Danas slavimo uzvišen događaj iz Kristova javnoga života, o kojem nas izvješćuju sva tri sinoptička Evanđelja: Matej, Marko i Luka te sv. Petar u svojoj Drugoj poslanici.
On je sa Ivanom i Jakovom bio povlašteni očevidac toga događaja, koji cijeloga života nije zaboravio, pa o njemu u spomenutoj poslanici piše: “Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva. Sv. Petar je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao. I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima” (2 Pt 1,16-19). U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se jedne večeri s trojicom odabranih apostola popeo na Tabor, što se jedinstveno poput kakvog divovskog stošca iz plodne Ezdrelonske doline diže nebu pod oblake. Bila je noć, Gospodin je po običaju molio, a učenici su od umora pozadrijemali. I dok je Isus molio, “lice mu zasja kao sunce” (Mt 17,2), a “njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji” (Mk 9,3).
“I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji. Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte! U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli” (Lk 9, 30-36).
Pius Parsch se pita što nam svetkovina Preobraženja Gospodinova želi reći te nabraja četiri poruke:
Prva je da sa strahopoštovanjem punim vjere i klanjanja gledamo na Krista, vječnoga i neizmjernoga Kralja.
Druga je da u Isusovu preobraženju gledamo sliku i našega preobraženja: “kad on, Krist, iz zemlje uskrisi mrtve i ovo naše smrtno tijelo suobliči slavnome tijelu svome”.
Treća je poruka moralne prirode: da u svjetlu Isusova preobraženja živimo, radimo i žrtvujemo se cijeli život. To konkretno znači da se neprestano nastojimo produhovljivati – voditi duhom – da gajimo nutarnji duhovni život te da se ne damo zarobiti materijalnim, sjetilnim i zemaljskim.
Četvrta je napokon poruka da mi imamo i sakrament preobraženja. To je Euharistija. U misnoj nam se žrtvi očituje i nalazi u našoj sredini preobraženi, proslavljeni Gospodin, a u pričesti primamo “sjeme preobraženja”.
preuzeto s www.zupa-vela-luka.hr