Prav. 4
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 4)
“Ovo je Pravilo i život franjevačkih svjetovnjaka: opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista po primjeru sv. Franje Asiškoga koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svega svoga života u odnosu prema Bogu i prema ljudima.
Krist, dar Očeve ljubavi, put je koji nas vodi k Ocu, istina u koju nas uvodi Duh Sveti, i život radi kojeg je došao da nam ga dade u izobilju.
Neka, k tome, franjevački svjetovnjaci nastoje često čitati Evanđelje, unoseći Evanđelje u život i život u Evanđelje.”
Ovo je središnje poglavlje cijeloga Pravila jer nastoji ocrtati oblik i način života franjevačkoga svjetovnjaka. Odmah treba reći da to nije lako jer se radi o nekoliko stvarnosti koje su po sebi teško spojive: radi se o članovima pravoga Reda koji moraju živjeti u svijetu i to sa specifičnom zadaćom života i svjedočenja a sve to u zajedništvu duhovnosti i poslanja velike franjevačke obitelji.
Povratak Evanđelju doživljava se danas kao potreba cijele Crkve a na poseban način redovničkih osoba. Možda se možemo pitati: U čemu je novost, u čemu je izvornost ako se za temelj Pravila stavlja rečenica “opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista”? No, možemo reći da nije toliko važna izvornost (to može biti način opsluživanja) koliko je važno da to bude autentično življenje po Evanđelju. Budući da je to tako važno, ostat ćemo malo duže kod ove prve rečenice.
Što znači “opsluživati Evanđelje”
Potrebno je na temelju Biblije i franjevačkih izvora objasniti što Franjo misli kad svojima stavlja kao temeljni zadatak ali isto tako i vrhunac poziva upravo ovo “opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista”.
Riječ “opsluživati” u svome prvotnom značenju doziva u pamet pojam “slušati”, “vršiti”, prihvatiti i živjeti. Biblija nam ipak nekako daje do znanja da opsluživati zapovijedi nije toliko pretpostavka spoznaje Boga koliko plod i posljedica istinske spoznaje Boga i autentičnog suživota s njim. Biblija taj odnos i suživot ilustrira slikama saveza, oslobođenja, pripadnosti Bogu i Božjom prisutnosti u njegovu narodu. Evanđelje to još ljepše i dublje oslikava slikom trsa i loze te ovaca koje slušaju, poznaju i slijede Dobroga Pastira.
Opsluživati Evanđelje znači prije svega prihvatiti u srce i u pamet Riječ, čuvati je, razmišljati i meditirati je do to mjere da čovjek jednostavno počne misliti i osjećati evanđeoski, imati mentalitet Isusov kako bi sve to imalo kao svoj plod i normalnu posljedicu: staviti se na raspolaganje prihvaćenoj Riječi.
U Franjinu životu i u njegovim i spisima imamo dovoljno znakova da je on imao posve jasnu svijest što znači unići u suživot s Riječju Božjom. Nas možda začuđuje i činjenica da njemu nije bio dovoljan čudesni san u Spoletu, niti viđenje u Sv. Damjanu, kad mu je Raspeti progovorio, jer to nije odmah i potpuno razumio, nego ga je sve to upućivalo da traži Evanđelje. I tek u slušanju Evanđelja on može radosno kliknuti: “Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršavati.” (1 Čel 22) I tako je bilo kroz cijeli njegov život: uvijek poučljiv i raspoloživ za Božju riječ pa što god ona zahtijevala. “Zato je, otkako su se oko njega počela skupljati braća, od prvoga početka pa sve do svoje smrti sveto Evanđelje opsluživao doslovce.” (LP 102)
Iz Franjina života i njegovih riječi očito je da on “opsluživati Evanđelje” uzima u vrlo zahtjevnom smislu; za njega to znači prihvatiti i živjeti integralno Evanđelje i to na radikalan način.
To se ostvaruje u uskoj povezanosti slušanja Evanđelja, života po Evanđelju i radosnoga naviještanja i svjedočenja Evanđelja vjernicima i nevjernicima, a sve to u potpunoj poslušnosti majci Crkvi. Čini nam se da se baš u ovome nalazi izvornost ili barem temeljna oznaka franjevačkoga “evanđeostva”.
a) Slušati Evanđelje
Ni jedan drugi vidik franjevačke duhovnosti nije tako temeljito i svestrano obrađen i istražen u posljednjim godinama kao Franjin način čitanja, slušanja i razumijevanja Božje riječi, napose Evanđelja.
Može se tvrditi da je Franjo prije svega vrlo dobro poznavao Sveto pismo, a to su već zasvjedočili i njegovi prvi životopisci. “Imao je pamćenje za čitanje knjiga, i njegovo uho nije nešto uzalud čulo – pa makar to samo jednom čuo – jer je to neprestano s pobožnošću u njemu preživala ljubav. I što je jednom utisnuo u dušu, neizbrisivo je ostalo zapisano u srcu.” (2 Če1 102)
Proučavanje njegovih Spisa očito pokazuje da on Pismo citira napamet i svetopisamske citate vrlo često asocijativno povezuje i spaja. Takav stil otkriva čovjeka nevješta pisanju ali još više otkriva čovjeka komu je Božja riječ vrlo familijarna i za koga se može reći da se uistinu stalno bavio Božjom riječi. U ovom smislu možemo reći da su kod njega izravni svetopisamski citati manje važni od živog osjećaja za Božju riječ (forma mentis) koji je tako očit na svakoj stranici njegovih Spisa i još više u svim njegovim riječima upućenima braći. Ono što je tipično za Franjino razumijevanje i interpretaciju Riječi možemo reći da je intuitivna i afektivna interpretacija koja prodire u dubinu otajstva i shvaća objavljene istine više srcem nego logikom. U isto vrijeme traži konkretnu, egzistencijalnu interpretaciju jer želi otkriti ne samo istine koje treba vjerovati nego još više upute za vlastiti život, jednom riječi mudrost života. Danas se takav način čitanja i razumijevanja Biblije naziva “čitanje Biblije po Duhu”. U jednoj svojoj Opomeni Franjo kaže ovako: “Slovo ubija, a duh oživljuje. One je redovnike ubilo slovo koji neće da slijede duh božanske riječi, nego radije žele poznavati samo riječi i drugima ih tumačiti. A one je oživio duh božanskoga slova koji svako slovo koje znaju ne pripisuju sebi nego riječju i primjerom pripisuju svemogućem Gospodinu Bogu od koga je svako dobro.” (OP 7) Treba ponovno naglasiti da Franjo Duhu
Svetome pridaje djelo “oživljavanja” svetih Riječi bilo da ima na umu nadahnutost Biblije Duhom Svetim bilo da se radi o tome da i evanđeoske riječi ostaju u nama bez života ako ih ne oživi Duh Sveti. Zato Franjo evanđeoske riječi naziva “miomirisnim riječima” jer onaj životvorni miris dobivaju od Duha Svetoga i tek tada donose život onomu koji ih sluša i prihvaća. Kad Franjo o tome govori, ima na umu sakramenat Potvrde. Kao što posvećeno ulje označuje životvornu snagu Duha, tako i riječi Božje postaju životvorne samo onda kad ih Duh pomaže i prožme životom. Znak da evanđeoske riječi postaju uistinu životne nalazimo u tome što nije dosta samo slušati Riječ, valja i vratiti plodove riječi. On pripisuje Bogu sve dobro što Riječ izvodi u čovjeku. Riječ, dakle, postiže svoj cilj kad urodi životom u čovjeku, a taj se život očituje u dobrim djelima što ih Gospodin govori ili čini preko čovjeka.
Pravilo upravo ovo zahtjeva i očekuje od onih koji se zavjetuju na njega: da budu ustrajni u druženju s Božjom riječi, da je čitaju i razmatraju s Franjinim stavovima duše, to jest s vjerom, s poniznošću, s ljubavlju, s čistoćom srca i s velikodušnom spremnošću da se živi iz te Riječi. “Franjo nije bio gluhi slušač Evanđelja, nego je sve što bi čuo hvalevrijedno upamtio i marljivo nastojao ispuniti.” (1 Čel 22) “Najveća je Franjina odluka, posebno želja i vrhovna nakana bila: uvijek i u svemu opsluživati sveto Evanđelje i sa svom budnošću, svim nastojanjem, najvećom željom duha i svim žarom srca provoditi nauk Gospodina našega Isusa Krista i slijediti njegove stope. U neprestanu je razmatranju sebi dozivao u pamet njegove riječi i pronicavošću duha opetovano razmišljao o njegovim djelima.” (2 Čel 84)
b) Po primjeru sv. Franje
Već smo govorili o Franjinu načinu prihvaćanja Evanđelja i njegovu druženju s njim pa ćemo ovdje dotaknuti samo neke značajke. Iako je Franjo bio posve evanđeoski čovjek i premda “nije bio gluhi slušač Evanđelja” (1 Čel 22) ipak i za Franju nije bilo lako otkrivati i prihvaćati Evanđelje u svakoj situaciji i to kao temeljni oblik svoga života. Njegov put do potpune prožetosti Evanđeljem bio je dug i mukotrpan. Od 1202. do 1208. godine Franjo je ustrajno tražio i dao se voditi od Gospodina (tamnica u Peruđi, bolest, razočaranje u viteškim iluzijama i slavi, viđenje u Spoletu, susret s gubavcem, glas Raspetoga u Sv. Damjanu, raskid s ocem i sl.) i kroz tih šest godina nije samo čekao i tražio, on je iznad svega cijelim bićem molio rasvjetljenje i snagu da prihvati novi život u Kristu.
U tom razdoblju vrlo često moli: “Svevišnji, dični Bože, rasvijetli tmine moga srca i daj mi pravu vjeru, čvrstu nadu i savršenu ljubav, osjet i spoznaju, Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinitu zapovijed.” Uslišavajući molitvu, Gospodin mu je u duhu odgovorio: “Franjo, zbog onoga što si ljubio tjelesno i isprazno, pošto si to već zamijenio duhovnim i uzeo gorčinu namjesto slatkoće, prezri samoga sebe, ako hoćeš upoznati mene; makar se red preokrenuo, prijat će ti što ti kažem.” (2 Čel 9)
Prvi plod ove ustrajne molitve bio je onaj čudesni događaj susreta s gubavcem koji je za Franju bio znak autentičnog susreta s Gospodinom i u isto vrijeme znak njegova evanđeoskoga obraćenja. Baš iz susreta s gubavcem Franjo izlazi obogaćen velikom spoznajom Očeve ljubavi, jer u gubavcu gleda i doživljava Krista – gubavca koji je bio odbačen i izbačen iz grada da umre na križu. U tom susretu on također u potpunosti na božanski način doživljava čovjeka i to onoga najbjednijega komu nije preostalo ništa osim Boga i nade u njega. I kroz cijeli će njegov život dokaz autentičnosti susreta s Gospodinom biti autentičnost susreta s braćom ljudima.
Ipak, valja reći da ni ovi duboki doživljaji Boga i ova potpuna izručenost Evanđelju nisu Franju oslobodili stalnoga pitanja: Gospodine, što želiš da činim?
U stalnom traženju odgovora na ovo pitanje Franjo je imao i viđenja, čudesnih događaja, ali redoviti put i za njega je bio slušanje Evanđelja, tumačenje Evanđelja od strane svećenika. Čini mi se da bi, uza sve ostalo što smo već rekli, osobitu pažnju trebalo posvetiti baš ovoj činjenici jer u tome smo svi izjednačeni s Franjom, svima nam je Evanđelje na dohvat ruke i svi imamo prilike sudjelovati u liturgijskim činima u kojima se poput kruha lomi Božja riječ koja je za nas duh i život.
c) Krist: Put, istina i život
Evanđelje za Franju nije prošlost, nisu neki mudri savjeti ili propisi i zapovijed, ono je za njega živa riječ, Božja Riječ u Kristu utjelovljena i kao takva povlašteno mjesto osobnoga susreta s Kristom Gospodinom i zato put, istina i život za svakoga vjernika. Kad je Franjo ovo doživio, prestao je tražiti neke druge putove. Nastojao je svim silama sve vjernije koracati putem Kristovim. Ne zanimaju ga više druge istine niti traži neki drugi život: on je sretan i to smatra velikom milošću da smije živjeti kao što je Isus živio. Zahvaćen Evanđeljem i Isusovim životom Franjo s osobitom pažnjom proživljava tri misterija Isusova života: utjelovljenje po kojemu je Isus prihvatio sve ono što je ljudsko, osim grijeha; muku i smrt po kojima nam je dao svoje božansko bogatstvo; uskrsnuće i život vječni u čemu već sada imamo udjela po sakramentu euharistije.
U ovim misterijima Isusova života Franjo otkriva i tri temeljna stava Isusova srca i duše prema Ocu i prema ljudima: poniznost, siromaštvo i ljubav. Dovoljno je navesti samo neke tekstove da se uvjerimo koliko je to u Franji bilo autentično. Njegovo iskustvo može zasigurno potaknuti sve iskrene tražitelje Božje da se potpunije i vjernije upute Isusovim putem. To njegovo iskustvo nije moglo biti sakriveno ni drugima, i zato Čelanski, dok opisuje
Franju kao novoga čovjeka, ne zaboravlja istaknuti i njegov mar. “Najveća Franjina odluka, posebna želja i vrhovna nakana bijaše: uvijek i u svemu opsluživati sveto Evanđelje i sa svom budnošću, svim nastojanjem, najvećom željom duha i svim žarom srca provoditi ‘nauk Gospodina našega Isusa Krista i slijediti njegove stope’. Njegovu je pamet napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem i ljubav što se očitovala u Muci; tako je jedva htio razmišljati o nečemu drugom.” (1 Čel 84)
Želeći pokazati da se to nije dogodilo odjednom i nekim čudesnim zahvatom Božjim, nego ustrajnim druženjem s Isusom, Čelanski nastavlja: “Mnogo se družio s Isusom. Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa je u svim ostalim dijelovima tijela uvijek nosio… Uvijek je po izvanrednoj ljubavi u svom srcu nosio i čuvao Isusa Krista i to propetoga…” (1 Čel 115)
I sam Franjo u zanosu kliče: “Eto, on se svaki dan ponižava. Kao što je nekoć s kraljevskoga prijestolja sišao u krilo Djevice, tako svaki dan dolazi k nama u poniznu obličju, svaki dan silazi iz krila Očeva na oltar po svećenikovim rukama… Na taj je način Bog nazočan među svojim vjernicima stalno…” (OP 1) I dok o tome razmišlja ili to želi drugima zasvjedočiti i navijestiti, Franjo se sav pretvara u udivljenje i klicanje: “O uzvišene poniznosti! O ponizne uzvišenosti da se gospodar svega, Bog i Sin Božji, toliko ponizi da se radi našega spasenja sakrije pod neznatnim likom kruha! Pogledajte, braćo, Božju poniznost i izlijte pred njim svoja srca. Ponizite se i vi da vas on uzvisi. Ništa dakle svoga nemojte zadržati za sebe da vas cijele primi onaj koji se vama cio predao.” (PBr II, 27-29)
Franjo ovo želi svima onima koji će se nadahnjivati njegovim primjerom evanđeoskoga života: “Držimo se dakle riječi, života, nauka i svetog Evanđelja onoga koji se udostojao za vas moliti svoga Oca i njegovo nam ime objaviti…” (NPr XXII, 41)
d) Evanđelje i život: Unositi Evanđelje u život i život u Evanđelje
Iz teksta Pravilo vrlo jasno proizlazi da se do evanđeoskoga života ne dolazi prijekim putem, da se u tome uz Božju milost i dar Duha traži i ljudski mar, pa zato i kaže: “Neka franjevački svjetovnjaci nastoje često čitati Evanđelje: unoseći Evanđelje u život, i život u Evanđelje.”
Franjin primjer vrlo zorno i snažno potiče na ovu stvarnu dosljednost između slušane riječi i života po kojoj život po Evanđelju ne ostaje samo put osobnoga spasenja nego postaje svjedočenje i navještaj svim ljudima. Unositi život u Evanđelje i Evanđelje u život znači radikalno utjelovljivati Evanđelje kako bi svijet po svjedočenju franjevačkih svjetovnjaka mogao otkriti i doživjeti ljubav Očevu i tako živjeti u ozračju sveopćega bratstva.
Prekrasna je slika kojom Čelanski ocrtava ustrajnost i intenzitet Franjina druženja s Evanđeljem kad kaže da je “ono što je čuo, neprestano u njemu preživala ljubav”. Kao da želi reći da je u Franji bila tolika glad za svakom riječju i tolika vjera u životnu snagu svake izgovorene riječi Božje da je on ne bi pustio na miru, nego bi je preživao dok iz nje ne bi iscijedio sve životne sokove, dok ga Božja riječ ne bi potpuno prožela.
Želio bih ovdje istaknuti još jedan vrlo važan stav sv. Franje koji i nama može omogućiti da autentičnije razumijemo i prihvatimo svaku Božju riječ i da Evanđelje stvarno unosimo u svoj život i svoj život potpunije oblikujemo Evanđeljem. U Franje je posve naglašena dijaloška spremnost i puna raspoloživost da zajedno s drugima traži punije razumijevanje Evanđelja i volje Božje, jer bez pomoći drugih bit će vrlo teško da Evanđelje prožme cijeli život.
Navest ćemo opet samo nekoliko prekrasnih tekstova koji nam ocrtavaju takvoga Franju. Kad se u određenom razdoblju svoga života Franjo našao pred pitanjem: koji život izabrati za sebe i za svoju braću, da li potpuno kontemplativni ili apostolski, Franjo ne ostaje sam i ne sluša samo svoje srce koje žudi za povučenošću i kontemplacijom. On ne traži ono što njemu odgovara, nego traži ono što Gospodin želi i zato traži pomoć u drugih, i njih pita što mu je učiniti kako bi Gospodinu ugodio. “I pošto je mnogo dana s braćom razmišljao o ovim stvarima, nije sa sigurnošću mogao spoznati što mu je od toga izabrati kao ono što je Kristu draže… On, pravi mali brat, koji je od najvećeg Učitelja naučio velike stvari, nije se sramio pitati malene za neznatne stvari. Posebnom je naime revnošću nastojao istražiti kojim bi putem i na koji način mogao Bogu savršenije služiti da bi mu ugodio. To bijaše njegova najveća filozofija, najveća želja, dok bijaše živ, da pita za savjet mudre i jednostavne, savršene i nesavršene, malene i velike, kako bi mogao postati kreposniji i uzdići se do vrhunca savršenstva…” (LM XII, 1-2)
Nije to Franjo činio samo iz ljudske mudrosti i razboritosti nego iz duboke vjere da “Gospodin često objavljuje malenima što je bolje” (PKl IV), kako je običavala govoriti sv. Klara, i zato je posve razumljivo da je Franjo s velikim strahopočitanjem slušao i svaku ljudsku riječ, svaki savjet i poruku jer je u svemu tražio objavu Božju. Za njega to nisu bila samo ljudska razmišljanja, nego događaj objave.
Kad se jednom zgodom brat Maseo vratio od sestre Klare i brata Silvestera te donio njihov odgovor na Franjino pitanje koji mu je život izabrati i kad ga je Franjo vidio, upitao ga je: “Što mi po sestri Klari i po bratu Silvestru zapovijeda moj Gospodin Isus Krist?” (CV 16) Ovakav stav prožet vjerom svakako će izgrađivati pravo zajedništvo i bit će jamac da će Evanđelje ulaziti u život pojedinca i zajednica, ali isto tako i da će život svakoga pojedinog trećoreca i njihovih zajednica biti prožet Evanđeljem.
(fra Nikola Vukoja, Komentar Pravila FSR-a, “Brat Franjo” 1987.-1994.)