Slavimo blagdan Rana svetog našeg oca Franje. Za nas, svjetovne franjevce, ovo nije samo povijesno sjećanje na događaj s brda La Verna, nego izazov da poput sv. Franje dublje prionemo uz otajstvo križa Kristova, moleći zajedno sa Siromaškom iz Asiza da nam Gospodin udijeli iste dvije milosti koje su povezane – bol i ljubav – bol zbog vlastitih grijeha, koja nas potiče na kajanje, te ljubav kojom ćemo uzvratiti Kristu za neizmjernu njegovu križevnu ljubav prema nama.
Rane koje je Franjo dobio, nije dao da ih itko vidi. Njemu kojemu je bilo stalo da nasljeduje siromašnog Krista, na La Verni se događa preobrazba u Raspetoga. Nakon što je jaslicama proslavio Božje utjelovljenje, slavi Kristovo čovještvo u najtežem znaku, znaku križa. Rane znače Boga koji se pokazuje u Isusu Kristu, u gubitništvu, u tome da se može sav svijet dobiti a sebe izgubiti. O tome da se poradi Krista nosi svoj križ, podnose patnje života.
Bog kojega se nalazi u ljudskim ranama, djeluje modernome svijetu banalno. Jer moderni svijet bježi od rana, od patnje, od muke i napora. Želi uvijek biti dobitnički, pobjednički. Od rana tuđih, tjelesnih i duševnih, bježe mnogi. Velika muka mnogih kršćana je u tome da ne zna što će s Isusovim križem i ranama. Križ nije zemaljska pobjeda, on je za ovaj svijet gubitak i ludost. Zato je i s ranama teško.
Često bismo i Boga bez patnje, bez rana, pa tako nerijetko smatramo da nemamo grijeha koji ranjavaju, da nema rana koje smo nanijeli drugima, već postoje samo naše rane koje su drugi nanijeli nama.
Ako se na blagdan Rana sv. Franje pitamo: Gdje susresti Boga danas?, možemo odgovoriti: u molitvi i ranama. Sabrati se u molitvi i koncentrirati se na rane svojih bližnjih. A svoje rane valja nositi bez gorčine i primjećivati rane drugih, stvarno ih liječiti; ne zamagljivati patnju lažima i zabludama. Još više, pitati se nanosimo li rane drugima, ne samo tjelesne, nego duhovne i duševne. Da nekoga ne stigmatiziramo (stigma – rana), ranjavamo, klevećemo, obilježavamo kao negativnu osobu.
Pogađaju li rane drugih, članova naših obitelji, naše braće i sestara iz OFS-a, našu savjest ili smo hladni za patnju drugih? Valja se u svakom slučaju poput sv. Franje ugledati u Isusa Raspetoga te prolaziti ovim svijetom, s molitvom i ranama, ne sa strahom i gorčinom, s osvetom i očajem, nego radosno i hrabro, otvorenih i sućutnih očiju te solidarne ruke za rane bližnjih.
fra Siniša Pucić, duhovni asistent