vjetra i lakoćom lahora, brzo smo stigli do Ogulina, gdje nas je čekao rezervirani mini bus, kojim smo se popunivši sva postojeća i nepostojeća sjedeća i stajaća mjesta, lagano otisnuli zavojitom i trajno blago uspinjujućom cestom put svojega cilja. Spretnošću organizatora, ovaj mini bus uštedio nam je dobar broj kilometara malo zanimljive makadamske ceste, i sačuvao nam za kasnije, dosta potrebnu snagu za dolazak do samog vrha Bijelih stijena, na čemu sam im kasnije bio jako zahvalan, jer nas je iskusni vozač dovezao sve do samog početka starim drvećem sakrivene, ali uredno markirane planinarske staze. Vrijeme nas je izvrsno služilo, jer je bilo sunčano, pregledno i planinski ugodno svježe. I krenuli smo. Ubrzo smo se formirali u dvije grupe. Grupu veterana koji su prilično strmu stazu savladavali brzinom sličnoj kretanju lifta u neboderima, i grupu nas ostalih, koji smo se, hmmm, željeli malo detaljnije upoznati sa ovim krajem, uzimajući si dosta vremena za promatranje prirodnih ljepota i iz povremenog sjedećeg položaja. Nakon umjereno napornog penjanja, stigli smo na planinarsko odmorište ispod bijelih stijena, sa pristojnim prihvatilištem, travnatom livadom, i bunarom sa hladnom pitkom vodom i … potpuno okruženim visokim stijenama, koje su nam davale osjećaj kao da se nalazimo usred nekog prirodnog, dobro utvrđenog srednjovjekovnog zamka. Mjesto je bilo jako ugodno za potrebnu nam okrepu, ali je bilo tako dobro zaštićeno sa svih strana, tako da je predivan planinski pogled bio rezervirana samo za one koji se popnu na same vrhove zaista veličanstvenih sniježno-bijelih stijena.
Tada još nisam znao što me još čeka. Znao sam samo da nagrada slijedi samo ako se popnem na sam vrh, I to je bilo jako dobro. Mislim, to, što još nisam znao što me još čeka.
Nakon kratkog odmora, ostavili smo rančeve uredno posložene na livadi, prema savjetu naših vodiča, i to je isto bilo jako dobro. I krenuli smo jednom strmom uskom stazom između pravih stjenovitih litica, i nakon kratkog vremena stigli do … dvije gotovo okomite visoke stijene, između kojih je bila postavljena čelična sajla, znalački pričvršćena u sami goli kamen stijene. I moram priznati, baš mi i nije bilo sve svejedno. Po konopu sam se penjao zadnji puta u osnovnoj školi, kada sam bio znatno lakši i u znatno boljoj kondiciji. A moji dosadašnji planinarski pothvati bili su uglavnom vezani za Medvednicu i Samoborsko gorje … Ovo je za mene bilo jedno sasvim novo i posve neistraženo planinarsko iskustvo. Jer je bilo jako važno da svaki budući pokret penjanja uza litice, bude dobro odmjeren, snažan i posve siguran, jer dovoljna bi bila samo mala nesigurnost, samo mala pogreška, koja iza sebe može povući nepopravljive posljedice. Eto, tako razmišljaju početnici. Ipak, pustio sam ispred sebe veterane, malo ih promatrao, lijeva noga sim, desna tam, ovdje ovak, ondje onak, i … odvažio sam se za penjanje. I pri tom sam dobro pazio da se dobro držim, i da ne gledam previše ispod sebe … već gledam cilj prema kojemu idem. I korak po korak, stjenovita udubina po udubina, potez po potez… i evo me na vrhu sa ostalima. Pri izlasku na vrh posjetio nas je umjereno jak planinski vjetar, pa sam sigurnosti radi, ipak potražio neko mjesto na sredini stijene, prije nego li sam zaokružio pogledom po nepreglednom horiziontu čiste nedirnute prirode. I doživio pravo veselje. Em što sam živ i zdrav, em što imam zaista što za vidjeti. Poželio sam se malo i pohvaliti svojima kod kuće, i javiti im se sa ovog mjesta. A onda sam sam od sebe skužil, da je jedna od suvremenijh definicija prave prirode, ono mjesto na Zemlji, na kojem nema dostupnog signala za mobitel. I zaista smo bili u pravoj pravcatoj , netaknutoj prirodi. Još su samo falili dinosauri. Ali sam se onda odmah brzo setil da je morti i bolje kaj ih više nema…
Bijele stijene nalaze se u sklopu Velike Kapele u Gorskom Kotaru i sastoje se iz niza manjih i većih, katkad poredanih, katkad razbacanih grebena. Visine vrhova kreću se izmedju 1000 i 1500 m (najvisa Bjelolasica, 1534 m), a među njima nalazimo brojne planinske doline, uvale krasa i polja malih dimenzija.
Na Bijelim stijenama priroda se u pravom smislu maštovito razigrala, stvarajući najnevjerojatnije i iznenađujuće forme sniježno bijele boje kamena vapnenačkog porijekla, nadmašujući u detaljima i djela ljudskih ruku.
Na Stijenama prevladavaju oštre i okomite forme, katkad po 50 i više metara visoke: različiti kukovi, tornjevi, tornjići, vrata, litice, kupole, kovčezi, obelisci, kamini, stolovi, obelisci i čunjevi, međusobno odvojeni bezbrojnim rasjedima, žljebovima, pukotinama i provalijama u kojima se cesto zadržava snijeg kroz cijelu godinu. Surova ljepota stijena ostaje u čovjeku kao jedinstven i nezaboravan doživljaj.
Morfologija tih stijena posebno je izražena. Iako Stijene dobivaju velike količine padalina, nemaju niti jednog stalnog površinskog toka niti vrela. Razlog je u prvom redu vodopropusna vapnenačka podloga; voda se na licu mjesta gubi sistemom pukotina u podzemlju. Stoga je bogata morfologija nastala tijekom dugih vremenskih razdoblja više radi mehaničkih promjena na stijenama, pod utjecajem svojevrsnog disanja stijena radi snažnog zagrijavanja stijena tokom dana i brzih hlađenja preko noći, te posebno u zimskim uvjetima, kada bi zaleđena voda u pukotinama stijena. Stoga su nastali i brojni uzdužni, okomito postavljeni i gotovo paralelni bijeli žljebovi, koji ovim stijenama u zajednici sa brojnim unikatnim izdvojenim stijenama, daju jedinstven veličanstven izgled…
Na nagovor skupine sa kojom smo došli na vrh stijena, odlučili smo se spustiti drugom stranom. Razlika je bila u tome, što je litica s druge strane bila kraća … ali bez pomoćne sajle. Ipak, uz dobru navigaciju planinara koji se spustio prije mene, dao se savladati i ovaj izazov. Spuštajući se oprezno dalje, naišli smo na prolaz između dvije uske kose stijene. Koje su bile znatno uže od mene. Kada sam nekako prošao između njih , moral sam prijateljima objasnit da sam ipak malo «razmaknul» stijene, pak sam tako prošal. Prošli smo zatim i pored jedne špilje, ispred koje i usred ljeta ima snijega i leda. A bilo ga je i sada. I tako smo se sretno vratili na polaznu livadu ispred konačišta, gdje smo imali još dosta vremena da usporedimo doživljaje.
Za povratak, veterani su odlučili poći jednim drugim, zanimljivijim, ali i znatno zahtjevnijim putem. Meni je za ovaj puta bilo dosta uzbuđenja, pak sam se radije vratio sa onom drugom skupinom, sada već poznatom stazom. I zaista prilično strmom, ali sada na nizbrdici, lako savladivom. Mini – bus nas je čekao na dogovorenom mjestu, na kojem su se sa malim vremenskim razmakom susrele obadvije grupe planinara sa vrha Bijelih stijena. Karlek je isto tako bio na svom mjestu. A mi smo svi, ugodno umorni, i puni pravih planinarskih doživljaja, čistih pluća i lagano bridećih stopala, ugodno zavaljeni u Karlekovim kupeima ubrzo lagano jedrili prema svojim domovima.