Sveti Nikola Tavelić (1340. – 1391.) bio je iz ugledne plemićke obitelji. Na temelju poznatih podataka povjesničari zaključuju da se rodio oko 1340. godine. U franjevački red stupio je u rodnom Šibeniku. Po završenom studiju i svećeničkom ređenju poglavari Nikolu šalju u Bosnu gdje je u to vrijeme bilo “mnoštvo raskolnika i krivovjeraca” kako nam potvrđuju pisma Pape Grgura XI iz godine 1372. i 1373. Pod krivovjercima misli se na bogumile koji su imali jaku obranu u Vukšićima, Hrvatinićima i nekim drugim bosanskim banovima i kraljevima. U Bosni je Nikola plodonosno djelovao, prema povijesnim podacima, 12 godina. Ne znamo gdje se u Bosni zadržavao i kada je Bosnu napustio. Iz Bosne su poglavari poslali Nikolu u Svetu zemlju. Bio je dodijeljen samostanu sv. Spasa na brdu Sionu.
Franjevci su u Jeruzalemu bili dušobrižnici za katolike u Svetoj Zemlji. K tome su nastojali obraćati i muslimane koji su zemljom vladali. Oni su gotovo jedini vodili brigu o bolesnicima, siromasima i hodočasnicima. Ovim se bavio i sv. Nikola, ali je nadasve bio neumoran u propovijedanju vjere. Nikolin zanos i odanost kršćanstvu kao i žar propovijedanja Evanđelja bili su zaista izvanredni i prožimali su sav njegov život i rad.
To ga je i navelo da pođe k samom jeruzalemskom kadiji s namjerom da mu navijesti Evanđelje i da ga obrati. S pristankom i blagoslovom svog poglavara uputio se s drugovima Deodatom, Stjepanom iz Kunea i Petrom iz Narbone, 11. studenog 1391. ravno kadiji. Svojim nastupom razjarili su kadiju, njegove vijećnike i nazočne muslimane. Nikola je sa drugovima osuđen na smrt. Najprije su ih isprebijali, zatim bacili u tamnicu i treći dan, 14. studenog 1391. isjekli ih i tijela im bacili u vatru.
21. lipnja 1970., papa Pavao VI. uzdigao ga je na čast oltara i svečano uvrstio u popis svetaca Katoličke crkve. Važan je kao prvi Hrvat kojega kao sveca slavi cijela Crkva.