Sveta Klara samu sebe naziva biljčicom svetoga Franje i tom riječi kazuje koliko dragocjen može biti čovjek čovjeku. Čovjek čovjeku može biti zemlja, može mu biti sjeme. Čovjek sazdan od praha zemaljskoga, zrnce toga praha, čija ga malenost i lakoća čine nevidljivim, neprimjetnim na dlanu zemlje, može drugome čovjeku dati život.
Sveta Klara svoju sestru Janju, koju nikada nije imala prilike susresti, s kojom se susretala samim svojim postojanjem, podudarnošću duša, u pismima naziva »polovinom svoje duše«, »škrinjom posebno srdačne ljubavi« (4PA 1). »neusporedivim blagom sakrivenim u njivi svijeta i ljudskih srdaca« (3PA 7).
Klara je bila osjetljiva za druge, susretala ih puninom svoga bića, svjesna da se duhovnom sjedinjenošću obnavlja svijet, da s dušom drugoga pozvanije i dostojnije stojimo pred ljudima za Boga i pred Bogom za ljude.
Temeljni životni stav svete Klare bio je radost zbog gledanja Božjega svijeta, radost zbog života s Bogom i čovjekom, zbog života koji traje. U pismu svojoj sestri Janji Klara piše: »Ispunjena sam tolikom radošću! I tolikim klicanjem dišem u Gospodinu… Zaista se mogu radovati i nitko me ne može otuđiti od tolike radosti…Tko će mi reći da se tolikim divnim radostima ne radujem? Raduj se, dakle, uvijek u Gospodinu, i neka te ne ovije gorčina ni magla…« (3PA).
Sve to Klara piše teško bolesna, gotovo nepokretno bolesna tijekom trideset posljednjih godina svojega ovozemnog života odnosno od svoje tridesete godine. I njezina će Oporuka biti prepuna brižnosti za duhovni rast svijeta, prepuna duha i izraza zahvalnosti dok s uzdrhtalim povjerenjem potiče svoje sestre na vjernost evanđeoskome siromaštvu, a povrh svega na vjernost evanđeoskoj ljubavi: »…dužne smo mnogo blagoslivljati i hvaliti Boga i još više se poticati da činimo dobro« (OKI 22). »A iz ljubavi Kristove, ljubeći se među sobom, pokažite na vani onu ljubav koju imate unutra, da tim primjerom sestre budu izazvane da uvijek rastu u ljubavi prema Bogu i u međusobnoj ljubavi«
Sveta Klara nije živjela izvan svijeta, nije mu ni na koji način izbjegla. Ona je živjela u srcu svijeta, suočila se s njim u njegovoj dobroti i njegovu zlu, u njegovoj radosti i njegovoj boli, u njegovoj pravednosti i njegovu nepravednosti, u njegovoj ugroženosti i njegovu blagoslovu. Svjesna dostojanstva svijeta i svjetovnosti koje se očituje u mogućnosti da čovjek bude slobodno stvaralačko biće ljubavi, da živi u solidarnosti i s ljudima i s Bogom, ona je čitavim bićem stajala i pred Bogom i pred čovjekom u svojoj zauzetosti za svijet. Stoga je život svete Klare iskaz potvrde smislenosti svijeta i svjetovnosti, posve u skladu s njezinim riječima zapisanima u njezinu pismu Ermentrudi: »Molimo Boga jedni za druge. Tako ćemo, naime, noseći breme ljubavi jedni drugima, lako ispuniti zakon Kristov« (PKE 17).