I. NARAV ZAVJETOVANJA U FSR-u
1. Mnogi muškarci i žene, koji žive u braku kao i oni koji nisu vezani ženidbom, te mnogi biskupijski svećenici, od Boga pozvani da idu putem evanđeoskoga savršenstva i da nasljeduju primjer i način života Franje Asiškoga, da bi tako priopćili i učinili u svijetu nazočnim svoje sudjelovanje u njegovoj karizmi, odlučuju slijediti Isusa Krista i u bratstvu živjeti Evanđelje te zato ulaze u Franjevački svjetovni red. Tako se neprocjenjivi dar krštenja u njima očituje te se sve potpunije i plodonosnije usavršuje.
2. Crkva je ovakav oblik života, što ga je Duh Sveti prouzrokovao “na dobro Crkve i ljudskoga društva” uvijek uvelike cijenila a pomoću Pravila, što ih odobriše vrhovni svećenici Nikola IV, Leon XIII i Pavao VI, vodila brigu o tome da se ovaj oblik života tijekom vremena zgodno prilagodi zahtjevima i očekivanjima Crkve.
3. Franjevački svjetovnjaci, u bratstvu okupljeni i duhom sjedinjeni s cijelim Božjim narodom, slave otajstvo spasenja, koje nam je objavljeno i priopćeno u Kristu, molitvama, zahvaljivanjem i obnavljanjem naših životnih obećanja.
II. PROPISI OBREDNIKA FSR-a I NJEGOVO PRILAGOĐIVANJE
4. Konstitucija “Sacrosanctum Concilium” naglašava: “Čuvajući bitno jedinstvo rimskoga obreda, neka se također u novome izdanju liturgijskih knjiga dadne mjesta za opravdane raznolikosti i prilagođivanja različitim etničkim skupinama, krajevima i narodima, naročito u misijama.” Po ovome mjerilu svjetovna franjevačka bratstva rasijana po cijelome svijetu, svjesna vrijednosti posebnoga spasonosnog iskustva, žele otajstvo Utjelovljene Riječi, Spasitelja sviju ljudi, nastavljati i usavršavati u svakome narodu i u svakoj odredenoj kulturi.
5. Obredi i molitve što se predlažu u ovim slavljima nadahnuti su predajom i obrednicama Franjevačkoga svjetovnog bratstva koji su postojali na pokus u različitim narodima, te se moraju prilagoditi duhu i raznolikim okolnostima bratstava raspršenih na svim stranama svijeta.
6. Izvršenje posla oko ove prilagodbe spada napose na Nacionalna vijeća.
Obredi koji se odnose na primanje i na zavjetovanje imaju se smatrati kao pravilo kad se radi o bitnim dijelovima, a to će kod svakoga pojedinog obreda biti kao takvo naznačeno.
7. Obrednik FSR-a mora u svakome narodu i u svakoj kulturi na prikladan način očitovati dar Duha kao i odluku za provođenje evanđeoskoga života koji je vlastit FSR-u.
A to u sebi uključuje s jedne strane usvajanje vrijednih kulturnih prinosa svakoga pojedinoga kraja, a s druge opet strane zahtijeva vjernost franjevačkom svjetovnom pozivu i njegovu katolicitetu, a to je jedinstvo među svim bratstvima i jedinstvo bratstava s Crkvom.
III. OBREDI KOJI PRATE STUPNJEVE ŽIVOTA FSR-a
8. Ovo su stupnjevi po kojima se nakon primjerena vremena prvoga upoznavanja i pripravljanja pripravnici uključuju u Franjevački svjetovni red: vrijeme oblikovanja (formacije), barem kroz godinu dana, i “zavjetovanje” na opsluživanje Pravila ili odluka živjeti evanđeoski život. Tome se pridodaje obnova zavjetovanja.
Na taj je postepeni put obvezano cijelo bratstvo.
9. Crkva po svećeniku i ministru koji predstavlja bratstvo prihvaća obećanje i zavjetovanje onih koji obećaju život i opsluživanje Pravila FSR-a; svojom javnom molitvom za njih moli Božju pomoć i milost; podjeljuje im svoj blagoslov te njihovu odluku ili zavjetovanje združuje s euharistijskom žrtvom.
1. Obred uvođenja
10. Obred uvođenja koji prethodi razdoblju oblikovanja mora biti jednostavan i skroman. Prikladno je da primanje ili ulaženje bude za vrijeme slavlja službe riječi i u krugu bratstva.
11. Ovo su pojedinosti što ih pripravnik (kandidat) mora razgovjetno i jasno izjaviti:
a) prošnja i volja da želi sticati iskustvo evanđeoskoga života po uzoru sv. Franje Asiškoga;
b) odluka u odnosu na buduće obećanje da će ovaj način života provoditi uz pomoć bratstva, u zajedništvu i u skladu s cijelom franjevačkom obitelji.
12. Ovom obredu prisustvuju:
a) pripravnici (kandidati);
b) svećenik, duhovni asistent FSR-a ili poglavar bratstva Franjevačkoga reda uz koje je svjetovno bratstvo posebno vezano. U slučaju potrebe može se za to delegirati i drugi svećenik na kojega spada predvođenje liturgijskoga obreda;
c) ministar bratstva koji u ime vijeća bratstva prima nove članove. On neka za izvršenje svoje dužnosti zauzme u slavlju prikladno mjesto;
d) cijelo bratstvo.
Ako se obred uvođenja iz opravdana razloga slavi bez svećenika, ministar predsjeda svečanosti i prima pripravnike da započnu oblikovanje. Prije ili poslije ulaznog obreda može biti zajednički pozdrav pripravnicima uz izražaj radosti i bratske odanosti.
2. Obred obećanja ili zavjetovanja evanđeoskoga života
13. Budući da je zavjetovanje po svojoj naravi javni i crkveni čin, treba ga slaviti uz prisustvovanje bratstva. Zgodno je da se zavjetovanje obavlja za vrijeme euharistijskoga slavlja ili barem uz prikladnu službu riječi.
14. Ovo je narav odluke o provođenju evanđeoskoga života:
a) obnova posvećenja i obećanja zadanih prigodom krštenja i potvrde. To znači: posveta Bogu u njegovu narodu sa svim posljedicama koje iz toga proističu u odnosu na život s Bogom i prianjaje uz njegov spasiteljski naum po posvećenju koje se ima živjeti u svijetu;
b) volja: živjeti Evanđelje, nasljedujući sv. Franju Asiškoga;
c) uključenje u FSR koji predstavlja skladno jedinstvo svekolike braće i sestara koji obećaju da će živjeti Evanđelje poput sv. Franje Asiškoga ostajući u svome svjetovnom pozivu;
d) volja: živjeti u svijetu i za svijet. Zavjetovanje upravo u tome želi biti evanđeoski kvasac i odluka surađivati na izgradnji bratskijega svijeta.
Dijecezanski svećenici međutim po ovome zavjetovanju potvrđuju odluke i obećanja koja su vlastita i svojstvena svećeničkome zvanju;
e) volja: živjeti Evandelje cijeli život. Ta je strana izražaj velikodušnosti koja je povezana s najdubljim tajnama srca kao i prihvaćanje onih teškoća koje su povezane s nesigurnom srećom pa su neodvojive od bilo kojega trajnog ili časovitoga ljudskog izbora;
f) pripravnikovo pouzdanje koje ima pomoć u Pravilu FSR-a i u bratstvu. Pripravnik osjeća da ga vodi i da mu pomaže od Crkve odobreno Pravilo FSR-a te se raduje što sudjeluje na putovanju evanđeoskoga života s mnogom braćom od koje može nešto primiti i kojoj može nešto dati. Uključen u mjesno bratstvo, koje je stanica (ćelija) Crkve, dat će svoj doprinos za razvoj cijele Crkve.
15. Dijelovi o kojima je bila riječ neka se sliju u jedan obrazac zavjetovanja, a može se to izraziti i u obliku dijaloga. Neki od tih osnovnih pojmova, kao što je služenje Bogu ili Crkvi ne mogu se baš izričito izraziti u obrascu, ali se neprestano ponavljaju kroz cijelo slavlje ili se uvijek pretpostavljaju u pojedinom činu kao što je ovaj: odluka evanđeoskoga života.
16. Ministar u ime Crkve i bratstva prima obećanje evanđeoskoga života. Tome obredu predsjeda svećenik kao svjedok Crkve i Reda.
17. U izuzetnim međutim slučajevima kad to svjetuje i nalaže nestašica svećenika, pripravnik svoje zavjetovanje obavlja pred bratstvom: ministar bratstva (ili koji drugi brat) predvodi slavlje službe riječi ako to zahtijevaju okolnosti. Zavjetovanje prima ministar, a članovi bratstva vrše ulogu svjedoka.
3. Obred godišnje obnove obećanja ili zavjetovanja evanđeoskoga života
18. Zavjetovanju ili konačnoj odluci može prethoditi i može ga pripraviti privremeno obećanje ili odluka koja se svake godine obnavlja, ali neka se ne produžuje preko tri godine jer je to samo priprava za konačnu odluku.
19. Ovaj se postupak predlaže iz pedagoških razloga, tj. kao nešto prikladno i što odgovara postupnom oblikovanju i ulasku članova u svjetovno bratstvo pa se zbog toga i vrši obnavljanje koje odgovara pedagoškoj svrsi ove priprave.
20. Obred se godišnjeg obnavljanja može obaviti u slavlju službe riječi uz primjenu najjednostavnijega obrasca. Čitanja i cijeli obred neka se rasporede na što prikladniji način. Ako međutim to bude u kojem liturgijskom slavlju, neka voditelj slavlja izrekne kratku propovijed.