Kada je sveti Franjo Asiški molio Gospodina da mu udijeli dvije milosti – da za svoga života u svom biću iskusi bol koju je on zbog nas podnio i njegovu neizmjernu ljubav prema nama zbog koje je odlučio tu silnu bol podnijeti – nije znao što moli. Jednostavno, nijednom čovjeku nije moguće zahvatiti tako duboko u to otajstvo. Ima molitava čije uslišanje premašuje, obilno premašuje svako ljudsko iskustvo i očekivanje, svaku ljudsku čežnju. Ima molitava u kojima se sjedinjuju uzvišenost i smjernost, molitava koje nas zanosno uče biti Božji i pritom podsjećaju na našu ljudskost.Kada su u Franjino tijelo i dušu utisnute svete rane, premda je svim bićem ljubio Gospodina, nije mu bilo moguće biti pripravljen na toliku bol. Na toliku ljubav. U Franji, koji je – kako njegovi suvremenici svjedoče – plakao zbog toga što Ljubav nije ljubljena, sve je utihnulo: i riječi i suze. Kako bi to neshvatljivo iskustvo bilo moguće izreći? Kako toliku bol izdržati? Kako od tolike ljubavi ne sagorjeti?Rane koje su Franji prebolno obilježile tijelo, bile su samo trag onoga što se zbilo u njegovom srcu. U njegovom tijelu i duši. Kada je rane pred drugima skrivao, činio je to zbog toga što je osjećao da ih nije dostojan. Da bol i ljubav koji su se nastanili u njemu ne pripadaju njemu. Da ne pripadaju vremenu. Da pripadaju Bogu i vječnosti. On, tako malen, bivao je još manji.I dok se trudio svete rane liječiti, sve više je razumio da upravo one njega liječe. Da liječe svakog čovjeka i svako vrijeme. Da nitko iz te svete povijesti – iz te svete vječnosti – nije izuzet.Svi smo mi baštinici Isusovih rana. I nama je darovano po njima živjeti! I nas je dopalo svjedočiti za njih i liječiti ih. Uz to, i po Franjinim ranama živjeti, i za njih svjedočiti, i njih liječiti. Koje li neshvatljivosti! Kako je uzvišeno biti Isusov! Biti Franjin!Kroza sve svoje dane u školi smo ranjenosti i ljubavi. O da naučimo živjeti sa svojim ranama! O da ih ne dijelimo od Isusovih! Od Franjinih! I da umijemo liječiti rane onih s kojima živimo! Ili – barem – da se trudimo živjeti tako da druge ne ranjavamo! I tako otkrivamo kako ljubiti Ljubav! Biti ljudi ljubavi.
Stjepan Lice