Ispraćaj pape Ivana Pavla II

Dario Brigić je napisao:

Bog ne mari za prognoze i očekivanja
Okretište tramvaja na zagrebačkom Borongaju bilo je prva stanica jednog puta za koji nitko od njegovih sudionika nije u tom trenutku znao reći gdje će završiti. Želja svih nas tog četvrtka u podne prilikom polaska bila je ista, doći što bliže Svetom ocu i posljednji put mu mahnuti, zapljeskati ili zapjevati. U tom trenutku nam nije bilo važno hoćemo li na njegovom posljednjem ispraćaju stajati možda stotinu metara od njegova odra na Trgu sv. Petra, ili biti stisnuti nekoliko kilometara dalje na nekom od rimskih trgova, ili čak ostati kilometrima udaljeni daleko izvan Rima u nekoj koloni na autoputu. Znali smo da će on, u trenu kad cijeli svijet zastaje da mu iskaže poštovanje, čuti i naš posljednji pozdrav, ma koliko daleko mi bili.
Radostan sam, budite i vi
Informacije koje su tada dolazile do nas sa svih strana, govorile su o višesatnim čekanjima na granicama, o kilometarskim kolonama na autocestama, o pretrpanom Rimu koji više ne može primiti nikoga i koji je zatvoren za hodočasnike. Sve je to ispratilo nas 46 putnika u autobusu broj 3 od ukupno njih deset koliko ih je tog dana, pod pokroviteljstvom Jutarnjeg lista, krenulo iz Zagreba do Vatikana ili do Rima ili do 245 kilometra autoputa A4 ili do graničnog prijelaza Fernetti. Nije bilo bitno. Do kuda stignemo.
Raspoloženje u autobusu bilo je kako i dolikuje sprovodu. Ali sprovodu čovjeka čije su posljednje riječi bile: «Radostan sam, budite i vi». Vrijeme je prolazilo u molitvi, pjesmi i razgovoru. Tih četrnaest sati puta prošlo je u trenu za putnike navikle na takova putovanja. To su bili mahom mlađi članovi Franjevačkog svjetovnog reda i framaši sa Kaptola upotpunjeni sa nekoliko članova Frame sa Kozari Boka.
U petak u dva sata ujutro ugledali smo Rim. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja ulaska u grad kroz prilaze sa sjeverne strane uspjeli smo ući s juga i stići do mjesta gdje se Sveti otac susreo s mladima na veličanstvenom susretu 2000 godine. Taj ogromni prostor koji je prije pet godina primio dva milijuna mladih zvao se do prije dva sata Tor Vergata, a sada nosi ime Pape Ivana Pavla II. Ostavili smo autobus i sa trga koji nosi njegove ime krenuli prema trgu na kojem će za nekoliko sati stotine tisuća ljudi uzvikivati njegovo ime opraštajući se od «najvećeg pape naših dana».
Još je bila noć kad smo stigli do mosta na samom ulazu u Vatikan. Tu smo, stiješnjeni u gomili hodočasnika, dočekali zoru i znak talijanske policije da se rampe dignu i da možemo krenuti prema samoj Bazilici sv. Petra. Nepunih 10 minuta kasnije bili smo negdje na polovici ulice Conciliazione, glavne ulice koja vodi do Trga sv. Petra. Bilo kakav korak naprijed ili nazad u tom trenu bio je nemoguć. Znali smo da ćemo tu dočekati početak.
Prognoza je bila kriva
Dvadeset sati nakon polaska gledao sam sunce kako se polako uspinje na obzoru obasjavajući jednu po jednu lampu na vrhu kamenih stupova poredanih u ulici Conciliazione. Sve dok jutarnja svjetlost nije obasjala i vrata bazilike kroz koja će za nekoliko sati 12 sedijarija pronijeti tijelo Ivana Pavla II čije oči sada umjesto svjetlosti rimskog jutra gledaju svjetlost lica Očeva.
A prognoza je bila pljusak. Prognoza je bila i da nećemo stići ni blizu mjesta gdje se sada nalazimo. Prognoza je bila kriva. Kao što je bila kriva i u slučaju čovjeka koji je prije nepunih 27 godina na ovom istom mjestu započeo svoj pontifikat. I obilježio ga kao osoba koji premašuje očekivanja i pomiče granice.
U skladu s time, dvadesetak minuta prije početka i naša očekivanja koja smo imali od ovog putovanja kao i prognoze bile su još jednom premašene. Nakon što su na svoja mjesta pristigli svi uglednici, službe sigurnosti uklonile su zapreke postavljene ispred samog Trga sv. Petra. U trenu je taj ogromni prostor bio ispunjen onima koji su bili najbliži ili koji su najprije uočili da je prolaz slobodan. I mi smo bili među njima. Bili smo nogama na mjestu gdje smo dan ranije srcem željeli biti.
U tim trenucima, kada sam u mnoštvu vjernika, pretežno mladih iz svih krajeva svijeta, bio dio njegovog posljednjeg ispraćaja koji je često bio prekidan dugotrajnim pljeskom i skandiranjem njegova imena, nisam mogao ne sjetiti se riječi koje je izrekao o mladima u svojoj knjizi «Prijeći prag nade»: «U mladima doista postoji neiscrpno vrelo dobra i stvaralačkih mogućnosti. Kad god ih srećem bilo gdje u svijetu, najprije čekam što mi oni žele reći o sebi, o svom društvu, o svojoj Crkvi. I uvijek im posvijestim ovo: «Nimalo nije važno ono što ću vam reći, važno je što ćete vi reći meni. Ne morate to uvijek izraziti riječima, reći ćete mi to svojom nazočnošću, svojim pjevanjem, možda i svojim plesom, predstavama, i na kraju, svojim oduševljenjem.» Potrebno nam je oduševljenje mladeži. Potrebna nam je radost življenja što je imaju mladi. Ona odražava nešto od prvobitne radosti što je imade Bog stvarajući čovjeka.»
Naša prisutnost tada bila je odgovor na njegov poziv da mu govorimo svojom pjesmom, svojom nazočnošću, svojim oduševljenjem. Ona je znak da je njegova nada u mlade koji će i nakon njega biti nositelji radosti Stvoritelja bila opravdana.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.