zavjeti_ziva_voda.jpg

Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)

Tog lipanjskog popodneva tamni oblaci nadvili su se nad Zagrebom i pljusak se nemilosrdno srušio na nas dok smo prilazili crkvi sv. Franje na Kaptolu. Ondje su nas čekale naše voditeljice, Milka i Zorka, koje su već bile osvojene jakim uzbuđenjem. Prije svečane večernje mise svakome je darovano neko zaduženje, a ja sam po prvi puta trebala čitati u crkvi koju pohađam već četrnaest godina. Osjećala sam se kao đačić prvačić.

Crkva je bila divno ukrašena crvenim i žutim cvijećem. Slike na zidovima bacale su jako zagasito svjetlo na vjernike, a svijeće u našim rukama su preplašeno drhtale. Budući da je bila svečana nedjeljna misa crkva je bila dupkom puna i svi su nas znatiželjno promatrali.

Teško je opisati što čovjek osjeća pri takvim posebnim prigodama. One su neponovljivo iskustvo, korak prema stvarnosti koja je nevidljiva i znakovita.

Zahtjevno je danas sred socijalne stvarnosti u našoj domovini kada ljudi uistinu nemaju za kruh objasniti da kruh nije ono najvažnije u životu, da treba živjeti za vječnu nepropadljivu hranu. Glavninu svog vremena provodimo zarađujući za materijalni život i teško se otvaramo prema nebeskim nadahnućima. A to je najvažnije – uzdići svoju zemaljsku prirodu.

Kada smo izgovorili vječne zavjete jedna mi je ogromna suza pala niz obraz. U mnogim situacijama u životu bilo mi je i jest jako teško. Imala sam osjećaj kao da me dragi Bog sa svoje nebeske pozornice obasjao diskretnim svjetlom, svjetlucavim, blistavim, zvjezdanim. Osjetila sam se laganom, kao da plovim na božanskom tirkizno-plavom oblaku koji mi neprekidno daje snagu za život. Usprkos uzbuđenjima sve proteklo u savršenom redu. Toga dana ulice su bile vlažne od kiše, nebo tamno, a u našim dušama bilo je upaljeno svjetlo koje se, vjerujemo, neće ugasiti.