Kći Bilija Grahama je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije. Voditeljica Jane Clayson ju je upitala (u vezi s tragedijom u New Yorku 11. rujna 2001. godine):

Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?

Anne Graham je dala pronicavi odgovor:

Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?

Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O’Hara (koja je poginula i njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama … Bibliju koja kaže: “Ne ubij, ne kradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga”, a mi smo se i s tim složili. Kasnije je doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: “U redu”, jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu.

Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i tada složili.

Kasnije je netko opet rekao: “Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima.” I s time smo se složili.

Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: “Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, a da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi.” Opet smo se složili. Tada su neki od izabranih na izborima rekli: “Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli.” Složivši se s njima mi smo rekli: “Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.”

Poslije toga netko je rekao: “Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela.” Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i sljedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli “Dobro” , jer oni imaju pravo na slobodu riječi. Zatim je industrija zabave rekla: “Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje.” Mi smo tada odgovorili: “Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed.”

Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: “Žanjemo ono što smo posijali.”

“Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici? Srdačni pozdrav, zabrinuti student.” I uslijedio je odgovor: “Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdrav, BOG.”

Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od sebe i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako sve žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže: “Vjerujem u Boga”, a ipak slijedi Sotonu.

Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuću igara i viceva e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, uglavnom dvaput promislimo prije nego što odlučimo sudjelovati. Teško je shvatljivo kako besramni, sirovi, vulgarni i opsceni sadržaji slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave o Bogu u školi ili na radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili štoviše zabranjene zakonom. Bizarno je da se netko može “zapaliti” za Krista u nedjelju, dok je On nevidljiv u njegovu životu u ostale dane tjedna.