Sveti Franjo Asiški u svojoj oporuci ne spominje izrijekom ni jedno ime. Ime nijednog čovjeka (osim Salamonovo – i to načelno, zbog njegove legendarne mudrosti). Ne spominje ni imena prve braće, ni Klarino ime… Spominje, uporno, na različite načine ponavlja, samo jedno ime: Božje ime.
Franjo je u posljednjim danima, uz svoju oporuku, napisao i njezinu dopunu, posebnu poruku Klari kojom ju potiče da ustraje živjeti duhovnost koju su prepoznali svojom, i u kojoj su uzrasli. Da ju ništa ne pokoleba ili odvrati od toga.
I sveta Klara Asiška u svojoj oporuci ustrajno navodi Božje ime. Od ljudi imenom – i to često – spominje samo jednoga: Franju. Za njega piše da je – poslije Boga – „bio naš jedini stup i čvrstoća“. Naš: njezin i njezinih susestara. Vjerujem i naš: svih nas koji smo odlučili slijediti Krista po njegovu primjeru. Da se ne umorimo u nastojanju da uzrastemo u toj duhovnosti.
Kao što je Franjino ime prisutno u Klarinoj oporuci – u određenom smislu: kao njezin temelj – tako je i Franjina oporuka, premda ne izrijekom, protkana Klarinim imenom. I to je posve naravno. Ta životni dah im je bio srodan, gotovo do istovjetnosti srodan: dah Evanđelja.
Premda ni Franjo ni Klara u svojim oporukama ne spominju druga imena, spominju i tebe i mene. Spominju svakoga koga ćemo susresti na svom životnom putu. Potiču nas da budemo ljudi evanđeoskog duha. I da sve što jesmo, sve što živimo, bude u tom duhu.
Njihov poticaj, njihov vapaj, sažeto je izrečen u „Blagoslovu svete Klare“: „Ljubite uvijek svoje duše i duše svih svojih sestara“ (i sve svoje braće) „i vodite uvijek brigu da održite što ste Gospodinu obećale“ (obećali).
I Franjo i Klara nam u baštinu – ustrajemo li – ostavljaju isto: blagoslov Božji i svoj. I za našega vremena i poslije njega. Koje li neizrecive ljepote! Subaštinici smo njihovih blagoslova s tolikima!
O sveta Klaro! O sveti Franjo! Blagoslov vaših života postojano bdije nad nama! O da ih udomimo svojim životom, budemo im dobra zemlja!