Prijateljujem s čovjekom koji mi svako malo otkrije neko čudo. Čudo običnosti. Čudo nadohvat ruke. U onome što uopće nisam uočavao, on nalazi neslućeni svijet. Neizrecivu toplinu. Blizinu koja sve čini razumljivim. Ili barem prihvatljivim. Pod njegovim pogledom niče preobilje života. U njegovoj riječi odjekuju poruke koje podupiru, raskriljuju disanje duše. I što je najljepše, on me spremno uvodi u taj blagoslovljeni svijet. Uvodi svakog tko se odluči na hod s njim. Na zajedničko nasljedovanje Boga koji ide pred nama. Među nama.
Riječ koju sam čuo već mnogo, mnogo puta, on mi daje čuti na posve nov način. Riječ koju on izgovara, razotkriva svoju iskonsku svježinu. Njegove riječi, nerijetko zahtjevne, pa i oštre, dobro se snalaze sa zbiljom. Zauzimaju se za nju. I nisu spremne odustati i kada je sve uokolo neprozirno.
On poznaje svijet boli. Korača kroz njega. Nijednoj patnji ne izmiče. Svaku će patnju koju iskusi u životu drugoga prihvatiti kao svoju. Jer on život razumije samo kao službu Bogu i čovjeku. I zato za njega nema sreće ako je ne dijeli s drugim.
Sklon riječi, osluškuje ju čitavim bićem. No, tišina je njegovo odmorište. Njegov najdublji govor. Zadivljen i zahvalan zastane kad god uzmogne. Povuče se u osamu. U neuglednost.
Skromnost je prostor u kojemu se najbolje snalazi. Ne treba mu mnogo, no željan je susreta, istinskih susreta s ljudima. Bilo to jednostavno druženje ili zajednički svakodnevni napor, njemu je dovoljno.
Sve što daje, daje toliko od srca da i ne primjećuje da je dao. Da se do kraja posvetio. A pritom se, gotovo smeten, pita zašto nije dao više. S dubokim uvjerenjem i poniznošću govori da je ostao dužan i životu i čovjeku.
Žestok i blag uporno ponavlja da je svakome darovano da bude svet. Da je svetost istina o svakom čovjeku. I da je do čovjeka tek da ima hrabrosti odlučiti se. I ustrajati, unatoč svojoj slabosti.
Dječački bezazlen, s prihvaćanjem i povjerenjem ide kroz sve u što ga život uvodi. Nije potrebno mnogo da ga se rani. Nije potrebno mnogo da ga se usreći. Ali nitko i ništa ne može ugroziti stamenost vrijednosti koje žive u njemu. Nitko i ništa ne može ga odvratiti od zagledanosti u Boga. Od pune životne vjernosti Bogu. Jer za njega sve tek u Njemu i po Njemu stječe smisao.
Bio blizu ili daleko, za mene je dragocjeno što postoji. Govori mi i kada ga ne vidim i ne čujem. Na osobit način svednevice ga susrećem. I zbog njega mi je mnogo ugodnije boraviti u ovom zemnom životu. I mnogo lakše razumjeti nebo.