Prav. 16
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 16)
Rad je milost
U založenosti za izgrađivanje bratskijega i boljega svijeta vrlo važno mjesto zauzima rad i to kao najredovitiji način i sredstvo sudjelovanja u javnome životu. O tome Pravilo kaže vrlo kratko:
Br. 16: Neka rad smatraju kao dar i sudjelovanje u stvaranju, otkupljenju i služenju ljudskoj zajednici.
Začuđuje kratkoća teksta Pravila o tako važnoj temi franjevačke duhovnosti kao što je rad. Vrlo je dobro poznato kako sv. Franjo vrlo često i obilato govori o milosti rada, o želji da radi on i njegova braća. I crkveni dokumenti, osobito posljednjih stotinu godina, veliku pažnju posvećuju vrijednosti ljudskoga rada. Iako je tekst kratak, ipak u njemu imamo ono bitno, a i ovdje vrijedi pravilo da svaki franjevački tekst valja čitati i razumijevati u kontekstu Franjinih spisa i cjelokupne franjevačke duhovnosti i crkvenih dokumenata. Kad se o radu radi, preporučamo encikliku Ivana Pavla II. o ljudskom radu “Laborem exercens” koja je izdana 1981. godine o 90. obljetnici izlaska enciklike Lava XIII. “Rerum Novarum”.
Rad u Franjinu životu i u franjevačkoj duhovnosti
Za sv. Franju Asiškoga, a prema tome i za sve koji se nadahnjuju franjevačkom duhovnošću, rad je vrlo važno sredstvo i način ostvarivanja čovjeka kao suradnika Božjega i kao otkupljenika. Koliko je to Franji bilo važno, pokazuje i to što je i pred samu svoju smrt ovako tvrdio: “I radio sam svojim rukama i hoću raditi, i odlučno hoću da i ostala braća obavljaju kakav pošten posao. Koji ne znaju, neka nauče, ne iz pohlepe da prime plaću za rad, nego radi primjera i da bi odagnali besposličarenje.” (OR 20-21) I njegova braća svjedoče da je on uvijek vrijeme iskorištavao u radu. “Kad je boravio kod crkvice Svete Marije Porcijunkulske, svakoga je dana nakon blagovanja običavao, da bi suzbio besposličarenje, prihvatiti se s braćom nekoga posla.” (LP 107) U svom će Pravilu to staviti kao jednu od vrlo važnih odredaba svojoj braći i tu će se uzdići do iskonskoga biblijskoga poimanja ljudskoga rada: “Ona braća kojoj je Gospodin dao milost rada, neka rade vjerno i pobožno (predano) tako da se ne ugase duh svete molitve i pobožnosti čemu sve ostalo vremenito mora služiti. A u ime naplate rada neka primaju za se i za svoju braću što je potrebno za tijelo, osim denara ili novca, i to ponizno, kako dolikuje slugama Božjim i sljedbenicima presvetoga siromaštva.” (PPr 5) Franjini su sljedbenici u radu doista gledali milost i rado su se prihvaćali svakoga posla kako nam svjedoči i Čelanski: “Oni koji su umjeli, preko dana su radili vlastitim rukama, boravili su u skloništima za gubavce ili na drugim poštenim mjestima. Sve su predano i ponizno posluživali. Nisu htjeli vršiti nikakvu službu zbog koje bi se mogla pojaviti sablazan. Uvijek su se bavili onim što je sveto, pravedno, pošteno i korisno. Sve s kojima su dolazili u doticaj poticali su svojim primjerom na poniznost i strpljivost.” (1 Čel 39).
Upravo nas začuđuje da je Franjo, inače tako blag i strpljiv sa slabostima i grijesima bližnjih, prema lijenčinama i besposličarima bio vrlo strog, ponekad čak do grubosti. “Govorio je kako mlitavce i besposličare koji ne prianjaju s ljubavlju ni uz kakav posao, treba izbaciti iz usta Gospodnjih. Nitko se pred njim nije mogao pojaviti besposlen, a da ga ne bi oštro pograbio. Tako je on sam, uzor svakoga savršenstva, bio zaposlen i radio svojim rukama. Nije dopuštao da mu izmakne išta od tog izvrsnoga dara, tj. od vremena. A jednoč je rekao: ‘Hoću da sva moja braća rade i da se vježbaju, a oni koji ne umiju neka nauče pojedine zanate…’” (2 Čel 161) “I kad je Franjo jednom opazio da neki prijatelj trbuha voli uživati plodove, a u poslu ne sudjeluje, ovako mu je rekao: ‘Idi, brate muho, svojim putem, jer želiš jesti znoj svoje braće i biti u Božjem poslu besposlen. Sličan si bratu trutu koji s pčelama ne radi, a prvi hoće jesti med.’” (2 Čel 75)
Na drugom se mjestu Čelanski vrlo duhovito i pomalo ironično okomljuje na one “koji se hoće odmarati prije posla. Nije im po volji da budu korisni po radu, a po kontemplaciji to ne mogu. Više rade ždrijelom, nego rukama i premda ništa ne rade, ipak misliš da su uvijek zauzeti. Znadu satove pojedinih obroka, a ako ih kada pritisne glad, krive sunce da je zaspalo…” (2 Čel 162)
Tko se predaje besposličarenju, taj zapravo ne prihvaća mandat Božji i ne postaje suradnikom Boga stvaratelja. Ne samo da svoje talente ne koristi u suradništvu na stvaranju, nego na neki način zakapa i samoga sebe, ne ostvaruje ni sebe jer rad je velika mogućnost da čovjek živi i ostvaruje sliku Božju u sebi. Nadalje besposličar ne pruža suradnju bližnjima u njihovu stvarateljskom radu. Naprotiv, on postaje teret drugima jer nastoji živjeti od njihova rada. Zato je besposličarenje, prema Franji, nevjernost Bogu, nevjernost samome sebi i nevjernost bližnjima. Stoga je ona veliko zlo i neprijatelj duše.
Besposličarenje je nešto posve različito od potrebnoga odmora. Pravi je naime odmor potreban kao stvarateljska pauza u kojoj čovjek još dublje otkriva sebe i Boga i u Bogu bližnje, da bi poslije toga mogao biti još vjerniji i Bogu i bližnjima.
Rad je milost, dar Božji i sudjelovanje u stvaranju
U vremenu kad se rad smatrao kaznom za istočni grijeh te se prihvaćao kao muka, pokora i zadovoljština za učinjene grijehe, sv. Franjo naglašava onu pozitivnu stranu ljudskoga rada. Za njega je rad prije svega milost, dar Božji i znak vlastite bliskosti s Bogom stvarateljem. Taj svoj stav Franjo temelji na Božjoj riječi, na zapovijedi i želji Božjoj da čovjek sebi podloži zemlju (usp. Post 1,28). Taj zadatak i taj sveti mandat čovjek je dobio prije istočnoga grijeha. Stoga rad ne može biti nikakva kazna za grijehe, nego je dar ljubavi Božje po kojoj čovjek istinski živi svoju sličnost Bogu stvaratelju.
U franjevačkoj je duhovnosti istaknuto da Bog nije dostvorio svijet i čovjeka. On se stalno njima bavi i u tom ljubezno prihvaća suradnju svoga prijatelja čovjeka. Radeći i stvarajući, čovjek na intenzivan način živi kao odsjaj Boga stvaratelja. Zbog toga je ljudski rad za Franju prije svega milost i dar, velika mogućnost da se suobličuje svome Bogu. To će biti i ozračje Franje i njegove braće koja će svojim rukama raditi s dubokom radošću i zahvalnošću što mogu sudjelovati u dovršenju djela Božjega, jer je Bog čovjeku povjerio zadatak da iz prirode i svih stvorenja izvuče sve njihove mogućnosti, da ih podloži sebi u poniznosti, bratskom poštivanju i s velikim osjećajem odgovornost za sve.
Kad govori o radu, Franjo vrlo često naglašava da svaki posao valja raditi vjerno i predano “fideliter et devote”. Te oznake on stavlja i pred molitvu i pred liturgiju, tako da je za njega na neki način sve sustvaranje s Bogom. Možemo reći i više. Kao što Bog u svako svoje djelo ugrađuje cijeloga sebe, tako je i čovjek kao slika Božja pozvan ne samo nešto uraditi, nego ima milost i mogućnost da uz svoje tjelesne snage i sposobnosti u svako svoje djelo može ugraditi snagu svoje ljubavi, svoga duha i cijelim se svojim bićem tako udružiti s Bogom u djelu stvaranja. Sveti Božji mandat, prvu zapovijed koju Gospodin daje čovjeku da podloži zemlju, čovjek zapravo ispunja samo onda ako to čini cijelim svojim bićem.
I kad Franjo kaže da treba raditi “vjerno i predano”, on ima pred očima prije svega vjernost i predanost Bogu, jer on nam je u svojoj ljubavi povjerio biti suradnicima u stvaranju.
Stoga je vjernost upravljena prije svega Bogu, ali ona je upravljena i nama samima – jer bez takvoga ljudskoga rada čovjek iznevjeruje i samoga sebe, ne živi svoju sličnost Bogu u daru stvaranja. Besposličariti na kraju krajeva znači iznevjeriti se i samome sebi, jer besposličarenjem ne postajem ono što sam pozvan biti. Razumije se da se vjernost u radu odnosi i na druge. To znači da trebam tako raditi da se svi mogu osloniti na moj rad, da mogu biti sigurni da ću to napraviti kako treba, jer to je za mene sveto djelo. Radeći vjerno i predano, ostvarujemo zapravo i zapovijed ljubavi prema bližnjemu, jer time što se drugi mogu osloniti na moj rad, oni se doživljavaju ljubljenima s moje strane.
Važno je to isticati osobito danas kad je tako snažna napast efikasnosti i materijalne učinkovitosti. Danas je potrebno da ima onih koji će svjedočiti kako čovjek nije “proizvodni stroj” nego sustvoritelj Božji; on nije biće komu je glavni i jedini cilj što više uraditi, nego u sve što čini i stvara ugrađivati i svoje srce i dušu. O tome bi kod nas trebalo daleko više govoriti, na to bi trebalo poticati franjevačke trećorece da se založe kako ljudi ne bi postali samo proizvođači, da uz “homo faber” trebamo i “homo ludens”. U posljednjih 50 godina, nažalost, rad je u nas izgubio svoju vrijednost, jer je snalažljivost bez rada i zalaganja profitabilnija. Time nije štetila samo privreda i standard života, nego je najviše štetio čovjek kao takav jer nije ostvarivao jednu od svojih bitnih dimenzija po kojoj je tako sličan Bogu stvaratelju. Njemu naime postajemo slični samo kad se cijelim bićem unosimo u sve što jesmo i što činimo. Uvjeren sam da će i “Brat Franjo” tome posvetiti više pažnje ne samo pisanjem nego i organiziranjem skupova o toj tematici, pogotovo nakon Pisma četvorice generalnih ministara Franjevačkoj obitelji Poziv i poslanje franjevačkih vjernika laika u Crkvi i u svijetu i nakon enciklike Ivana Pavla II. Stota godina.
Ipak raditi “vjerno i predano” za Franju ne znači da je sva naša predanost usmjerena na rad i posao do te mjere da pred sobom vidimo samo rad i zadatak koji valja izvršiti, pa makar pri tome zanemarili bližnje i druge vrijednosti ljudskoga života i suživota. Rad i predanost radu u Franje uvijek na prvome mjestu ima Boga, predanost Bogu, usmjerenost na Boga. Stoga rad nikada ne smije ugušiti i “ugasiti duh svete molitve i predanosti kojima sve vremenito treba služiti”, a za Franju je baš to opis dubokoga i životnoga jedinstva s Bogom.
Neka mi u ovom kontekstu bude dopušteno spomenuti Papin prijedlog da se drukčijim vrednovanjem rada i plaće za rad, uvodeći tzv. obiteljsku plaću, revalorizira majčinska zadaća. Donosim Papin tekst koji je uzvitlao dosta prašine (u nas nisam primijetio da se netko na njega ozbiljnije i osvrnuo) u katoličkim i nekatoličkim krugovima, osobito u feminističkom pokretu. Papa piše: “Upravo stoga pravedna plaća u svakome slučaju postaje konkretnom provjerom pravednosti svega društveno-gospodarskoga sistema i, svakako, njegova ispravnog funkcioniranja.
Ta se provjera u prvome redu tiče obitelji. Pravedna nagrada za rad odrasloga koji je odgovoran za obitelj jest ona koja će biti dovoljna da se utemelji i dostojno uzdrži obitelj i osigura njezina budućnost. Takva nagrada se može ostvariti bilo tzv. obiteljskom plaćom, tj. jedinstvenom plaćom na ruke glave obitelji za njegov rad, dostatnom za potrebe obitelji, a da supruga ne mora preuzeti neki rad izvan obitelji… Iskustvo potvrđuje da je nužno založiti se za društvenu revalorizaciju majčinskih zadaća, truda koji je s njima povezan i potrebe što je djeca imaju za njegom, ljubavi i nježnosti kako bi se mogla razviti u odgovorne osobe, moralno i religiozno zrele, psihološki uravnotežene. Bit će društvu na čast ako bude omogućilo majci da se – bez ograničenja svoje slobode, bez psihološke ili praktične diskriminacije, bez osjećaja manje vrijednosti pred svojim družicama – posveti odgoju djece prema različitim potrebama njihove dobi. Nasilno napuštanje tih zadaća u svrhu zarađivanja izvan kuće nekorektno je sa stanovišta dobra društva i obitelji kad se suprotstavlja prvotnim ciljevima majčinskoga poslanja ili ih otežava.” (LE 19)
To što je Franjo nekim finim osjećajem za svaku Božju riječ već davno otkrio i na čemu je gradio svoje poimanje ljudskoga rada, u Crkvi je došlo do izražaja na II. Vatikanskom saboru gdje se kaže: “Čovjek, stvoren na sliku Božju, primio je nalog da sebi podloži zemlju sa svime što ona sadržava… da time što su sve stvari podvrgnute čovjeku bude ime Božje slavljeno po svoj zemlji.
To također vrijedi i za najobičnije dnevne poslove. Muževi i žene koji, pribavljajući za sebe i za svoju obitelj sredstva potrebna za život, tako razvijaju svoju djelatnost da prikladno služe društvu, s pravom mogu smatrati da svojim radom dalje razvijaju Stvoriteljevo djelo i da osobnim radom pridonose povijesnom ostvarenju Božje namisli. Stoga kršćani i ne pomišljaju da se dostignuća što su ih ljudi svojim genijem i silama stvorili suprotstavljanju Božjoj moći…” (GS 34)
Rad kao sudjelovanje u otkupljenju
Budući da je grijehom rad postao i napor i muka, on može biti i aktivno sudjelovanje u djelu otkupljenja. To jasno ističe i Koncil kad kaže: “Čovjek svojim radom redovito uzdržava život i svoj i svojih, povezuje se sa svojom braćom i služi im, može iskazivati autentičnu ljubav i dati svoj prilog dovršenju Božjega stvaranja. Štoviše, držimo da se čovjek, prikazujući Bogu svoj rad, pridružuje otkupiteljskom djelu Isusa Krista koji je, radeći u Nazaretu vlastitim rukama, dao radu uzvišeno dostojanstvo.” (GS 67) Tu dimenziju ljudskoga rada snažno naglašava i Ivan Pavao II. u svojoj enciklici: “Znoj i trud što ih rad nužno uključuje u sadašnjim uvjetima čovječanstva pružaju kršćaninu i svakome čovjeku koji je pozvan da slijedi Krista mogućnost da u ljubavi sudjeluje u djelu koje je Krist došao izvršiti. To djelo spasenja izvršeno je strpljenjem i smrću na križu. Podnoseći muku rada u jedinstvu s Kristom raspetim za nas, čovjek na neki način surađuje sa Sinom Božjim na otkupljenju čovječanstva… U ljudskom radu kršćanin nalazi komadić križa Kristova i prihvaća ga u istom duhu otkupljenja s kojim je Krist prihvatio križ za nas.” (LE 27)
Rad je služenje ljudima
I služenje je jedna od temeljnih oznaka i istinski znak bogatstva ljudskoga rada kao milosti. Franjo upravo to posebno naglašava, jer nas upravo služenje i spremnost služenja, duh služenja u svemu što jesmo i što činimo, čini sličnima onomu koji je Franjin Učitelj i Gospodin i koji je za sebe rekao: “Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.” (Mt 20,28)
Danas se nerado upotrebljavaju riječi sluga, služenje, služiti, kao da je to stvar prošlosti i kao da to ne dolikuje zrelome čovjeku. Ipak, i danas je toliko onih koji bez služenja drugih ne bi mogli živjeti, bili bi posve bespomoćni. Čini mi se da bi danas daleko više trebalo govoriti o objavljenoj istini da je Isus Krist Sin i Sluga Očev, te i mi sudjelujemo u njegovu sinovstvu i njegovu služenju do te mjere da ne možemo biti sinovi ako nismo i sluge, a ne bismo mogli istinski i radosno služiti bez sinovskoga dostojanstva. Biti sin znači biti intimno životom povezan s Ocem, a biti sluga opet znači biti potpuno vjeran i poslušan Ocu.
Franjin primjer i njegovo shvaćanje ljudskoga rada kao milosti, jednako kao i sadašnje razmišljanje Crkve o radu, pomaže nam da otkrijemo duboku vrijednost ljudskoga rada upravo danas kad industrijalizirani rad otkriva osobito one teže i neljudske vidike ljudskoga rada po kojima on vrlo često otuđuje čovjeka. Ispravno shvaćen i vrednovan rad pomaže čovjeku da shvati svoju ovisnost o drugim ljudima, uzajamnu ovisnost i potrebu služenja: to je socijalni vidik našega života. Ipak, za kršćanina nije dovoljno samo raditi, pa makar to bilo svim srcem, svom dušom i svom ljubavlju, nego je potrebno također založiti se za pravednost i očovječenje ljudskoga rada. Na to nas je zalaganje ponovno pozvao Ivan Pavao II. u svojoj enciklici “Stota godina”.