Prošlog smo tjedna (16. rujna) slavili blagdan sv. Ciprijana (rođen oko 205. godine, umro mučeničkom smrću 258., biskup grada Kartage u sjevernoj Africi). Donosimo odlomak iz njegovog djela “O ljubomori i zavisti”
Štete od zavisti i ljubomore za pojedince i Crkvu
Nadaleko se širi mnogostruka i obilna pogibao ljubomore. Ona je korijen svih zala, izvor nesreća, rasadnik zločina, građa grijeha. Odanle nastaje mržnja, odanle izlazi nasilje. Ljubomora rasplamsava pohlepu, kad netko ne može biti zadovoljan svojim gledajući kako je drugi bogatiji. Ljubomora potiče častohleplje, kad netko opazi drugoga koji je veći u častima. Kad ljubomora oslijepi naše osjećaje i podlaže svojoj vlasti dubine pameti, prezire se strah Božji, zanemaruje se Kristovo učenje, ne razmišlja se o Sudnjem danu. Nadima se oholost, zaoštrava se okrutnost, nevjera izdaje, nestrpljivost se razmahuje, bjesni nesloga, srdžba vrije, i više se ne može svladavati ili voditi onaj koji je u tuđoj vlasti. Tako se kida sveza Gospodnjeg mira, vrijeđa se bratska ljubav, izigrava se istina, cijepa se jedinstvo, srlja se u hereze i raskole, dok se kleveću svećenici, dok se zavidi biskupima, dok se netko ili žali što nije zaređen umjesto njih ili ne priznaje da mu je drugi pretpostavljen. Tako se opire i protivi onaj koji je ohol zbog zavisti, opak zbog nadmetanja: onaj koji je po mržnji i otrovnoj zavisti neprijatelj ne čovjeka, već časti.
Kakav li je doista moljac za dušu, kakva plijesan za misli, kakva hrđa za srce, zavidjeti drugome, bilo njegovoj vrlini, bilo sreći, tj. mrziti u njemu bilo njegove zasluge, bilo Božja dobročinstva, pretvarati u vlastito zlo tuđe dobro, sebe mučiti napretkom uglednih, od tuđe slave praviti vlastitu kaznu, kao da se na vlastito srce dovlače neki krvnici, dovoditi mučitelje vlastitim mislima i osjećajima, koji razdiru dubokim patnjama, koji najtajnije predjele srca udaraju kopitima zluradosti. Takvima ni hrana ne može biti ukusna, a ni piće ugodno. Stalno se uzdiše, stenje i žali; zavidnici nikad ne odlažu svoju otrovnu zavist, danju i noću bez prestanka se razdire opsjednuto srce. Ostala zla imaju svoj svršetak i u čemu god se griješi, kad se počini grijeh, prestaje se… no zavist nema svršetka: to je zlo uvijek živo i grijeh bez kraja; što uspješnije napreduje onaj kome se zavidi, to više zavidnik plamti u većoj vatri otrovne zavisti.
Zato Gospodin, zabrinut zbog ove opasnosti i brinući se da nitko po bratskoj ljubomori ne upadne u smrtonosnu zamku, upitan od svojih učenika tko je među njima veći, reče: “Doista, tko bude najmanji među svima vama, taj će biti velik!” (usp. Lk 9,48)