Draga braćo i sestre,
Već prvi dan ovog mjeseca studenog usmjerio je naš pogled prema najvažnijoj zadaći života jednog kršćanina – biti svet(a). Osobito si to trebamo posvijestiti u ovoj milosnoj godini jubileja 800. obljetnice smrti sv. Franje, koji nam je kao “drugi Krist” svojim životom visoko podigao odgovornost, kako za naš život, tako i za svjedočanstvo kršćanskog, odnosno, franjevačkog poziva svakom čovjeku. Dakle, koliko se god to na prvi pogled čini velikom čašću i blagoslovom da se smijemo zvati braćom i sestrama unutar velike franjevačke obitelji, još je važnije razumjeti da polažući zavjete u Franjevačkom svjetovnom redu preuzimamo na sebe cjeloživotnu zadaću prelaziti “iz Evanđelja u život te iz života u Evanđelje” (Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 4). O tome ćemo, uostalom, na skorašnjem kapitulu našeg bratstva imati prilike promišljati.
Kako živjeti svetost? Svetost svjetovnog franjevca ne mjeri se brojem izmoljenih krunica, iako je molitva temelj, nego načinom na koji braća i sestre žive svoje obiteljske i staleške dužnosti. Sveti Franjo je govorio da je naš život naša propovijed. Stoga su članovi OFS-a pozvani donositi Krista tamo gdje svećenici i redovnici često ne mogu ući: u urede, škole, bolnice, obiteljske rasprave i političke institucije. Vaša svetost raste kada u tim strukturama djelujete pravedno, pošteno i s ljubavlju.
Živimo u kulturi koja slavi uspjeh, moć, posjedovanje i glasnoću. Franjevački odgovor na to je malenost. Biti „manji“ u obitelji znači znati prvi popustiti, zatražiti oprost i saslušati drugoga. Biti „manji“ na poslu znači ne gaziti preko drugih radi karijere, nego pomagati onima koji zaostaju.
Svetost u svjetovnom redu je svetost skrovitosti. Ona se hrani prepoznavanjem Krista u siromasima, bolesnima i odbačenima, ali jednako tako i u onom članu vlastite obitelji ili bratstva koji je možda ljudski težak i naporan. Prava franjevačka obnova počinje unutar bratstva – u međusobnom prihvaćanju i bratskoj ljubavi.
Sveti Franjo je bio zaljubljen u siromaštvo jer ga je ono činilo slobodnim za Boga. Svjetovni franjevci nisu pozvani odreći se privatnog vlasništva na radikalan način poput prve braće, ali su pozvani na unutarnju slobodu od stvari. Svetost se ovdje očituje kroz umjerenost, dijeljenje s onima koji nemaju i ekološku svijest – čuvanje stvorenoga svijeta kao Božjeg dara. Kada nismo zarobljeni trkom za materijalnim, imamo više vremena za Boga, za supružnike, za djecu i za braću u bratstvu.
Franjevački svjetovni red povijesno je nastao kao Red braće i sestara od pokore. Pokora u franjevačkom rječniku nije mračno kažnjavanje sebe, nego radosno, svakodnevno okretanje srca prema Bogu.
Dopustimo da nas Božja riječ svakoga dana iznova mijenja. Svetost nije savršenstvo bez mane, nego spremnost da nakon svakog pada ponovno ustanemo, primimo Božje milosrđe u sakramentu ispovijedi i krenemo ispočetka.
Fra Siniša Pucić, duhovni asistent