O KREPOSTI POSTOJANOSTI
Postojanost. Današnji čovjek nerado sluša riječ postojanost. Sve želimo postići brzo, po mogućnosti odmah.
Što je zapravo postojanost?
Lakše je izreći što ne možemo nazvati postojanošću. Postojanost nije identična s tvrdoglavošću, čija je logika sljedeća: “Ja sam to odlučio, tako hoću i tako mora biti!”
Što je onda zapravo postojanost? Postojanost u molitvi zapravo nije drugo već potpuno predanje svetoj volji Božjoj.
Tome je najljepši primjer sam Isus, o kojem čitamo da se u Getsemanskom vrtu prostrt molio, a zatim je još postojanije molio. Zašto se molio? Zapravo, molio je Oca da ga mimoiđe kalež trpljenja, ali poslije svakog pojedinog uzdaha dodao je i riječi povjerenja i samopredanja bez ostatka: “Neka bude volja tvoja. Neka ne bude po mojoj, već po tvojoj volji”.
Mnoge su priče o ljudskoj nedosljednosti i nestalnosti. A izreka “kako vjetar puše” kao da više ne vrijedi samo za pojedince, nego je postala raširen stil života.
Čovjek danas misli jedno, sutra drugo. Danas želi studirati filozofiju, sutra ekonomiju. Danas je oduševljen jednim poslom, sutra je već okrenut sasvim drugim, odjednom važnijim idejama.
Svatko katkad upadne u takvu nedosljednost. Netko će pomisliti da je ustrajan onaj tko tvrdokorno ustraje u nečemu i žilavo se i izdržljivo za nešto bori. Ponekad nam tako uporni ljudi mogu ići na živce.
Čovjek je nestalan iz više razloga. Zato jer se priklanja mišljenjima i odlukama drugih. Zato što se preokreće onako kako mu to određuje vlastita korist. Često i zato što nepromišljeno slijedi mentalitet današnjeg društva. Neprestano je, naime, bombardiran nečim novim, koje staro potiskuje u zaborav. Kratko se zadržava kod neke stvari, osobe, posla, jer mu se već nameću mnoge druge koje treba vidjeti, doživjeti, iskoristiti. Okružen je neodržanim obećanjima, promijenjenim uvjerenjima, uvijek novim raspoloženjima.
Kako oživjeti krepost postojanosti, za kojom današnji čovjek i društvo toliko vape, premda promiču sasvim drugačije vrijednosti?
Otkrivanjem onoga što je bitno, razboritim izborima, iskrenošću, vjernošću odabranomu, spremnošću na odricanje od drugih mogućnosti, hrabrošću u svladavanju zapreka…
Svi se kad tad u životu suočavamo sa situacijama kad je izuzetno važno procijeniti treba li u nečemu ustrajati ili je bolje ne ići glavom kroz zid i radije svoju životnu snagu usmjeriti nečemu konstruktivnijem.
Ponekad se s opravdanjem zapitamo ne graniči li ustrajnost u pojedinim situacijama s tvrdoglavošću te je li u podlozi svake ustrajnosti snažna motivacija ili možda nešto drugo.
Sveti papa Ivan Pavao II. jednom je prilikom izjavio: “Svaka vjernost treba proći kroz najzahtjevniju kušnju, kušnju postojanosti. Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti dosljedan kroz sav život.” Postojanost pobjeđuje promjenjivost. Ona je, naime, odlučnost da je čovjek nešto prihvatio za svoju odgovornost i sada stoji iza toga. Postojanost je ono što nadživljava tekuće vrijeme. Ono ima u sebi nešto od vječnosti.
Čovjek sazrijeva čitavoga života. Bezbroj puta sam čuo od starijih ljudi da ne bi nikada htjeli biti mladi, osim ako bi imali ovo iskustvo koje sad imaju.
Mogli bismo navesti cijeli niz izvrsno nadarenih ljudi kojima je talent bio na propast. Ali bilo je među znamenitim istraživačima i uspjelim vođama naroda i takvih koji su kao učenici bili osrednjih sposobnosti. Ali su postojanošću, marljivošću, strpljivim i dosljednim radom nadomjestili manjak talenata.
Mnoge smo planove imali, mnoga smo nadahnuća primili, da smo ustrajali u njima, sigurno bismo mnogo toga lijepoga doživjeli i Boga proslavili na čudesne načine.
Ljudi, nekadašnji i današnji, samo žele: Brzo, brzo, što brže! Što prije završiti posao, što prije zbaciti napor s leđa. O postojanosti da se ni ne govori.
Govorio je već rimski pjesnik Vergilije: “Ustrajan rad pobjeđuje svaku teškoću”. Ili, kako bi rekli naši ljudi: “Bez muke nema nauke”.
Nemojmo se bojati muke, nemojmo se bojati nauke, nemojmo se bojati teškoća, a najviše se nemojmo bojati postojanosti.
Možda nećemo postići vrhunsku ljubav, niti ćemo razviti dar vjere da gore premještamo, niti ćemo imati nade da očekujemo dobro gdje ga nitko ne vidi, ali zapamtimo, Gospodin je rekao da će se spasiti samo onaj koji ustraje do kraja. Te riječi su vodile našeg svetog oca Franju do cilja života.
Fra Zdravko Lazić, duhovni asistent