Prav. 22
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 22)
Pošto je kratko opisana organizacija bratstva FSR-a (čl. 20) i uloga vijeća i predsjednika (čl. 21), Pravilo u čl. 22 govori o samome mjesnom bratstvu, jer cijeli FSR je zapravo bratstvo bratstava u kojemu je prva i temeljna stanica cijeloga bratstva upravo mjesno bratstvo. U njemu se u najkonkretnijem smislu živi franjevačko zvanje i ostvaruje franjevački život, tako da će cijeli Red imati vrijednost i biti životan u onoj mjeri u kojoj to budu mjesna bratstva.
Sva nastojanja Reda kao velikoga bratstva i svi programi života i rada što ih Red poduzima, ostat će bez ploda ako to ne zaživi u tim osnovnim stanicama mjesnih bratstava. Ona se naslanjaju jedna na druga, uzajamno se obogaćuju u svom životnom prostoru koji je Crkva.
3. MJESNO BRATSTVO
Govoreći o toj osnovnoj stanici FSR-a, Pravilo kaže (čl. 22): Mjesno bratstvo treba da bude kanonski osnovano. Ono time postaje osnovnom stanicom svega Reda i vidljivim znakom Crkve, zajednice ljubavi. Ono mora biti povlašteno mjesto gdje će se razvijati osjećaj crkvenosti i franjevački poziv te buditi apostolski žar njegovih članova.
a) Mjesno bratstvo treba biti kanonski osnovano
FSR je Red i kao takav je priznat od Crkve, kako to nalazimo i u novom ZKP, kan. 303: “Društva čiji članovi, sudjelujući u svijetu u duhu neke redovničke ustanove, pod višim vodstvom iste ustanove žive apostolskim životom i teže prema kršćanskom savršenstvu, nazivaju se Trećim redovima ili kakvim drugim odgovarajućim nazivom.”
To onda znači da se nijedno bratstvo, pa ni bratstvo FSR-a, ne može osnovati kao neka spontana udruga prijatelja koji bi željeli živjeti franjevačkim stilom života i u duhu franjevačke duhovnosti. To mjesno bratstvo, zato što je to i crkvena zajednica, treba biti kanonski ustanovljeno, kako to predviđaju i Generalne konstitucije FSR-a čl. 46-48.
Ne smijemo zaboraviti da je riječ o bratstvu u Crkvi koja je jedinstveno ljudsko i kršćansko bratstvo, pa je zbog toga i potrebno da to osnivanje bude kanonsko, po zakonima Crkve. Iako to na prvi pogled može izgledati previše formalistički i pravno, ipak ima i svoje teološke temelje jer je riječ o kršćanskome bratstvu u Crkvi i u službi Crkve. Stoga je posve razumljivo da čin kanonskoga ustanovljenja ovisi o Crkvi koja će osigurati, kako je sv. Franjo volio govoriti, svoju zaštitu i brigu, kako bi svako bratstvo moglo vjerno živjeti i vršiti svoj vlastiti poziv i poslanje.
Spomenut ćemo da nove Generalne konstitucije FSR-a za kanonsko osnivanje i podizanje bratstva traže, između ostaloga, i ovo: 1) najmanje pet zavjetovanih članova; 2) pismeni pristanak biskupa; 3) dokument o kanonskom osnivanju što ga potpisuje viši poglavar o kojemu će ovisiti duhovna asistencija bratstva; 4) knjiga s popisom članova i zavjetovanika; 5) vijeće bratstva sa svojim predsjednikom i duhovnim asistentom.
b) Mjesno bratstvo je osnovna stanica Reda i vidljivi znak Crkve
FSR je veliko bratstvo sastavljeno od mnogo mjesnih bratstava raširenih po cijelome svijetu. Zajednički ideali i zajednički poziv franjevačkoga svjetovnjaka ostvaruje se najkonkretnije u mjesnim bratstvima u kojima se zapravo događa stvarni život FSR-a. Kao što se univerzalna Crkva – kao zajednica vjere, molitve, kulta i ljubavi – sastoji od mnogih mjesnih Crkava, pa čak i obiteljskih Crkava, tako je i s FSR-om koji je i vidljivi znak Crkve.
Ali, da bi mjesna bratstva postala i bila doista vidljivi znakovi Crkve, potrebno je da budu otvorena mjesnim Crkvama (biskupijama i župama) i u punom zajedništvu sa svim vjernicima. Mjesna trećoredska bratstva bit će vidljivi znakovi Crkve kad bude zamjetljiva i plodna njihova djelotvorna ljubav, prava radost, mir, siromaštvo, poniznost i jednostavnost života.
To treba naglašavati kao jedan od bitnih elemenata autentičnosti mjesnih bratstava FSR-a. Ona moraju biti posve otvorena potrebama Crkve, napose evangelizaciji mjesnih crkava. Sve ono što je poslanje Crkve: da bude znak kraljevstva i spasenja koje dolazi, da bude Božja obitelj koja živi iz ljubavi koju Duh izlijeva u naša srca, sve to postaje život i poslanje svakoga pojedinog mjesnog bratstva FSR-a ako želi autentično živjeti. Time što ih Crkva kanonski ustanovljuje, ona ih čini zajednicama ljubavi, zajednicama na službu Crkvi i za Crkvu.
O tome su progovorili i franjevački generalni ministri u svome Pismu franjevačkim trećorecima, pa ćemo donijeti samo neke od njihovih želja i preporuka.
“Pasivnost i nehaj, još uvijek općenit među laicima, ostaje jedan od najvećih izazova za mjesne Crkve. Voljeli bismo da to isto ne bismo morali reći i o FSR-u. A ipak je danas, osim izuzetaka, sprema franjevačkih svjetovnjaka pravi izazov, sprema često nedostatna da bi braća i sestre mogli slobodno živjeti svoje poslanje, bar na nekim od onih područja koja su laicima vlastita. Franjevački bi vjernici laici morali znati bolje upotrebljavati svoju duhovnu i kulturnu baštinu za kreativnije i plodnije služenje okolini u kojoj žive, služeći se izvorima franjevačke škole kako je nanovo tumače i predstavljaju različite akademske institucije, kao i znanstvenim istraživanjem što smo ih pokrenuli i ustanovili na glavnim jezičnim područjima…” (Poziv i poslanje franjevačkih vjernika laika u Crkvi i u svijetu. Pismo četvorice generalnih ministara Franjevačke obitelji, Zagreb, 1989, 36,b)
c) Bratstvo je povlašteno mjesto razvoja i rasta osjećaja crkvenosti i franjevačkoga poziva
Već u samim počecima svoga obraćenja i dublje spoznaje svoga poziva u Franji je snažno prisutan osjećaj crkvenosti. On obnavlja crkvice i sav je usmjeren na služenje Crkvi, ali jednako tako on je u svome razumijevanju i prihvaćanju Evanđelja kao i u programiranju svoga života posve ovisan o Crkvi, o svećenicima, biskupu i papi. I takav je ostao kroz cijeli život, “vir catolicus et totus apostolicus = katolički i posve apostolski muž”.
Kao što smo mogli uočiti u dosadašnjem tumačenju Pravila FSR-a, franjevačke zajednice i njihovi članovi trebaju biti istinski kršćani i snagom svoga krštenja i svoje pripadnosti Crkvi osjećati i živjeti svoju brigu i odgovornost za cijelu Crkvu. Franjevačko zvanje se izgrađuje i raste u kršćanskom zvanju koje je duboko ucijepljeno u Crkvu. To nisu neka dva zvanja, nego jedinstveno kršćansko zvanje obogaćeno onim što je specifično franjevačko.
Kao i svako zvanje tako i franjevačko treba prostor i sredstva da bi se moglo razvijati i rasti. Pravilo tvrdi da je franjevačko bratstvo povlašteno mjesto toga rasta i razvoja. Pojedini trećoredac može živjeti u mjeri u kojoj kontaktira sa svojim bratstvom, ukoliko je životno s njim povezan. Inače nije živi član, odnosno sestra ili brat. Štoviše, i eremitski franjevački život, kako ga susrećemo u počecima franjevačkoga pokreta, može postojati samo u onoj mjeri u kojoj se ostvaruje kroz bratstvo, jer ono je povlašteno mjesto razvoja i rasta. Franjo ne poznaje usamljene eremite, on želi eremitska bratstva od najmanje tri člana (usp. Pravila za eremitski život).
Imamo toliko primjera povlačenja u samoću na molitvu u Franjinu životu, i uvijek je uz njega barem brat Leon ili nekolicina druge braće. To ne iznenađuje, jer ako je riječ o bratstvu i o braći, onda to znači da se ne može biti i ostati sam.
Ipak ovdje treba imati i razvijeni osjećaj za konkretne situacije u kojima se mogu naći pojedini članovi FSR-a. Dopuštamo da se može dogoditi da netko dugo vremena ne može redovito sudjelovati na skupštinama i ostalim susretima bratstva, ali gdje god – barem u želji duha i srca – ostane živa želja i nastojanje da se sudjeluje u životu bratstva i u njegovim susretima i aktivnostima, tu postoji život. Dovoljno je da se često ta želja hrani i podržava molitvom i nastojanjem da se takav pojedinac redovito informira o svemu što se događa u bratstvu i da se molitvom sjedinjuje sa svojim bratstvom.
Sve je to potrebno imati na umu kad je riječ o bratstvu kao povlaštenom mjestu razvoja osjećaja crkvenosti i franjevačkoga zvanja. Bratstvo nije i ne može biti prostor u kojemu bi se tražila i željela prije svega osobna savršenost, nego je prostor razvoja osjećaja crkvenosti i rasta franjevačkoga zvanja. Jedan od sigurnih načina da se razvija i raste osjećaj crkvenosti jest i stalno i iskreno nastojanje da se prate događanja u Crkvi, napose u mjesnoj, i da se s ljubavlju i odgovorno proučavaju i primjenjuju svi crkveni dokumenti u kojima Crkva izriče svoje nade i strahove, mogućnosti i teškoće.
Želimo naglasiti i još jedan veoma važan oblik osjećaja crkvenosti koga je Duh Božji probudio i stavio nekako u prvi plan osobito u našem vremenu, a to je prepoznavanje znakova vremena u svijetu. O tome Sabor kaže: “Da bi Crkva mogla izvršavati svoju zadaću, dužnost joj je da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu Evanđelja. Tako će onda moći, na način kako odgovara svakom naraštaju, odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjega i budućeg života i o njihovu međusobnom odnosu. Treba, dakle, upoznati i shvatiti svijet u kojemu živimo, njegova očekivanja, težnje i često dramatični značaj.” (GS 4)
d) Buditi i animirati apostolski žar svojih članova
Mjesna bratstva bi trebala buditi, oživljavati i podržavati apostolski duh i prožimati ga evanđeoskim vrednotama koje su osobito bile drage sv. Franji, kao što su jednostavnost života, siromaštvo, djelotvorna ljubav prema najmanjima, radost života, odvažnost i velikodušnost u svjedočenju Evanđelja, osobito primjerom vlastitoga života.
Pojedina bratstva mogu organizirati i svoja djela apostolata i evangelizacije, ali je daleko važnije da svoje članove tako animiraju da se uvijek založeno uključuju u evangelizaciju sveopće Crkve, napose mjesne Crkve gdje bratstvo živi. Tu osobito treba imati na umu veliku odgovornost bratstva da se svjetovnjačka franjevačka karizma uprisutni u Crkvi i u svijetu. Ovdje ponovno želimo spomenuti kako je, nažalost, ostalo gotovo nezapaženo pismo četvorice franjevačkih generalnih ministara Poziv i poslanje franjevačkih vjernika laika u Crkvi i u svijetu.
Bilo bi veoma lijepo kad bi mjesna bratstva FSR-a imala žive i suradničke odnose sa župskim zajednicama i s ostalim crkvenim ustanovama, a osobito snažniju suradnju s pastirima u izgradnji crkvene zajednice.
Zbog novonastalih prilika u našoj domovini, u kojima nam se pružaju tolike mogućnosti za aktivniji apostolat, želimo spomenuti samo jednu od tih mogućnosti i izazova za bratstva FSR-a, a to je rad s mladima.
Donosimo riječi naših generalnih ministara jer u njima nalazimo svu brigu, želju i nastojanje cijeloga franjevačkoga pokreta. “Različita bratstva FSR-a imaju sreću što u svoje redove pribrajaju mlade. I franjevačka je mladež (FRAMA) također dragocjena stvarnost koja prati FSR, u čijem se krugu razvija s vlastitim uređenjem i po vlastitim pedagoškim oblicima.
Da bi se vrednovala u punini milost još uvijek prisutne mladeži među nama, Sinoda u 72. točki naznačuje da se prema mladima ne odnosi samo kao prema objektima pastoralne brige Crkve, nego kao prema aktivnim “subjektima, protagonistima evangelizacije i društvene obnove”. I baš zato što je aktivni subjekt, franjevačka mladež zna i može ostvariti opredjeljenja koja označuju njezin identitet, u velikodušnosti i hrabrosti pred sekulariziranom okolinom u kojoj često živi.
Dosljedno tome mladima se može, ali i mora, izložiti Božje pravo na njihov život, jasno im se mora navijestiti radosna vijest Božjega kraljevstva i njegovih blaženstava, te ih pozvati da nasljeduju evanđeoska opredjeljenja sv. Franje. Duhovno vodstvo naših mladih nerijetko skriva opasnu zamku suživota s površnim životom svijeta. Riječ je o teškoj odgovornosti, osim pomanjkanja povjerenja u mlade i u njihove sposobnosti da budu aktivni subjekti u vlastitoj formaciji, ne predložiti im određena opredjeljenja za načine kršćanskoga života: opredjeljenje za kršćanski brak, za redovnički život, za svećeničku posvetu u dijecezanskom prezbiteriju, za FSR ili za druge franjevačke svjetovne institute.
“Nedostatak opredjeljenja ostavlja mlade na neplodnu parkiralištu koje ih čini žalosnima, i tako oni gube svoj milosni trenutak za ostvarenje kršćanske osobnosti. Formirani tako osobnim ili zajedničkim iskustvom da prihvate i u sebi dožive evanđeoska opredjeljenja, naši mladi postaju sposobni da i sami budu protagonisti nove evangelizacije potrebne Crkvi, kao i velikodušnoga služenja siromašnima. Odatle potreba da im se dade stvarni prostor i konkretne prigode za vršenje toga prirodnog prava svakoga krštenika. Darujući tako same sebe, u svoje će vrijeme ponovno naći život u punini.” (Poziv… 39)