Velika slava Porcijunkule (razlog radi kojeg je svetište franjevačkih početaka bilo ljubomorno čuvano i materijalno povećavano, duhovno zrači Božjom naklonjenošću i zato je postalo poznato po čitavom svijetu) jest u tome što je ona mjesto Asiškog ili Porcijunkulskog oprosta.
Fra Teobald, asiški biskup (1296.-1329.) piše: sv. Franjo se nalazi u Sv. Mariji Anđeoskoj; noću mu je objavljeno da ode u Perugiu vrhovnom svećeniku Honoriju III., da izmoli oprost za Porcijunkulu, koju je obnovio. Papa, pošto je oslobodio Franju birokratske takse za traženi privilegij, upita ga: “Koliko godina oprosta tražiš?” Sv. Franjo odgovori: “Sveti Oče, ja ne tražim godine, nego više” i nastavi: “ja bih želio, ako se to sviđa Vašoj Svetosti,a svatko tko uđe u ovu crkvu ispovijeđen i kaje se, bude oslobođen od svih svojih grijeha, od krivnje i kazne na nebu i na zemlji, od krštenja do dana i časa kad uđe u spomenutu crkvu”. Na prigovor pape (“Nije u skladu s običajem Svete Stolice da dade takav oprost”), svetac odgovori: “Ovo što molim, ne molim od sebe nego u ime Gospodina našega Isusa Krista”. Nato papa zaključi: “Sviđa nam se da ga dobiješ” (15).
Onaj koji ga je isprosio, sv. Franjo, suobličio se Kristu; mjesto Sveta Marija Porcijunkulska, posvećeno Majci Božjoj, a obnovio ga Franjo, mjesto “gdje se rodio i bio obnovljen drugi Kristov, to jest apostolski, život”, uzvišeno mjesto radi objava i česte prisutnosti božanstva; jednostavnost i poniznost s kojom je oprost dobiven,opušten i raširen kao čin velike pobožnosti i ljubavi u obvezi širenja vjere, bez pohlepe i simonijačkih zarada. Oprost je podijeljen kad se umnožio grijeh (“u ovim posljednjim vremenima Crkve”: ideja prisutna u književnosti onoga vremena, također i u spisima sv. Franje, a pretjerana zatim kod sljedbenika Joakimaa Fiore!); i ovdje se vraća ideja stigmatiziranog sv. Franje, prorečena u anđelu koji ima znak Boga živoga (17).