U našem bratstvu je već postala tradicija da se u povodu Dana planeta Zemlje organizira prigodno predavanje.

Ove godine, 25. travnja 2018., gost nam je bio dr. sc. Tihomir Miličević, redoviti profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Govorio je o hijerobotanici, i to kroz vlastiti svojevrsni botanički putopis i hodočašće po Svetoj zemlji u kojoj je nedavno boravio.

Kako je Sveta zemlja franjevcima posebno bliska, u dvorani uz crkvu okupilo se dosta slušatelja, koji su pažljivo i s puno interesa slušali predavanje.

* * *

Hijerobotanika ili “sveta botanika” (lat. botanica sacra) je grana botanike koja se bavi proučavanjem biljaka Svete zemlje. A Sveta zemlja (svetom je smatraju židovi, kršćani i muslimani) nije samo današnji Izrael i Palestinska Samouprava; to je područje otprilike između rijeke Jordana i Mediterana, pa obuhvaća i zapadni Jordan, dijelove južnog Libanona i jugoistočne Sirije.

Interes za floru Svete zemlje nije novijeg datuma; prvo djelo koje se u cijelosti bavi biljkama spomenutim u Bibliji je knjiga Levinusa Lemmensa iz 1566. godine, a već u 17. stoljeću objavljuje se znatan broj knjiga koje se bave ovom temom, od kojih posebno treba istaknuti “Arboretum sacrum” J. Meursa iz 1642. godine te “Arboretum biblicum” J. H. Ursinusa iz 1663. godine.

Kustodiju Svete zemlje osnovao je sam sv. Franjo Asiški 1217. godine, i od tada su franjevci osobiti poslužitelji i čuvari svetih mjesta Isusova života, smrti i uskrsnuća, pa i u vrlo teškim prilikama kojih povijesti ove zemlje nije manjkalo.

U Svetoj zemlji mali hrvatski narod ostavio je duboke tragove. Prvi hrvatski kanonizirani svetac Nikola Tavelić pretrpio je mučeništvo u Jeruzalemu 14. studenog 1391. godine. Dubrovčanin fra Bonifacije Drakolica službovao je kao gvardijan i kustos Svete zemlje, zapamćen je po obnovi bazilike Svetog Groba 1555. godine, a napisao je (na latinskom) i djelo o štovanju svetih mjesta “Knjiga o trajnom štovanju Svete zemlje i o njezinu plodonosnom hodočašćenju”. Svećenik i misionar iz Drniša fra Jakov Pletikosa bio je gvardijan samostana sv. Ivana u blizini Jeruzalema, i autor je prvog hrvatski pisanog putopisa “Putovanje k Jerozolimu god. 1752”. Povjesničar fra Jeronim Golubović je godinama službovao u Jeruzalemu, gdje je 1898. godine napisao “Kronološki niz prečasnih poglavara Svete zemlje”, te je pripremio i 1906. godine objavio obilnu građu o povijesti franjevačkog reda u Svetoj zemlji. Posebno treba istaknuti braću Branković, trgovce iz Sarajeva, koji su 1681. godine kupili Getsemanski vrt i darovali ga franjevcima Kustodije Svete zemlje.

* * *

Većina biljaka koje se spominju u Svetom pismu dobro uspijeva na cijelom Mediteranu, pa i kod nas. Nakon drugog pohoda Hrvatskoj sv. Ivana Pavla II. u jesen 1998. godine u zapadnom dijelu kaštelanskog polja osnovan je Biblijski vrt Gospe od Stomorije. A u Izraelu je poznat biblijski vrt i rezervat “Neot Kedumim” u blizini grada Mod”ina.

U predavanju je posebno naglašeno sedam biljaka koje predstavljaju Obećanu zemlju, kako je zapisano u Knjizi Ponovljenog zakona: “Tâ Jahve, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju … zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina; zemlju u kojoj nećeš sirotinjski jesti kruha i gdje ti ništa neće nedostajati ….” (Pnz, 8, 7-9). Treba napomenuti da se ovdje ne radi o medu (med nije biljka) već o datulji.

Ovih sedam biljaka se vrlo često pojavljuju na umjetničkim prikazima, na suvenirima, keramici, itd. Inače, u Svetom pismu se spominje 110 biljnih vrsta koje se jednoznačno mogu identificirati, te mnoštvo onih čiji je identitet nejasan (trnje, grmlje, i slično). Od svih knjiga koje čine Bibliju biljkama je “najbogatija” Pjesma nad pjesmama, koja spominje čak 30 vrsta (ljiljan, tamjan, aloj, nard, šafran …)

Prva biljka koja se spominje u Bibliji je smokva (lat. Ficus carica) u Knjizi Postanka (“Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.” Post 3, 7).

* * *

U hrvatskom prijevodu Biblije postoji više botanički problematičnih prijevoda. Na primjer, to su:

  • Bršljan u Knjizi o Joni (“A Jahve Bog učini da izraste bršljan nad Jonom.” Jon 4, 6). Vjerojatno je riječ o ricinusu, jer bršljan je penjačica, ne može rasti bez podloge
  • Umjesto biljke “mira” često se koristi “smirna”, što je vrsta mirisne smole koja se dobiva od te biljke.
  • U Knjizi Izlaska, kada se govori o Kovčegu Saveza, stalno se spominje bagremovo drvo. Međutim, ne može biti riječ o bagremu (Pseudoacacia) jer je isti tek u 16. stoljeću donesen iz Novog svijeta, već o akaciji.
  • U Lukinom evanđelju (Lk 19, 4) spominje se da se Zakej popeo na smokvu. Nije riječ o običnoj smokvi (lat. Ficus carica) već o sikomori ili tzv. egipatskoj smokvi (lat. Ficus sycomorus).

* * *

Predavanje je također obuhvatilo i biljke koje se koriste u obredne svrhe u crkvi (tamjan, nard, mira) ili imaju posebnu simboliku. Jedna od takvih je Jerihonska ruža (lat. Anastatica hierochuntica, “cvijet uskrsnuća”), biljka iz pustinjskih područja Svete zemlje, koja se nakon kišnog razdoblja skupi u kuglicu i “hibernira”, da bi se nakon zalijevanja opet otvorila i zazelenila.

Nard (lat. Nardostachys jatamansi) je biljka porijeklom iz Indije, od davnina poznata po skupocjenom aromatičnom ulju. Spominje se u Pjesmi nad pjesmama, i posebno u Evanđelju po Ivanu, šest dana prije Pashe kada Isus stiže u Betaniju kod Lazara “Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom.” (Iv 12, 3). U spomen na ovaj čin u Bazilici sv. Groba se kamen pomazanja svaki dan maže nardovim uljem.

Tamjan (lat. Boswellia sacra) je drvo koje raste u Africi i Aziji, čija aromatična smola paljenjem razvija jak ugodan miris. Od davnina se koristio za uklanjanje neugodnih mirisa, ali i prilikom vjerskih obreda. U Bibliji je još u Knjizi Izlaska propisana izrada tamjana za kađenje (Izl 30, 34-37).

Mira (lat. Commiphora myrrha) je drvo porijeklom iz Afrike i Azije, čija se mirisna smola naziva smirnom, a koristi se uglavnom u vjerske svrhe. Spominje se na mnogo mjesta u Bibliji – u Knjizi Izlaska, Psalmima, Pjesmi nad pjesmama, a pojavljuje se kao dar mudraca na početku Isusovog zemaljskog života (“Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu.”, Mt 2, 11b), te kao smjesa za pomazanje Isusova mrtvog tijela (“A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja.”, Iv 19, 39).

* * *

Na kraju su spomenute i biljke čiji je polen pronađen na Torinskom platnu. Od dvadesetak identificiranih biljaka posebno su zanimljive Gundelia tournefortii i Zygophyllim dumosum koje rastu samo oko Jeruzalema, a cvjetaju u ožujku i travnju…

Nakon predavanja slušatelji su postavili nekoliko pitanja, ali su bili i vrlo zainteresirani pogledati Jerihonsku ružu te pomirisati uzorke ulja i smola koje nam je prof. Miličević pokazao. Posebno nas se dojmio miris nardova ulja.

Nakon izvrsnog predavanja vjerujem da smo svi ostali zadivljeni čudesnošću stvorenog svijeta, ali i ispunjeni dubokom željom da i sami uživo vidimo mjesta kojima je prošao naš Gospodin.