Oporuka svetoga Franje svojevrsna je pohvala poštovanju i jednostavnosti. Jednostavnosti sve do običnosti. On svoju oporuku započinje riječima: „Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru.“ Pišući o počecima svoga životnog hoda s Gospodinom, hoda u duhu Evanđelja, on ima potrebu sebe predstaviti kao brata, a novost svoga života kao pokoru. Pritom u riječima ‘brat’ i ‘pokora’ nema tereta. One su za njega blagoslovne, zbilja koja ga određuje, nadahnjuje i nosi.
Jer živi u Gospodinu, Franjo svakoga doživljava bratom, prema svakome iskazuje bratsko poštovanje. On zna: Gospodin je ovdje, obraća mu se po svakome tko je u njegovoj službi. U svojoj otajstvenoj prisutnosti uvijek je pred njim. Franjo mu nastoji izreći svoje duboko strahopoštovanje, u najplemenitijem značenju te riječi. Čuje ga. Poslušan je svim njegovim nadahnućima.
Franjo se – a s njime i njegova prva braća – trudio oko jednostavnosti. Oko jednostavnosti u materijalnom, oko jednostavnosti u odnosima, oko jednostavnosti u molitvi. Jednostavnost nije umanjivala uzvišenost. Naprotiv, činila ju je uočljivijom. Upravo opipljivom.
Skromnost ga je činila raspoložim za duhovno obilje. Običnosti života, rad rukama – pošten rad, kako je zapisao – nije ga odvodio od duboko življene duhovnosti. Franjo je u običnosti otkrivao duhovnost na koju ga je Evanđelje upućivalo.
Blizina s Bogom u samotnosti, vodila ga je k ljudima u njihovoj svakodnevici. Ni od koga se nije htio odijeliti. Trudio se na jednostavan način biti bliz. Prionuti uz one u potrebi.
Za njega je ‘biti Franjo’ bilo nešto najjednostavnije – i po tome osobito. Nešto što mu je bilo moguće samo u Gospodinu. Kroz neveliki broj dana koji su darovani čovjeku, on nije htio prolaziti u grču, nego u opuštenosti, okrijepljen darom običnosti.
O sveti Franjo! Pomozi nam da tvoju mudrost prepunu poštovanja i jednostavnosti, Evanđelje koje si svojim životom utjelovio u njegovoj doslovnosti, živimo raspoloživa i odana srca, zahvalni za čudo običnosti!