Napisala sestra Slavica Črnac iz grupe Tabor.
Ljubav je dosjetljiva
I Kor 13Drage sestre i braćo!
Ovo predbožično vrijeme, kroz Zornice, me je oblikovalo za novu vrijednost u mojem životu žene, majke i vaše sestre.
Jednom ne tako davno, na početku ulaska u FSR, poželjela sam da u ljudima koje mi je Bog darovao u život, doživim istinsku sestru i brata.
Ja nemam biološke braće i nisam znala za osjećaj kako je to imati nekoga svoga.Milošću Božjom, nakon Božića, nosim u sebi iskustvo bratstva.
Kao da je ljubav jedva dočekala da provrije, da se prelije, da se pretoči u sva srca koja su joj se otvorila.Sasvim ne očekivano sestre iz Karitasa su me zamolile ako bi mogla prevesti božični paket s poklonima u obitelj s više djece, iz grupe Tabor kojoj pripadam. Obradovala sam se i odgovorila:”Da, mogu!”
Radost je bila još veća, jer smo unutar naše grupe prikupili mali novćani darak za istu obitelj naše Tanje i Tomislava, želeći najmanjoj Piji kupiti cipelice. Tu našu skromnu inicijativu Gospodin je obilno blagoslovio, utrostručio naš prikupljeni iznos i još dodao kutiju punu hrane, deterđenata, voća i svega što su se sestre na Kaptolu u ljubavi dosjetile zapakirati.U žurbi koja je pred kraj 2006. gospodarila u mojoj svakodnevnici, tek sam za nekoliko dana odnijela poklon.
Moja Maja i ja, nakon cjelodnevnih obaveza i strke oko pripreme za njezino vjenćanje, tek navećer oko 20h, došle smo našim Kadićima. Stojimo pred kućom s pogašenim svjetlima i dogovaramo se da li da kucamo ili da odemo. Ipak smo se odvažile i pokucale.
Tišina. Nema nikoga. Možda nismo dovoljno jako kucale.
No, tada se vrata naglo otvaraju i u dahu toplog doma pojavi se mali trogodišnji Timi u pidžami. Za njim trči mama Tanja sa napola obučenom Pijom u naručju i zbunjeno gleda kasne goste.
Počinjem se ispričavati zbog nenadanog dolaska i želimo odmah otići, no Tanja ne prihvaća ispriku i uvodi nas u kuću.Dočekala nas je soba sa već raspremljenim krevetima, dječica u piđamama i tata Tomislav koji pomaže Tanji umiriti djecu nakon igre i smjestiti na spavanje.
Naravno da je našim dolaskom nastala nova situacija, više nitko nije bio u krevetima, djeca su poskakala u papuče i trčkarala oko Maje i mene.Predala sam im poklone, a mališani su svaku stvar uzimali u ručice, pregledavali i radosno komentirali. Čak se i mala 11.mjesečna Pija glasovno uključila u strku oko kutije, sigurno smještena u maminom krilu. Bila je to prava pidžama party. U jednom trenutku mi je posviješćeno da je toga dana bila sv.Lucija i da su darovi došli za malu Luciju kojoj je bio imendan.
Moja sestra Tanja i brat Tomislav, prestali su sa isprikama o stanju sobe i to što nije svaka stvar na mjestu koje su oni htjeli, nego je bila čista dekoracija njihove djece i tada je radost u ljubavi mogla uzeti zamah.
Dragi moji,
sreća, zadovoljstvo, hvala, sve se to moglo vidjeti na licima te naše drage obitelji, ali i na licu moje kćerke, koja se pripremala za brak i vlastitu obitelj. Obogaćivali smo se međusobno dobrotom i ljepotom.
O, da nas sada vide naši na Kaptolu. Bratstvo je rođeno i bratstvo živi po svakoj sestri i bratu i po malim stvarima.Hvala vam sestre i braćo, što ste mi iskazali milost da dostavim paket vaše ljubavi Tanji i Tomislavu i tako me uveli u živo Srce zajedništva, što sam mogla sve vas vidjeti u licima obitelji Kadić.
I hvala vam što ste mi omogućili da posvjedočim za Boga, Oca malenih i čistih u srcu, koji se neda nadmašiti u ljubavi i darivanju.
Tanja i Tomislav, dirnuti vašom bratskom pažnjom, mogli su samo konstatirati:”Nemamo riječi!”
Potaknuti bratskim mārom, iako im je to prilično teško, došli su 7.1.2007. na susret naše grupe Tabor sa najmanjom bebom. Po prvi put se naša grupa sastala u povećem broju.
Bio je to susret voljenih koji su se prepoznavali bratskim očima.
Tanja nam je s ponosom pokazala Pijine nožice, na kojima su bile njene prve nove, crvene cipelice.
Dirljivom gestom darivanja pomogli ste nam da i mi u grupi Tabor doživimo i po Božjoj volji zaživimo Franjino bratstvo.
Ja imam braću i sestre!Bog vas blagoslovio za vaše djelo.
Mir i dobro!