Prav. 23
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 23)
Posljednji članci Pravila govore o normama života potrebnim za život mjesnih bratstava FSR-a. Riječ je o ulasku, početnoj formaciji i zavjetovanju (čl. 23); o oblicima i sredstvima kako živjeti životno zajedništvo među članovima bratstva i s drugim franjevačkim grupama (čl. 24); po kršćanskom zajedništvu materijalnih dobara i o doprinosu članova za zajedničke potrebe (čl. 25); te o životnoj uzajamnosti mjesnih bratstava s bratstvima Prvoga reda (čl. 26).
Na prvi se pogled može činiti da je riječ samo o nekim praktičnim normama koje nisu toliko važne kao npr. opća načela franjevačke duhovnosti i sl. No, valja reći da bi sve ono što je do sada rečeno u Pravilu bez ovoga praktičnog dijela mogla biti samo lijepa teorija, apstraktna načela, jer Pravilo se u konačnici živi u mjesnim bratstvima. Ona su primarna ćelija života, i u njima se događa sve ono što je bitno i životno.
PRIMANJE I ULAZAK U BRATSTVO, FORMACIJA I ZAVJETOVANJE
Čl. 23. kaže ovako: Molbe za primanje u Franjevački svjetovni red upućuju se mjesnoj zajednici, a njezino vijeće odlučuje o primanju nove braće i sestara.
Učlanjivanje u zajednicu ostvaruje se tijekom priprave, formacije, koja mora trajati barem jednu godinu, i zavjetovanjem Pravila. Na ovaj postupni put rasta obvezna je i sva zajednica u svome načinu života. S obzirom na životnu dob potrebnu za zavjetovanje i na franjevački raspoznajni znak, ravnat će se po Statutima.
Zavjetovanje je po svojoj prirodi trajna obveza.
Članovi koji se nađu u posebnim poteškoćama nastojat će o svojim problemima razgovarati u bratskom dijalogu s vijećem. Za izlazak ili konačni otpust iz Reda, ako je nužno potreban, po propisima Konstitucija, nadležno je vijeće zajednice.
Sva ozbiljnost života u FSR-u može se nazrijeti u ovim uredbama o primanju, početnoj formaciji i o trajnom zalaganju što ga iziskuje zavjetovanje. Istinski život u bratstvima stoji ili pada upravo s odgovornim obdržavanjem uredbi o primanju, formaciji i zavjetovanju. Bez pretjeranoga rigorizma i prenaglašenoga juridičkog shvaćanja – što se protivi franjevačkom duhu – kandidati za FSR moraju doživjeti da je riječ o veoma ozbiljnom i odgovornom životu i trajnom zalaganju cjelokupnoga života. To ipak ne znači da se u bratstvo mogu primati samo savršeni, samo posve zreli i založeni, nego oni koji velikodušno žele prihvaćati takav stil života i spremni su, uz pomoć bratstva, stalno rasti i napredovati u duhovnosti i životu kako ga opisuje Pravilo.
- Molbe za primanje u FSR upućuju se mjesnom bratstvu
Tko se osjeća pozvanim da živi evanđeoskim životom po primjeru sv. Franje, treba zatražiti da ga primi neko mjesno bratstvo. Uvjeti za primanje u bratstvo prema GK čl. 39. jesu: pismena molba za primitak u mjesno bratstvo, priznavanje i ispovijedanje katoličke vjere, život u zajedništvu Crkve, ispravno moralno vladanje i očitovanje jasnih znakova poziva.
2. Vijeće odlučuje o primanju novih članova
Da se istakne važnost bratstva, naglašava se da ne odlučuju ministar ili duhovni asistent, nego vijeće kao kolegijalno tijelo upravljanja mjesnim bratstvima. Vijeće prosuđuje prikladnost kandidata, a to čini prema sadržajima koje nalazimo u GK i po Statutima.
3. Učlanjenje u bratstvo ostvaruje se pripravom, formacijom i zavjetovanjem
To je razdoblje formacije koje se prije nazivalo postulaturom, novicijatom i zavjetovanjem. Stvarnost ostaje ista iako se nazivlje promijenilo. Ta promjena nazivlja označuje želju da se promijeni i sam stil života franjevačkoga svjetovnjaka.
Vrijeme priprave i uvođenja
Pravilo ne određuje koliko ima trajati to vrijeme priprave, a i GK prosudbu o trajanju toga vremena ostavljaju vijeću i mjesnom bratstvu. Valjalo bi i za to imati temeljne uredbe o franjevačkoj formaciji da se ta prosudba može učiniti odgovorno i objektivno.
Svakako valja spomenuti da se danas veoma često događa da mnogim kršćanima, pa i onima koji izraze želju da pristupe FSR-u, nedostaje dublja vjerska formacija. Stoga će biti dobro da se vrijeme uvođenja upotrijebi i za istinsku kršćansku formaciju.
Puna pozornost treba se posvetiti također franjevačkoj formaciji kako bi cijeli život bio franjevački označen.
Bez tako odgovorna pristupa početnoj formaciji bolje je i ne primati nove članove, makar sva bratstva osjećaju smanjivanje broja članova. Ipak, takva zahtjevnost ne smije dovesti do toga da se digne ruke od stalnih nastojanja, nego naprotiv to mora biti stalni izazov da se još ozbiljnije i odgovornije prihvati uloga svih u formaciji novih članova.
Vrijeme početne formacije (prije se to nazivalo novicijatom)
Pravilo o tome vremenu kaže da mora trajati barem godinu dana, a o sadržajima formacije detaljno govore GK u čl. 13-23. U mnogim zemljama to razdoblje formacije traje jednu i pol do dvije godine. U svakom slučaju nije najvažnije da se ispuni određeno vrijeme, nego da se postignu ciljevi franjevačke formacije.
Te ciljeve bismo mogli sažeti ovako: Vrijeme formacije nema za cilj da se prije svega prihvati neka ideologija ili neki nauk, nego da se ostvari susret sa živom osobom Isusa Krista koji nam objavljuje Oca i dariva Duha Svetoga. Živoga Krista iz Evanđelja valja prepoznati u svakome čovjeku i naviještati ga svima, osobito svjedočenjem vlastitoga života.
Vrijeme formacije, nadalje, treba omogućiti da se novi članovi posve ucijepe u Crkvu, narod Božji i Tijelo Kristovo. Stoga se franjevački svjetovnjaci ne odvajaju od svojih župa. Kao i Franjo trebaju žarko ljubiti Crkvu proširenu po svemu svijetu i konkretiziranu u župskim zajednicama.
Za vrijeme formacije treba se polako ucjepljivati i u mjesno bratstvo kako bi svoju vjeru živjeli u bratstvu i sa svima dijelili sav svoj život. Franjevački je svjetovnjak bitno zajedničar. Uz pomoć svoga bratstva osposobljavat će se da se otvori i uspostavi odnose i s drugim crkvenim zajednicama i sa svim ljudima.
U svjetlu dokumenata Crkve danas se osobita pažnja treba pokloniti tome da franjevačka formacija imadne fini osjećaj za laičku dimenziju sakralnoga i profanog, između života po vjeri i profesionalnog i obiteljskog života svaki dan. Treba pomoći novim članovima da se tako oblikuju kako bi mogli životom biti snažna sinteza vjere i života, kako bi se poput Franje, posve ucijepili u ovaj svijet, založeni za svakoga čovjeka i u isto vrijeme posve zahvaćeni Kristom i suobličeni Kristu Gospodinu. Stoga u vremenu formacije nije riječ o tome da se svlada neki nauk, da se nauči neka doktrina, nego da se osposobi za život po evanđelju Isusa Krista koji nam Boga otkriva kao Oca i u kome su nam svi ljudi i sva stvorenja braća i sestre.
Zavjetovanje Pravila
Kad se ostvare ciljevi zacrtani programom početne formacije, vijeće mjesnoga bratstva odlučuje je li kandidat prikladan pristupiti zavjetovanju Pravila. To je javna i svečana obveza da će opsluživati Pravilo i uredbe bratstva. Tim se činom kandidat posve ucjepljuje u bratstvo, prihvaća sve obveze i sva prava.
Treba dobro naglasiti da u franjevačkome duhu zavjetovanje nije cilj i vrhunac, nego početak života zacrtanoga u Pravilu.
d) Na taj je postupni rast obvezna i sva zajednica
U tom nastojanju kandidat ne ostaje sam, jer je u to uključena cijela zajednica, osobito načinom života. Iako postoje odgovorni za formaciju, za franjevaštvo je važno istaknuti da je cijelo bratstvo u službi formacije i odgoja.
Doista, ne može biti prave formacije ako ne postoji istinito bratstvo koje je radosno odgovorno za formaciju novih članova, jer će samo tako biti moguća cjelovita formacija. Stoga je od prvotne važnosti da svi članovi bratstva s povjerenjem i srdačno prihvaćaju sve kandidate i tako im pomažu da slijede i ostvaruju svoj poziv. Potrebno je sa zanimanjem pratiti njihov rast i radovati se svakom napretku. Poželjno bi bilo da u bratstvu ne bude samo jedna osoba zadužena za formaciju, nego da to bude ekipa jer će tako kandidati moći lakše upoznati i doživjeti raznolikost i bogatstvo različitosti unutar bratstva.
Zavjetovanje je po svojoj naravi trajna obveza
To je jedan od snažnijih izričaja Pravila. Na prvi pogled može iznenaditi ako znamo da sve druge redovničke ustanove imaju privremene i doživotne zavjete. Ovdje se tvrdi da je zavjetovanje po svojoj naravi trajno. Time se želi istaknuti da nije riječ o nekom eksperimentiranju, o trenutnom zanosu, a još manje je to čin samo površne pobožnosti. Zavjetovanje je čin kojim se cijela osoba radosno i velikodušno predaje Bogu i bratstvu s čvrstom odlukom i željom da će kroz cijeli život živjeti životom kako ga opisuje Pravilo.
Konstitucije će to ipak razraditi i ostaviti mogućnost i za privremeno zavjetovanje: “Zavjetovanje je po sebi trajna obveza; može ga prethoditi privremeno zavjetovanje koje se obnavlja svake godine, ali ne kroz duže od tri godine… Zavjetovanje ne obvezuje samo zavjetovanike u odnosu na bratstvo, nego na isti način obvezuje i bratstvo da se brine za njihovo ljudsko i vjerničko blagostanje.” (GK čl. 242) Ta dopuna i razjašnjenje Konstitucija veoma su važne jer bez Božjega uloga i obveze bratstva bilo bi nemoguće prihvatiti i živjeti takav stil života. Konstitucije određuju i najnižu starosnu dob zavjetovanja i kažu da to ne može biti prije navršene 18. godine života. (čl. 43)
Time se želi reći da je zavjetovanje svečani religiozni čin, svjestan i odgovoran kojim se na radikalan način obnavljaju krsna obećanja. Tim se činom članovi FSR-a obvezuju da će se zalagati da prihvaćaju i žive stil franjevačkoga života po Pravilu potvrđenom od Crkve. To je obveza prema Bogu, prema Crkvi i prema vlastitome bratstvu, a jer joj je u konačnici u temelju velikodušna ljubav, mora imati i oznaku vječnosti.
e) Sestre i braća u poteškoćama
U vjernosti franjevačkome poimanju bratstva po kojem je svatko odgovoran za svakoga Pravilo se usudi govoriti i o situacijama u kojima se pojedinci mogu naći kad doživljavaju da im je teško biti vjerni preuzetim obvezama. To je bilo veoma važno i sv. Franji, pa je u svoje Pravilo stavio i ovu odredbu koja pokazuje sav njegov profinjeni osjećaj za stvarnost i u isto vrijeme njegovo povjerenje u snagu bratske ljubavi: “I gdje god ima braće koja bi znala i uvidjela da ne mogu Pravilo na duhovni način opsluživati, moraju i mogu se uteći svojim ministrima. A ministri neka ih ljubezno i dobrostivo prime i neka im se pokažu toliko bliskima da bi im mogli govoriti i s njima postupati kako postupaju gospodari sa svojim slugama…” (PPr 10,4-5)
I Pravilo FSR-a pokazuje koliko vjeruje u snagu bratskoga života te potiče: “Članovi koji se nađu u posebnim poteškoćama nastojat će o svojim problemima razgovarati u bratskom dijalogu s vijećem.” Finom osjetljivošću i obazrivošću za možebitne poteškoće i probleme pojedinih članova u vjernom obdržavanju Pravila ističe se da u svim poteškoćama pojedinac ne smije ostati sam, nego ima pravo i dužnost potražiti pomoć, razumijevanje i ohrabrenje u svome bratstvu. Poteškoće i problemi u pojedinim razdobljima ne moraju značiti prekid franjevačkoga života, nego naprotiv postaju izvrsna provjera autentičnosti života dotičnoga bratstva i izazov bratstvu da i ono ispuni svoju obvezu koju je prihvatilo kod zavjetovanja svakoga svog člana da će uvijek pomagati kako bi njegovi članovi mogli vjerno živjeti ono što su zavjetovanjem obećali.
Konstitucije to još bolje razrađuju i otkrivaju veliku mjeru razumijevanja, nade i povjerenja. “Članovi u poteškoćama mogu, službeno, tražiti privremeno povlačenje iz bratstva. Vijeće će, s ljubavlju i mudrošću, procijeniti molbu nakon bratskog razgovora ministra s onim o kome se radi. Ako se razlozi pokažu osnovanima, vijeće, nakon nekoga vremena danoga bratu u poteškoćama na razmišljanje, prihvaća njegovu molbu.” (GK 56)
U svemu tome valja uočiti da u takvim poteškoćama dotični brat ili sestra u poteškoćama ne susreće zakone i propise, nego sestre i braću koja će, s puno razumijevanja, ljubavi i velikodušne spremnosti da im pomognu, biti uz njih.
Razumije se da je u takvim situacijama veoma važno sredstvo i molitva cijeloga bratstva, ali iznad svega punonadna ljubav i povjerenje. Štoviše, ako netko odstupi ili bude suspendiran, može ponovno tražiti da bude primljen u bratstvo.
Čini mi se da bi danas u ovome vremenu otuđenja i ravnodušnosti koje susrećemo i u našim bratstvima trebalo snažno razvijati ovaj osjećaj odgovornosti jednih za druge i slobodu da se u poteškoćama umije potražiti pomoć drugih. Osobito valja reći da u takvim prilikama Franjo i franjevačka duša ne pribjegavaju dekretima i službenim pismima, nego žele osobni susret živih osoba jer se po takvom susretu mnogo toga može izdržati i ponijeti.
Razumije se da takvi susreti ohrabrenja i povjerenja, da takvo utjecanje s povjerenjem svome bratstvu nisu predviđeni samo za poteškoće i probleme, nego su to i redoviti načini življenja odgovornosti jednih za druge. Ipak u vremenima krize i poteškoća to dolazi do pune važnosti.