KRIŽ

U filozofskim i religioznim razmišljanjima starih naroda križ je znak smirenja i mira cijeloga svemira. Sva se geometrijska tijela smiruju kada nadu, u skladu određenoga križa, svoje težište. Najsavršenije se križ ugrađuje u kvadrat i kružnicu. Križ naznačuje temeljne pravce orijentacije: gore-dolje, desno-lijevo. Ili još više: sjever-jug, istok-zapad. Ako mu krakove protegnemo u neizmjernost, u isto vrijeme u točki susretišta krakova imamo ishodište i dohodište – s jedne strane, a s druge je označena otvorenost prema neizmjernom.
U kršćanstvu je križ posvećen mukom i smrću Gospodina Isusa Krista. U ono vrijeme, u Rimljana raspeće na križu bijaše pogrdna smrtna kazna. Ta smrt, po izjavama samoga Krista, bijaše iz ljubavi prema Bogu i ljudima: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Ivan 15,13). Stoga je križ simbol Kristove ljubavi, štoviše on postaje znakom samog Krista. U svakom raspelu kršćani časte Raspetoga.
U kršćanstvu se u nerazdvojivu cjelinu vežu dva dana – Veliki petak i Uskrs. Tak križ postaje zastavom Krista Uskrsloga. U njemu kršćanska pobožnost gleda obnovljeno Stablo života i Raja zemaljskoga. Križ naznačuje »ljestve Jakovljeve« koje je Bog, utjelovljenjem Sina svoga, spustio na zemlju da uspostavi most između neba i zemlje. Stoga drevni himan svetom križu pjeva: »O zdravo križu, nado sva!« A poznata je i stara izreka: »Per crucem lucem« – »po križu k svjetlu!« Skovala ju je drevna kršćanska askeza: istom po trpljenju, iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, postizava se spasenje.
Kršćanska je pobožnost kroz duga stoljeća utkala svoje osjećaje prema Isusovu križu, točnije prema Kristu raspetom, četrnaest postaja. One dosižu svoj vrhunac u dvanaestoj postaji: »Isus umire na križu.« Od postaje do postaje sve snažnije i sve dublje osjećamo ono što izražava staro načelo: »Ljubavlju ljubav vratimo, srca mu svog ne kratimo!« Isus nam od Pilatove presude pa do njegova polaganja u grob, pokazuje put uzvratne ljubavi: »Što god ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili!« (Mt 25,409).  Tako smo opet pred čudesnim križem u kojemu se spaja vertikala (ljubav prema Bogu) i horizontala (ljubav prema čovjeku), a sve se susreće u križevnoj točki, sve se to događa – kroz Isusa.
Ponijeti svoj križ, to po svetom Pavlu znači: »Nosite breme jedan drugoga, i tako ćete ispuniti zakon Kristov« (Gal 6,2). Ponijeti svoj križ to znači: ne tovariti sebe na drugoga, kao breme i teret njegova života. Isus tako stupa na čelu povorke svih onih koji od njega uče: nositi svoj i tuđi križ života. I tako na kraju postići plod križa – vječni život
S tom mišlju, s tim osjećajem i s tom ljubavlju uđimo u Isusov križni put. Isus nosi svoj križ kroz cijeli svoj život, ali nadasve nosi baš svoj jedinstveni križ od prve postaje križnoga puta pa sve do vrhunca postaje: „Isus umire na križu.“ Sve više i više, sve teže i teže, u sve većoj tjeskobi i boli dok nije na taj svoj križ prikovan čavlima i na tom jedinstvenom križu izdahnuo. Izdahnuo je u najdubljoj boli i najuzvišenijoj ljubavi – Ocu na hvalu, nama na spasenje. U tom Isusovu križu sjedinjuju se svi naši križevi koji nastoje – u našoj sve većoj strpljivosti i ljubavi – biti Bogu na čast i svima nama na spasenje.
Taj je Isusov i naš križni put oslikan na svim ovim markama u stotinu slika i čudu svih boja. I duša koja ih promatra doživljava kako su lijepe i utješne, svete i pobudne…, svaka postaja i sve zajedno, ove i naše Isusove muke – u svjetlu njegova uskrsnuća.  Onako kako je zapisao naš A. G. Matoš (Sabrana djela, JAZU, Zagreb 1973, XVI, 86): »Ali ne, nema naš narod vjere filozofa i teologa. Njegov je Krist siromašak, prikovan na križ, njegova nevinost što strada, njegov brat u stradanju, što ga viđa svaki dan na seoskim raskrižjima, na brdima i dolinama. On živi od Krista i sa Kristom kao od kruha i sa kruhom…« 
Fra Bonaventura Duda