U crkvi sv. Franje na Kaptolu u četvrtak 13. studenog 2003. u 19.30 sati održano je predstavljanje knjiga
Trilogija o molitvi
1. Pustinjak, osobno otkriće molitve
2. Prorok, unutarnji smisao molitve
3. Mistik, od karizmatske do mistične molitve
Knjigu je napisao David Torkington, katolički novinar, pisac, predavač, laik. Po rođenju Irac, koji sada živi i djeluje u Velikoj Britaniji.
Knjigu su predstavili: Fra Rajko Gelemanović, gvardijan Samostana male braće u Zagrebu na Kaptolu, brat mr. Dario Tokić iz Karmelskog samostana u Remetama i dr. Dubravka Raffaelli član Franjevačkog svjetovnog reda na Kaptolu u Zagrebu, koja je prevoditelj ove iznimno poticajne knjige.
Knjiga, koja na dubok način govori o molitvi, istovremeno je i zanimljiv roman, pa ju današnji čitatelj rado i lako čita.
Da ne pričamo o knjizi neka jedan njezin tekst govori o njoj:
(Prorok, str 88-94)
Mnogo prije nego što se Franjo rodio je Crkva, koja je jednom u svom središtu imala Krista i bila s njim u toplom zagrljaju ljubavi, počela ličiti na piramidu s Bogo-čovjekom na svom vrhu i grešnicima u svojoj bazi. Strme kosine djelovale su tako kao da se uz njih možeš popeti samo golemim ljudskim naporom uz dar milosti koji dolazi s vrha ili uz pomoć drugih svetijih duša koje su već dosegle vrh.
Očito je da uopćujem stvari, ali samo tako možeš sagledati jednim pogledom stanje koje je Franjo trebao preoblikovati.
U jednom nadahnutom koraku odbacio je iza sebe tisuću godina i čovjeku ponovno otkrio evanđelje u svoj njegovoj jednostavnosti, a zatim ga dijelio svima, svojoj braći u zajednici koju je osnovao i svijetu kojemu se predao da mu služi.”
“To mi je nešto potpuno novo”, priznao sam, “nikad o tome nisam tako razmišljao.”
“To je bilo novo i za mene”, rekao je Toni, “vidiš, Franjo je vratio Krista natrag u središte kršćanske duhovnosti na tako odlučan i djelotvoran način, da su to svi prihvatili s odobravanjem kao da je tako bilo oduvijek, od početka – ali nije.”
“Nisam imao pojma da je Franjo bio tako sjajan čovjek”, rekao sam.
“Ne, nije on bio sjajan čovjek”, rekao je Toni, “ako pod sjajem podrazumijevaš velike intelektualne sposobnosti i obrazovanost. On je bio vrlo jednostavan čovjek, čovjek svog vremena ali i čovjek potpuno otvoren Bogu pa je mogao s velikom jednostavnošću vidjeti ono što je velikim intelektualnim genijima tog vremena bilo skriveno. A kako je bio i čovjek svog vremena, bio je obuzet velikim kretanjima koja su dominirala duhovnim senzibilitetom njegovih prijatelja kršćana i njima se inspirirao.
Vidiš, manje od stotinu godina prije njegova rođenja cijela je Europa bila ponesena plemenitim kršćanskim idealom da oslobodi svete prostore od nevjernika koji su ih stoljećima držali. Ohrabreni Crkvom, podigli su se ljudi svih staleža da pomognu ostvariti taj sveti ideal. Vladari i robovi, vojnici i trubaduri, časni svećenici i prostitutke, zaista cijela je Europa pala u takvu groznicu oduševljenja koju nam je danas, tisuću godina kasnije, teško zamisliti.
Veliki čovjek, sveti Bernard propovijedao je križarima samo nekoliko desetaka godina prije negoli je Franjo rođen. On je Spasitelja doveo ponovno na Zapad, inspirirao ljude da daju svoje živote za taj sveti ideal, pričajući im o Spasiteljevu životu i zemlji u kojoj je živio. U vrijeme kad je Franjo odrastao, u obiteljima okupljenim oko ognjišta, u gostionicama, na tržnicama, kao i na plemenitaškim dvorovima, pričale su se i prepričavale priče o mjestima koja je svojom nogom posvetio Spasitelj.
Vrativši se s Istoka, putujući su trubaduri donijeli sa sobom nove instrumente i nove pjesme. Nisu više pjevali samo o dvorskoj ljubavi i dvorskim ljubavnim događajima, nego o nebeskoj, Božjoj ljubavi i o mjestima na kojima je ta ljubav dotakla čovjekov svijet.
Nije stoga čudo da je Franjina najdublja želja bila otići u tu Svetu Zemlju. Ne iznenađuje da je, kad se vratio, zapalio u srcima svih ljudi vatru ljubavi našeg Gospodina koja je njega zahvatila, koja je došla svima i koja je izabrala doći k nama kao nejako djetešce na prvi dan Božića.
Nije ni čudo da je za sebe i svoje prijatelje seljake sagradio štalicu na obroncima brda Greccio, visoko iznad doline Rieti i pozvao sve koji mogu doći da mu se pridruže u proslavi Spasiteljeva rođenja. Ta je svečanost obojila njihovo sjećanje iskustvom, koje će im nadahnjivati srca cijelog života.
Nadahnuće siromaška iz Assisi-ja, ta štalica koja je od tog vremena našla put u svaku kršćansku kuću, simbolizira ponovno rođenje Kristova čovještva i nalazi se u srcu kršćanske duhovnosti. No to nije bio kraj Franjine vizije. Na neki je način to bio tek početak jedinstvene i sveobuhvatne vizije koja je bila dublja od ijedne prije nje.
Vidiš, on je bio zapanjen činjenicom koja je potresla i cijeli svijet, da je u planu Božjeg stvaranja najvrednije da je Kralj, u komu je sve stvoreno, izabrao da dođe na svijet kao bespomoćno dijete kako bi mogao postati bratom svim ljudima, brat Isus kako ga je Franjo zvao. Ako je sve na svijetu stvoreno u bratu Isusu, tada prirodno, i cijeli svijet mora biti bratstvo. Veliki je grčki filozof Platon rekao da je svijet zatvor, a muškarci i žene su samo zatvorenici u njemu. Engleski dramatičar Shakespeare je rekao da je cijeli svijet pozornica, a većina ljudi i žena su glumci koji igraju svoje uloge. Predsjednik Sjedinjenih Država Amerike je rekao da je svijet tržnica, a muškarci i žene koji tu žive su ili prodavači ili kupci. Jedino je Franjo iz Assisi-ja rekao da je svijet bratstvo i svi u tom bratstvu su, prirodno, braća i sestre jedni drugima.
Nisu samo brat Franjo i sestra Klara, nego su tu i brat Sunce i brat Mjesec, brat Vuk i sestra Ovca, brat Oganj i sestra Voda, jer sve je stvoreno u bratstvu i u zajednici s Ocem koji ljubi svakoga i sve što je stvoreno i što je od početka u njegovu zagrljaju.”.
“Ne želim umanjiti veliku Franjinu viziju”, rekao sam, ” ali vjerojatno su već i mnogi drugi prije i poslije Franje imali takvu viziju premda se možda nisu izrazili na tako poetičan način?”
“O, da”, odgovorio je Toni, “ali ja sam tek na početku. Franjina vizija nije tu završila. Nije on bio samo romantični sanjar nego i praktični realist koji je mogao vidjeti nutrinu drugih, jer je već bio naučio gledati u sebe i ono što je vidio bilo je: premda su svi ljudi braća i sestre jedni drugima, to ne znači da se i ljube i da podržavaju to bratstvo. Ti možeš jako dobro smjestiti ljude u jednu zgradu i nazvati je bratstvom, mogu se svi stanovnici nazivati braćom, ali to još uvijek nije bratstvo. Oni su u bratstvu samo po nazivu, no mora se dogoditi nešto više što će u njih udahnuti bratsku ljubav i što će učiniti da postanu savršena obitelj.
Ono što Franjo i njegovi sljedbenici žele učiniti nije samo inspirirati ljude vizijom bratstva u kojem su rođeni, nego i vizijom bratske ljubavi pomoću koje mogu zajedno živjeti u miru i skladu. Način na koji se odlučio to učiniti rezultirao je revolucionarnim načinom vjerskog života, koji nije bio poznat ranije.”
“A kakav je to način?” zapitao sam žustro.
“Bilo je to stvarno vrlo jednostavno. Živjeti evanđeoskim životom prema Pismu, slijediti stope Isusa Krista.”
“Pa to sigurno nije bilo ništa novo?” rekao sam, “zar ne misliš da su i ostali redovi osnovani stoljećima ranije prije Franje to već pokušavali. Zar ne misliš da je pomalo preuveličano sugerirati da je to jedinstveno Franji i njegovim sljedbenicima. Zar se nisu svi redovi prije Franje osnivali na evanđelju?”
“O, da. Općenito na evanđelju”, rekao je Toni, “ali ne na evanđeoskom načinu života. Dozvoli mi da ti objasnim što pod tim mislim, jer to je jako važno ako želiš razumjeti franjevačku duhovnost. Općenito, vjerski je život prije Franje bio monaški. Sva ostala kretanja, poput kanonskih pravila, koja su izrastala ili se osnivala na monaškom životu, nikada nisu živjela ni namjeravala živjeti na evanđeoskom načinu života. Ako su slijedili pravila Benedikta, Bazilija ili Augustina, svoj su uzor vidjeli u načinu života ranih kršćana, odmah nakon Uskrsnuća. To je način života koji je opisan u drugoj glavi Djela apostolskih u kojem je monaštvo viđeno načinom života tih dana. I svaka je redovnička reforma uvijek kao uzor uzimala prvu kršćansku zajednicu i na njoj ponovno otkrivala temeljna načela svog vlastitog načina života po kojima će se obnavljati.
No Franjo nije bio veliki vjerski mislilac. Nije bio velik teolog ni intelektualac, no kad je shvatio da ga Bog poziva da ide u sela i gradove, na tržnice i u crkve prenositi poruku evanđelja, on je znao da to može provesti samo ako on i njegovi sljedbenici žive na taj način na koji je živio Isus sa svojim učenicima za vrijeme svog javnog djelovanja.
Možda to izgleda čudno, ali niti jedan vjerski način života nije to napravio prije Franje, a neki poput benediktinaca, to su čak isključili i svojim zavjetom ‘stalnosti’. Ono što želim reći nije kritika monaštva, jer monaški život nije nikad ni osnovan s ciljem da evangelizira svijet po Djelima apostolskim, nego po kontemplativnoj molitvi.”
“No što je s onim evanđeoskim pokretima, koji su kao i Franjo bili nadahnuti križarima i putovali okolo, propovijedali evanđelje i živjeli u siromaštvu?” zapitao sam.
“Da, no oni su propovijedali apostolski način života”, odgovorio je Toni, “to je način života koji se osniva na načinu života apostola koji su također Radosnu vijest širili po svemu poznatom svijetu . Nigdje u Franjinim zapisima nema ni jedne riječi o ‘apostolskom načinu života’. On i njegova braća obavezali su se živjeti kao što je živio Isus i njegovi učenici prije uskrsnuća. Franjo je shvatio da postoje tri neodvojiva dijela takvog načina života.
Postoji pustinjački ili osamljenički život, život u zajednici i apostolski život. Sva su tri neodvojivo povezana i ne postoji autentični franjevački život ako nedostaje ma i jedna sastavnica. To je način života koji je Franjo izabrao za sebe i svoje sljedbenike kao duhovnu strukturu koja će im omogućiti da žive život neprekidnog obraćenja srca. Ovo neprekidno obraćenje srca otvora ih bratskoj Božjoj ljubavi, a Sveti Duh ih povezuje u brižno bratstvo koje se ljubi, tako da će, kad budu propovijedali, njihova poruka biti predana svijetu i prije negoli otvore usta. To je razlog zašto su prva braća sebe nazivala pokajnici iz Asissi-ja, jer je njihova prva zadaća bila vježbati pokajanje da bi mogli propovijedati. Poput njihova oca Franje, i oni su nasljedovali Isusa tako što su se neprestano povlačiti u osamu, gdje su vježbali unutarnje pokajanje srca. Tek tada su bili sposobni primiti nešto od punine života i to kasnije dijeliti s braćom u zajednici. Samo na tom putu mogu postići savršenstvo i utjeloviti Isusovu molitvu na Posljednjoj večeri i tako postati znak svijetu da je bratstvo ljudi moguće, a to je ono što žele proširiti na sve ljude.
Znajući da je sve to nemoguće bez Božje ljubavi, Franjo je želio zapisati u svojim pravilima da je stvarni poglavar njegova reda Duh Sveti, ali konačni je nacrt bio napisan prije negoli je uspio to i učiniti.