Svaki čovjek misli o budućnosti
Svaki čovjek misli o budućnosti i teži uvijek za nečim boljim, nečim što ga nadilazi, što još nije ostvario i što smatra ostvarenjem samoga sebe. Svi čeznu za boljim međuljudskim odnosima, za pravdom i ljubavlju među ljudima.
Čovjek je po svojoj naravi socijalno biće usmjereno na budućnost. Bog je čovjeka takvim stvorio i za tu čovjekovu težnju jamči ostvarenjem u svetim knjigama Staroga i Novoga zavjeta.
U vrijeme došašća Crkva želi produbiti tu čovjekovu čežnju. Zato mu pred oči stavlja iščekivanja ljudi prošlosti i budi nadu suvremenog čovjeka za ostvarenjem prave čovječnosti. A Bog koji je ljubav dolazi ususret svom narodu da ga spasi. Došašće je vrijeme čežnje za boljom budućnošću i budnoga iščekivanja Gospodinova dolaska.
Crkva se spominje trostrukog Božjeg dolaska u povijest. Isus Krist, Mesija, očekivan od izraelskog naroda, došao je kao Spasitelj i rodio se u Betlehemu. Krist i danas dolazi – po otajstvima – i postaje nazočan u životu koji se ostvaruje u ljubavi. Krist će opet doći u slavi kao Kralj i pokazat će svima kako je ljudska povijest imala smisla u svim svojim pozitivnim stremljenjima.
Dolazi taj dan i čekamo ga ne sklopljenih ruku, nego radeći i zalažući se za dobro, za dan kad će nam se u punini otkriti Božja ljubav i smisao ljudske sudbine. Stoga vrijeme došašća budi u srcima nadu prožetu radošću. Ono odgoni svaku potištenost i očaj te daje poleta svim ljudskim naporima, svemu radu i zalaganju za bolji i novi svijet prožet Duhom ljubavi.
Spasenje nije „stvarnost” koja se dogodila jedanput za svagda, nego je to niz „događaja” koji stalno obnavljaju i preobražavaju čitav naš život. Zato ovi različiti Gospodinovi dolasci primaju svjetlost, nadahnuće i svoje pravo značenje u Kristovu prvom i povijesnom dolasku u tijelu na dan Božića.
Stoga prvotni stav kršćanina u došašću treba biti vjera. Nije to vjera koja samo prihvaća niz istina, već vjera koja je kadra uočiti otajstvenu Gospodinovu nazočnost u sakramentima i u životnom svjedočenju svakog kršćanina.
Bez te vjere nemoguće je stvarno slaviti Gospodinov sadašnji dolazak, jer sve ono što u liturgiji obavljamo bez toga bi bilo samo izvanjsko i folklorno.
Prorok Izaija može nam pomoći da i mi danas živimo svoj odnos u svijetu vjerom u Boga gospodara povijesti i oslobađajući se kumira kojima se još uvijek znademo klanjati i druge ljude privodimo pravome Bogu. „Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva. On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim.” (Iz 2,3)
Izaija nam ujedno pokazuje da su bezuspješni svi naši napori ako su prožeti sebičnošću. Došašće je stoga vrijeme obraćenja, kad svaki kršćanin i cijela Crkva postaju svjesni potrebe da ostave put grijeha i pođu putem koji vodi ostvarenju Božjega svijeta, svijeta ljubavi i dobrote. Bog želi sabrati sve narode u jednu obitelj gdje više neće biti ratova i ubijanja. „On će biti sudac narodima, mnogim će suditi plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda niti se više učit ratovanju.” (Iz 2,4,)
Zato Crkva s apostolom Pavlom budi svoju pozaspalu djecu, „jer je sada naše spasenje bliže nego kad smo prigrlili vjeru” (Rim 13,11). Moramo se probuditi iz „sna” grijeha i živjeti u „svjetlu” Krista Gospodina. Sada kad je Krist ušao u naš život dužni smo hoditi „pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti” (Rim 13, 13), nego u milosti Božjoj obučeni „u oružje svjetla”! Stoga moramo sa sebe svući djela tame, odnosno grijeha i zla, i obući se „u Gospodina Isusa Krista« (Rim 13,14).
Neka vam je milosno ovo sveto vrijeme Došašća.