Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)
U četvrtak 4. prosinca 2003. u prostorijama Knjižnice Medvešćak, Trg žrtava fašizma 7, Zagreb Hrvatsko društvo klasičnih filologa –Philologorum Classicorum societas Croatica organiziralo je u sklopu niza predavanja »Susreti s klasičarima« tribinu pod nazivom »Sv.Grgur Nazijanski-Najveći pjesnik među grčkim ocima«. Na predavanju su sudjelovali mr.sc.Antica Ćepulić i prof.dr. Tomislav Zdenko Tenšek, učenici Nadbiskupske Klasične gimnazije u Zagrebu Božo Žarko i Igor Gložinić te voditeljica tribine prof. Mirna Maljenović. Nakon uvodnih pozdrava nazočnih predavača i slušatelja prof. Maljenović se u kratkim crtama osvrnula na protekli rad mr.sc. Ćepulić, kao i na život i značaj sv.Grgura Nazijanskog.(
Nakon toga riječ je prepustila prvom predavaču prof. dr. Tenšeku, koji je zahvalivši se na pozivu mr.sc. Ćepulić i Hrvatskom društvu klasičnih filologa te je izrazio nadu da će on svojim konciznim predavanjem uspjeti stvoriti ozračje vremena i djelovanja crkvenih otaca.
Najprije je napomenuo da je kršćanima poznato da cijelo sv. Pismo govori o osobi Isusa Krista, posebice Novi zavjet i da je to na neki način, prvi ili pra pokušaj pisanja kršćanskih spisa. Novozavjetni spisi se promatraju u organskoj vezi s ostalim starokršćanskim spisima.
Kanon knjiga sv.Pisma zaključen potkraj 1.st , a nakon tih prvih pisaca javljaju se pisci prve Crkve koji se nazivaju i »crkvenim ocima«. Oni djeluju u razdoblju od 2.st do polovice 7.st na Zapadu odn. 8.st. na Istoku. To razdoblje nazivamo »otačkim razdobljem«, a prve pisce ovog razdoblja nazivamo »apostolskim ocima«, a njihov se rad neposredno nadovezuje na rad evanđelista i oni su povezani, barem neposredno sa samim apostolima i njihovim učenicima. Taj krug pisaca predstavljaju Klement Rimski, Ignacije Antiohijski – učenik sv Ivana apostola i njegov nasljednik u Antiohiji. To veliko razdoblje književne djelatnosti možemo ga podijeliti na tri razdoblja:
Prvo razdoblje ili razdoblje rasta koje traje od 2.st. do 4.st. odn. do 313.god., a prema nekim autorima i do 325.god. Te godine je u Niceji održan prvi od 21 općih crkvenih sabora, na kojem je doneseno Vjerovanje koje mi još danas molimo na nedjeljnoj misi, istaknuo je dr. Tenšek. Bitna oznaka ovog razdoblja je mučeništvo odn. brojni svjedoci vjere koji su dali svoje života za Krista. Mučeništvo koje dominira cijelim razdobljem postaje i ostaje znak radikalnosti i dosljednosti u vjeri.
Drugo razdoblje ili razdoblje cvata ili zlatno doba otačke književnosti koje traje od 325.god., tj. od koncila u Niceji do 451.god., kada je održan koncil u Kalcedonu odn. do smrti pape Leona Velikog 461.god.( prema nekim autorima). Ovo razdoblje je obilježeno je slobodom vjeroispovjesti koje dobiva kršćanstvo i stoga bogatom intelektualnom djelatnošću u kojoj dolazi do izražaja sva genijalnost tih autora. Nicejski koncil bio je samo početak novih rasprava i teološkog produbljivanja, iako su se neki nadali da će njime biti riješene sve nedoumice i nejasnoće. Ljudi toga vremena tražili su način kako »uči u dijalog« sa tadašnjim, uglavnom prevladavajućim grčkim svjetonazorom i grčkom kulturom. Značajni autor ovog doba je Origen koji je uspio učiniti taj »sretan spoj« odn. uspio je povezati kršćanstvo s grčkom kulturom. Ovo nam sve pokazuje da Europa ima doista kršćanske korijene, no problem je taj da su oni danas sve manje uočljiviji. »Ako su nam korijeni stvarno kršćanski, moždasmo mi danas usahli!?« , pitao se dr.Tenšek. Među velikim kršćanskim autorima dobro je spomenuti i trojicu Kapadočana a među koje se ubraja i Gregorije ( Grgur) Nazijanski uz sv.Bazilija i Gregorija ( Grgur) Nisenskog. Kao primjer to »sretnog spoja« koji pokazuje u čemu je bit inkulturacije dr. Tenšek je istaknuo (grčki) dogmatski termin homousios koji pokazuje da se u Kristovoj osobi krije jedinstvo ljudske i božanske naravi. Krist je u potpunosti preuzeo ljudsku narav, ali da pri tome to nije umanjilo njegovu povezanost s Ocem nebeskim. Upravo je taj grčki termin omogućio da mi i dan danas ispovijedamo da je Krist pravi Bog i pravi čovjek.
Treće razdoblje ili razdoblje opadanja, sutona ili zenita otačke književnosti koje traje od smrti pape Leona Velikog 461.god. do smrti sv. Izidora Seviljskog 636.god. na Zapadu. Na Istoku se mišljenja razilaze između godine smrti sv. Ivana Damaščanina 749.god. ili sv. Teodora Studite 826.god. Spomenuvši ime sv. Ivana Damašćanina dr.Tenšek se osvrnuo na njegov značaj za crkvenu pisanu baštinu. On je naime poput »vrijednog studenta«, istakao je dr.Tenšek, pročitao mnoga djela svojih prethodnika kako unutar crkvenih krugova tako i van njih i sažeo u par tomova i sačuvao velik dio baštine njegovih predšasnika da 8.st.
Ovo je razdoblje vrlo turbulentno, obilježeno seobama naroda, padom grada Rima ( Zapadnog rimskog carstva 476.god. ) te opadanjem književne djelatnosti. Iako nije bilo tolikog broja plodnih pisaca, iz ovog razdoblja može se izdvojiti jedan od najvećih crkvenih pisaca i jedan od četvorice velikih crkvenih otaca -sv. Augustin.
Na kraju ovog letimičnog pregleda otačke književnosti dr.Tenšek je želio naglasiti da crkvene oce klasificiramo na latinske i grčke. Razlikuju se po tome na kojem jeziku pišu svoja djela, a ne području gdje žive i djeluju. Tako primjerice sv. Irenej živi u Galiji, ali piše na grčkom jeziku.
Moderatorica tribine prof. Maljenović zahvalila se predavaču i najavila predavanje mr.sc.Ćepulić, koja je svojim predavanjem u najkraćim crtama predstavila svoj magistarski rad, a kroz njega i osobu sv. Grgura Nazijanskog.
Prije samog izlaganja o svom radu mr.sc.Ćepulić je željela predstaviti u grubim crtama biografiju sv. Grgura. Rođen je oko 330.god. ( ili 329.god.) u Arijanzu, na seoskom imanju blizu grada Nazijanza, između jezera Tuz i glavnog grada Kapadocije Kayeseri. Grgurov otac, istog imena Grgur, bio je biskup, a majka sv.Nona, kršćanka. Nona je imala je odlučujuću ulogu u obraćenju svoga muža i odgoju svoje djece. Pored Grgura imala kći Gorgoniju i sina Cezarija, no njih dvoje su umrli i prije svojih roditelja i svoga brata.
Svoje školovanje Grgur je započeo u retoričkoj školi u Cezareji Kapadočkoj , gdje se prvi puta susreo s sv. Bazilijem. Daljnje je školovanje nastavio u palestinskoj Cezareji i Aleksandriji. U Ateni se ponovo susreo s Bazilijem, koji mu je otad ostao prijatelj do kraja života, ali je i susreo Julijana, tada budućeg rimskog cara zvanog Julijan Apostata (Otpadnik), koji je na Grgura ostavio vrlo negativan dojam, o čemu je kasnije u svojim spisima i pisao. Grgur je Atenu napustio 357.god., vratio se kući, dao krstiti i idućih godinu dana ( 358.god. do 359.god.) živio je zajedno s Bazilijem povučenim pustinjačkim životom. Kroz to vrijeme njih dvojica sastavili su antologiju Origenovih djela pod nazivom Filokalia, a tada nastaju i Bazilijeva Pravila. Svoj monaški život Grgur prekida po izričitoj očevoj želji i želji puka u Nazijanzu, da se Grgur zaredi za svećenika kako bi ocu pomagao u pastoralnom radu. Zaređen je 361.g., no zbog nesnalaženja u toj ulozi pobjegao je na Pont. Grižnja savjeti natjerala ga je da je tu odluku promijenio ( što opisuje u svome djelu U obranu svog bijega) i već se iduće godine vratio i nastavio pomagati svome ocu. Desetak godina nakon toga car Valent dijeli Kapadociju na dva dijela i u kojoj je Cezareja- stolni grad sv.Bazilija, postala glavnim gradom Prve Kapadocije, a Tijana Druge Kapadocije. Biskup Tijane pokušao je, pozivajući se na novonastalu podjelu, prisvojiti neka biskupska sjedišta pod Bazilijevom jurisdikcijom. Sv.Bazlije je želio ta područje zadržati pod svojom jurisdikcijom i zato je postavio svog brata Grgura za biskupa u Nisi, a prijatelja Grgura za biskupa Sazima. Grgur nije dugo ovdje ostao jer mu je umrla majka te se nakon njezine smrti povukao u Seleukiju. Ubrzo biva pozvan da potpomogne maloj ( pravovjernoj) crkvenoj zajednici u Carigradu koja se borila protiv arijanskog krivovjerja. (Arijansko krivovjerje, nazvano po njegovom tvorcu svećeniku Arija, naučavalo je da je Isus samo Očevo »stvorenje«, a ne pravi Sin Božji). Grgur je prihvatio ovu ponudu i doputovao u Carigrad. U kući jednog svoga rođaka, koju je nazvao Anastasia ( crkva Uskrsnuća) okupljao je zajednicu i održavao svoje propovijedi. Tu je nastalo i njegovih Pet govora o božanstvu Logosa ( Riječi Božje). Zajednica je ojačala i počela se širiti kada je na carsku stolicu 380.god. zasjeo Teodozije koji je katolicima u Carigradu vratio oduzetu imovinu, a samom Grguru povjerio na upravljanje crkvu Apostola.
Grgur međutim nije dugo ostao u biskupskoj službi u Carigradu jer su mu biskupi, okupljeni na Drugom ekumenskom koncilu 381.god., osporili pravo da obnaša tu službu. Grgur se tada obreshrabrio i nije želio ulaziti u dublje rasprave, nego se vratio se u Nazijanz i tamo ostao sve dok njegovu ulogu nije preuzeo rođak Eulalije. Ostatak života proveo je u Arijanzu sve do svoje smrti 390.god.
Njegovi zemni ostaci preneseni su u Rim tijekom 8.st., gdje ih je papa Grgur XIII. dao prenijeti u Baziliku sv.Petra, gdje leže i danas. Njegova ostavština obuhvaća Govore, Pisma i Pjesme po kojima i danas slovi kao najveći grčki pjesnik 4.st., ali koja još uvijek čeka da ju se prevede i kritički obradi, naglasila je mr.sc.Ćepulić.
Grgurovi govori predstavljaju zbirku 45 Govora. Većina je nastala u razdoblju od 379.god. do 381.god., a u kojima Grgur tumači i brani učenje Nicejskog sabora o Presvetom Trojstvu.
U govorima se očitava njegov govornički talent tako da sam Grgur biva prozvan »kršćanskim Demostenom«, a koji su zbog pjesničkog ritma poslužili kao temelj crkvenih himni i pjesama.
Rufin iz Akvileje je ubrzo preveo devet Grgurovih govora na latinski (doduše ne baš
najbolje), a prevedeni su i na armenski, sirijski, koptski, gruzijski, arapski, etiopski i staroslavenski.
Od Grgurovih Pisama sačuvano je oko 250 , do kojih većina napisana njegovoj rodbini i prijateljima. Grgur je prvi grčki pisac koji je objavio zbirku svojih pisama i to na zahtjev svoga nećaka Nikobula, a izdao je i svoju teoriju epistolografije u kojoj donosi upute za pisanje dobrog pisma. Najveću vrijednost imaju 101. i 102. pismo, upućeno svećeniku Kledoniju, usmjerena protiv nauka Apolinara iz Laodiceje koji je naučava da se u Kristovom čovještvu nalazi nastanjen Logos što Grgur odlučno poriče i ističe da je u Isusovoj osobi vladalo jedinstvo dviju naravi, ljudske i božanske. Efeški sabor 431.god. i Kalcedonski sabor održan 451.god. preuzimaju Grgurovu nauku 101.pisma.
Pjesme predstavljaju odraz zrela faze Grgurova života, a napisao je za vrijeme svoga samovanja u Arijanzu, potkraj života. Poznato je 400 njegovih pjesama ( s više od 19 000 stihova ) od kojih su neke epskog, a lirskog karaktera. Pjesme su najprije bile sakupljene u zbirci Grgurovih djela koju je napravio u 17.st. Frédéric Morel. Novo izdanje Grgurovih djela napravili su benediktinci iz Kongregacije sv. Maura u 18.st. koji su Grgurove pjesme razvrstali u dvije knjige.
Prva, koja je naslovljena Teološke pjesme, a sastoji se od 38 dogmatskih i 40 moralnih pjesama. Druga, nazivom Povijesne pjesme sastoji se također od dva dijela : Pjesme o sebi samom, od 99 pjesama i Pjesme koje se tiču drugih od 7 pjesama.
Među autobiografskim pjesmama interesantna je i iscrpna pjesma »O vlastitom životu« složena od 1949 jampskih trimetara, a koja predstavlja glavni izvor podataka o Grgurovom životu između rođenja i odlaska iz Carigrada.
U svojim pjesmama pokazao je iznimnu nadarenost, ali i dobro poznavanje književne tradicije tako da koristi različite vrsta pjesničkih mjera i različite književne vrste, posebno epitafe, epigrame i aforizme.
Rukopis potpuno pripremljenog izdanja Grgurovih pjesama nestao je tijekom rata , tako da je do nas doprlo jedino ono što je sačuvano u sklopu Migneove Patrologia Graeca ( Patrologije koja obrađuje grčke oce).
Za kraj svog izlaganja mr.sc. Ćepulić je ostavila interpretaciju Grgurove pjesme »In suos versus« ili »O vlastitim stihovima« , iz druge knjige njegovih pjesama tzv. Povijesnih pjesama. Grgur bio veliki teolog i apologeta, no kako bio dobro poučen u pjesništvu i sklon pisanju pjesama smatrao je pjesništvo korisnim sredstvom za navještaj Božje Riječ. Stoga se u pjesmi može, ističe mr.sc.Ćepulić, uočiti da se verbalno razračunava s onima koji su mu spočitavali što se služi tim »poganskim« sredstvima.
Pjesma »O vlastitim stihovima« ujedno je tema magistarskog rada mr.sc.Ćepulić, a koji je podijelila u 6 poglavlja : Tekst, Filološki osvrt, Datacija, Struktura, Analiza četiriju motivacija i Komentar s pozivanjem na ostala Grgurov djela i koji je odmah potom i ukratko predstavila.
U prvom poglavlju navedeni su podaci izvora za ovu pjesmu i koji su tekst izdanja Patrologiae cursusu completus…Series Graeca ( poznatog kao Migne) te dva rukopisa : jedan iz Vatikana iz 14.st i jedan iz Firenze iz 15.st. Osim ova dva, mr.sc. Ćepulić dodala je, poznato još samo osam: od kojih dva u Oxfordu ( 10. i 14.st), jedan u Firenzi
( 11.st.), tri u Münchenu ( 12.,13. i 16.st.) , jedan u Beču ( 14.st.) ta jedan na Atosu
( 18.st). Pjesma je najprije tiskana na latinskom ( iako je izvorno napisana na grčkom) 1571.god. i na grčkom 1583., 1611. i 1840.god.
U drugom poglavlju da je filološkom analizomuočila da je Grgur koristio u pjesmi didaktiči jampski trimetar, koji je u njegovo vrijeme obilno korišten, kako u pjesništvu tako i u dramskom stvaralaštvu onog vremena. Osnovni ritam je jedan kratak jedan dugi slog. Mr.sc. Ćepulić uočila je u Grgurovom pjesništvu tzv.prozodijsko nasilje- lažne duljine sloga odn. proizvoljne promjene duljina glasova α, ι, i υ te poveći broj rijetkih riječi ili izraza.
U trećem poglavlju autorica govori o vremenu nastanke te pjesme. Točne godine njenog nastanka nema , iako autor izdanja iz 1840.god. navodi 382.god. Većina autora se slaže da je nastala oko vremena njegovog konačnog odlaska iz Carigrada. Iz samog, teksta vidi se samo da je riječ o pjesmi zrelej faze Grgurovog stvaralaštva budući da govori o recepciji svojih pjesama kod slušatelja kao i o njihovoj odgojnoj ulozi.
U četvrtom poglavlju se govori o ustroju pjesme autorica, na temelju sadržaja i upotrebljenog pjesničkog metra, zaključuje da pjesma ima didaktičku ( poučnu) namjenu i da mladima njegova vremena predstavi vjeru i moral na dopadljiv način.
Više o tome autorica progovara u sklopu idućeg, petog poglavlja, gdje govori o Grgurovim motivacijama za pisanje pjesama. Autorica je uočila da postoje četiri motivacije: asketska pedagoška, apologetska i psihološka.
Asketska motivacija se očituje kroz Grgurovu težnju za umjerenošću i svladavanjem svoje rječitosti pomoću mjere, metra. Naime sama grčka riječ [metron] ima značenje mjere, umjerenosti, ali i metra u stihu, a to je i ono što Grgur pokušavao kroz svoje stihove izraziti- vježbanje u umjerenosti odn. askezi, te u pjesmi kaže:
Prvo sam htio, iscrpljen drugim stvarima,
35 tako sapeti svoju neumjerenost
da ipak pišem i dalje, ali da, izmorem metrom,
ne pišem mnogo…
Osnovna nakana koja ga vodi u pisanju pjesama je evangelizatorska, odn. koristiti pjesmu kao sredstvo za prenošenje Božje Riječi, kao što i stoji već u uvodu svoje pjesme:
1 Gledam kako mnogi u ovom životu
Pišu riječi bez mjere, koje prelako teku
i kako troše tako mnogo vremena u naporima
kojih je jedini plod isprazna brbljavost.
5 Gledam ih dakle kako pišu sasvim svojevoljno,
tako da sve postaje puno brbljarija,
kao morskog pijeska ili egipatskih komaraca.
Njima bih savjetovao samo jedno, ali s najvećim zadovoljstvom,
Da se, odbacivši svaki drugi govor,
10 drže samo riječi Bogom nadahnutih,
kao što se u mirne luke sidre oni koji bježe pred olujom.
Pedagoška motivacija vidljiva je na više mjesta u ovoj Grgurovoj pjesmi, a koje i on sam iznosi :
…Drugo, htio sam mladima,
a i onima koji se najviše vesela riječima,
ponuditi neku vrstu ugodnog lijeka,
40 uvjerljivog poticaja na ono što je korisnije,
sladeći umjetnošću gorčinu zapovijedi;
Jer, i napeta se žica voli opustiti;
Iz ovoga vidimo, ističe mr.sc.Ćepulić da svoje pjesme želi prilagoditi svojim slušateljima i da ne želi biti prezahtjevan i pretežak. Tu ideju će jasnije razraditi pod kraj pjesme:
90 Što i smeta, ako se mladi kroz častan
užitak vode do zajedništva s Bogom?
Oni naime ne podnose prenaglu promjenu.
Neka onda, za sada, to bude neka vrsta plemenitijeg spoja,
a kada se, u svoje vrijeme, učvrsti dobro,
95 mi ćemo, uklonivši ukrase, kao što se pri gradnji uklanjaju skele,
očuvati dobro sâmo.
Što bi moglo biti korisnije od toga?
Kao da ti ne zasladiš jelo,
Ti strogi, namršteni i namrgođeni čovječe?
Treća motivacija je izrazito apologetska jer Grgur smatra da se kršćani mogu i u književnosti mjeriti s poganima i krivojercima:
Kao treće, znam iz iskustva, iako stvar možda i nije toliko važna,
Ali iskusio sam je: naime, ne dopuštam
Da bi pogani bili bolji od nas niti u književnosti.
50 I to kažem za onu ukrašenu književnost,
iako je za nas ljepota u razmatranju.
Četvrta je motivacija odražava Grgurove psihološke crte, stoga se ona može nazvati psihološkom, ističe mr.sc. Ćepulić. Grgur je, naime vrlo rano počeo osjećati posljedice svoje bolesti, a što izražava željom za kontemplativnijim i povučenijim ( mirnijim) životom:
I četvrto, mučen bolešću otkrio sam
55 ovu utjehu, da kao stari labud
sam sebi sviram šumom svojih krila,
ali ne tužaljku, već himan za odlazak.
U šestom poglavlju svoga rada mr.sc. Ćepulić navodi da je donijela komentar teksta uspoređujući ga s drugim Grgurovim djelima ( Pisma i Govori ) u kojim upotrebljava slične izraze.
Dajući na ovaj kratki pregled u svoj magistarski rad mr.sc.Ćepulić je izrazila želju da je slušateljstvo barem malo bolje upoznalo uz sv.Bazlija, sv.Atanazija i sv. Ivana Zlatoustog
jednog od četiriju velikih crkvenih otaca. Istaknula je, da počasni naslov »Teolog« svjedoči o Grgurovoj veličini ne samo kao učenjaka već i kao kršćanina.
Na kraju se zahvalila svima koji su pripomogli u ostvarivanju ovog njenog rada, ako i organizatorima ove tribine, posebno voditeljici tribine prof. Mirni Maljenović, prof.Ivanu Bekavcu, predavaču prof.dr. Zdenku Tenšeku, kao i učenicima Boži Žarku i Igoru Gložiniću koji su recitirali stihove Grgurovih pjesama na grčkom i hrvatskom.
Da je ova tema izazvala reakciju kod slušatelja pokazuju pitanja koja je postavio prof. Stjepan Tomić. Ponajprije je bilo riječ o nazivu koji upotrijebio prof.dr.Tenšek – »Grigorije«, a kojim se razlikuje od ime koji mr.sc.Ćepulić koristi »Grgur«. Na to pitanje prof. dr. Tenšek je rekao da je to način oslovljavanja koje je preuzeo od svog pokojnog subrata prof. Tomislava J. Šagi-Bunića.
Slijedeće pitanje je bilo u vezi inkulturacije koja na prvi pogled, ističe prof. S. Tomić, izgleda paradoksalna, budući da npr. Grci imaju različito poimanje vremena, pa i općenito različiti svjetonazor nego Židovi odn. Semiti ili kršćani. Prof.dr.Tenšek je istaknuto da je ipak to moguće i da je upravo inkulturacija bila ta koja je bila presudna za širenje Božje Riječi po cijelom tada poznatom svijetu.
Kao poučan primjer uspjele inkulturacije prof.dr.Tenšek je naveo i sv. Ireneja, velikog »teologa povijesti«, koji je unatoč grčkom mentalitetu uspio na jedinstven i nama prihvatljiv način dati tumačenje povijesti vremena, kao progresivnog napretka prema drugom Kristovom dolasku.
Naveo je i primjer Origena koji iako je bio filozofi voditelj aleksandrijske filozofske škole, dao je svojim De principiis ili Počela, snažan doprinos tumačenju Božje Riječi.
Naveo je i Bazilija, koji potiče mladež da čita poganske autore napose grčke filozofe, ali cum grano salis i da pokušaju uočiti ono što u njihovim djelima mogu prihvatiti. Ovi primjeri, ali i mnogi drugi, ističe prof.dr.Tenšek, pokazuju da je ovo pitanje otvara mogućnost za jednu novu temu nove tribine.
Zaključak ovog predavanja pokazuje koliko je tema crkvenih otaca neiscrpna i nedovoljno poznata široj javnosti i kako bi trebalo više inicijative i snaga uložiti da to ne ostane na pojedinačnim i sporadičnim pokušajima.
Ivona Lenkert