Žumberak 2005.

Napisala je sestra Kristina:

“Neka otme, molim te, o Gospode, žarka i slatka sila tvoje ljubavi duh moj svemu što je pod nebom, da umrem iz ljubavi prema Tvojoj ljubavi…” sv. Franjo
Draga braćo efeserovci, tako sam se osjećala kada sam prvi put stala na žumberačko tlo. Stvarno predivno je…toliko prirode, zelenila, poljskog cvijeća, svježeg zraka, mir…raj nebeski ovdi na Zemlji, tko bi mogao poželjeti više. Eh, bio je to vikend i po’! Prije detaljnog izvještaja o tome što je dvadesetak mladih i srednje mladih ljudi radilo, moram priznati da isprva nisam imala pretjeranu želju da idem (kako zbog posla, tako zbog učenja, i inih stvari), ipak sam odlučila dati priliku sebi i FSR-u da se upoznamo.
Sve je počelo u petak kada smo s osobnim automobilima krenuli prema malenom kućerku izgubljenom među brdima, znam samo da je tik do slovenske granice. Naime, teško mi je bilo zapamtiti put do tamo. Pamtim samo drveće i drveće i drveće i drveće, koje bijaše predivno, nadasve!!!!
I tako, put k’o put, voziš se dok ne stigneš….i stigli smo. Pod budnim okom Lidije i Silvije nije bilo odmora, nego “ajmo, braćo draga, odmah na posao!”.
Standardno: čišćenje kuće i pripremanje večere za gladne. Malo po malo ekipa je stizala i u miru blagovala. Znate kako je to, prvo je potrebno nasitit’ tijelo, da bi mogao duh. Zašto bi mi bili drugačiji od ostalih? Večernju smo izmolili i potom krenuli na spavanje . Dobro, kako tko. Mlađi dio je malo više bio raspoložen za kasne noćne sate uveseljavajući okolicu “Žumberačkim večerima”
Dan drugi kao i uvijek počinje s doručkom, pa jutarnjom, ali i dolaskom fra Roze. Da, baš on odlučio je povesti nas u naručje Očevo.
Između ostalog, govorio je on nitima koje nas vežu za ljude, događaje, stvari. O nitima koje sputavaju slobodan let. O nitima koje vežu srce. O nitima koje zamagljuju vidike. O nitima koje treba prekinuti i dopustiti Bogu, najvećoj sigurnosti u svim nesigurnostima našega života da nas vodi, ljubi, mazi i pazi…
Sve naše misli združili smo oko Gospodnjeg stola i tako dali smisao našem druženju. Popodne, nakon božanstvenog ručka skuhanog rukama virtuoza fra Ivana, posjetili smo Gospu Efešku i u njezinoj blizini uživali u prirodi. Ostatak dana proveli smo u razgovoru, kako ozbiljnom, tako i neozbiljnom. Osmijeh, radost, oduševljenje mogli su biti viđeni na svakom našem koraku do dugo u noć……
Dan treći: je počeo sa dobrom starom: “svakog gosta tri dana dosta”, tj. ODLASKOM…baterije su pune, srca radosna, osmijeh na licima i svakodnevica koja vapi za svježinom ljudi iz grupa Magnificat, Efata, Brat Vjetar i Brat Magarac koji su na žumberačkom gorju dopustili da ih ljubav Gospodnja dotakne, zauvijek…
I što više reći, osim: Mir i dobro želi vam sestra Kristina, zvana Kiki iz novicijatske grupe Brat Magarac. Pozdravima se pridružuju i ostali, nadam se…