Prav. 5
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 5)
“Neka stoga franjevački svjetovnjaci traže živu i djelotvornu Kristovu osobu u braći, u Svetome pismu, u Crkvi i u liturgijskim činima. Vjera sv. Franje koja mu je nadahnula ove riječi: ‘Od samoga Svevišnjega Sina Božjega ništa ne vidim tjelesnim očima u ovome svijetu osim njegova presvetog Tijela i predragocjene Krvi’ – neka im bude nadahnuće i putokaz u njihovu euharistijskom životu.
FRANJEVAČKI SVJETOVNJAK JE BOGOTRAŽITELJ
Ono što vrijedi za sve kršćane da po krštenju bivaju ubrojeni u red bogotražitelja, na poseban način vrijedi za franjevačke svjetovnjake koji se snagom svoga Pravila osobito obvezuju da će tu dimenziju svoga krštenja živjeti i njegovati. Čl. 5 sažima one temeljne načine i stvarnosti u kojima valja tražiti živu i djelotvornu osobu Krista Gospodina čije lice i osobu valja tražiti u: 1) braći; 2) Svetom pismu; 3) Crkvi i 4) liturgijskim činima.
- Živa i djelotvorna Kristova osoba u bližnjima
U franjevačkoj duhovnosti bližnji je neposredna objava Božja, a odnos prema bližnjemu je mjera autentičnosti odnosa prema Bogu. Kod Franje je taj odnos utemeljen na teološkom promatranju čovjeka koji svoju vrijednost nalazi u tome što je oblikovan na sliku Božju. “Čovječe, budi svjestan do koje te je visine Gospodin Bog digao, koji te je u tjelesnom pogledu stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenog Sina, a u duhovnom pogledu na njegovu priliku.” (OP 5)
Stoga ne čudi da Franjo svoje obraćanje vidi i doživljava baš na području svoga odnosa prema bližnjemu: “Gospodin je meni, bratu Franji, dao da ovako počnem pokoru: Dok sam bio u grijesima, bilo mi je previše odurno i pogledati gubavce. I Gospodin me sam dovede među njih i počeh suosjećati s njima. Dok sam se vraćao od njih, pretvori mi se u duhovnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše odurno. I nakon kratkoga vremena napustio sam svijet.” (OR 1)
Nije pobjegao iz svijeta nego je unišao u srce svijeta, ondje gdje se trpi i gdje drugome treba pomoći da se osjeti čovjekom i da živi ono dostojanstvo o kojemu Franjo govori. Vrednujući čovjeka teološki, ne po porijeklu ili po bogatstvu, nego po temeljnom dostojanstvu koje se sastoji u tome što je stvoren na sliku Božju, Franjo uistinu priznaje i prepoznaje Krista Gospodina u svakome čovjeku. Bonaventura to ovako svjedoči: “Kakvo čudo, ako je njega, koga je ljubav srca pobratila s ostalim stvorovima, ljubav Kristova učinila bratskijim prema onima koji su obilježeni slikom Stvoriteljevom i otkupljeni krvlju Spasiteljevom.” (IM IX, 4)
Drugi vatikanski sabor te svečano izjavljuje: “Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom” (GS 22) i zato Otac hoće “da u svim ljudima priznamo brata Krista i da ga djelotvorno ljubimo riječju i činom, svjedočeći tako za istinu, i da drugima posredujemo tajnu ljubavi nebeskoga Oca”. (GS 93) Ipak valja reći da će “samo svjetlom vjere i razmatranjem Božje riječi biti moguće “vidjeti Krista u svim ljudima, bliskima i tuđincima” i u njima ga ljubiti i služiti mu.
- Krist prisutan u Svetome Pismu
Franjo ne želi ništa odlučivati niti učiniti ako prije ne upita Krista u Evanđelju. Stoga možemo reći da je ono za njega živa Riječ koja daje odgovore što mijenjaju Franjin život. U prošlom je broju bilo riječi o tome kako Evanđelje valja unositi u život i život u Evanđelje, pa ćemo ovdje samo spomenuti nekoliko svjedočanstava iz Franjina života jer sve ovo valja činiti po primjeru sv. Franje. “Tvrdio je da će onaj koji ponizno a ne preuzetno nastoji istraživati Pismo, od poznavanja samoga sebe lako doći do znanja o Bogu” (2 Čel 102) i zato kad mu dolazi prvi brat Bernardo Kvintavalski i traži što bi trebao činiti, Franjo jednostavno odgovara: “Ako riječi hoćeš potvrditi činima, u rano jutro pođimo u crkvu; uzet ćemo Evanđelistar pa od Krista zatražimo savjet.” (2 Čel 15) Isto se ponavlja i na Alverni: “Bilo mu je objavljeno da će mu Krist po otvaranju Evanđelistara pokazati što će Bogu na njemu i po njemu biti najdraže. Pošto se najprije pobožno pomolio, s oltara je uzeo Evanđelistar i dao da mu ga jedan od subraće, čovjek zaista pobožan i svet, otvori u ime presvetoga Trojstva. I kad se kod svakoga od tri otvaranja knjiga svaki puta namjerio na Gospodinovu muku, čovjek pun Boga razabrao je da se Kristu mora tako suobličiti u patnjama i bolima muke, kao što ga je za života nasljedovao u djelovanju.” (LM XIII, 2)
Crkva sve ovo posebno naglašava danas poslije Drugoga vatikanskog sabora koji je ponovno otkrio vrijednost i ulogu Pisma u životu svakoga vjernika. “Sveta predaja i Sveto pismo obaju zavjeta jesu kao ogledalo u kojemu Crkva, dok putuje zemljom, promatra Boga od kojega sve prima, dok ne bude dovedena da ga licem u lice gleda kakav jest.” (DV 7) I kao što Franjo o Euharistiji govori u kontekstu Božje riječi i obratno isto tako i Koncil to naglašava: “Crkva je uvijek častila božanska Pisma slično kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da – osobito u svetoj liturgiji – ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova.” (DV 22) Stoga Crkva žarko potiče da “učestalim čitanjem božanskih Pisama izuče ‘najuzvišenije znanje – Isusa Krista’ (Fil 3,8). Jer, ne poznavati Pisma, to je ne poznavati Krista’”. (DV 25)
- Krist u Crkvi
Franjo traži Krista u Evanđelju, ali Crkva je ona koja mu tumači i dariva Evanđelje. On stoga sigurnost pravoga puta želi naći u Crkvi, i to u stvarnoj Crkvi, ne nekoj sanjanoj idealnoj Crkvi. Sam će Franjo na kraju života zasvjedočiti ovu svoju ljubav i puno povjerenje u Crkvu koju su tada mnogi napadali i dizali se protiv nje. “Gospodin mi je u crkvama davao toliku vjeru… Gospodin mi je dao i daje toliko pouzdanje u svećenike, koji radi svoga reda žive u duhu svete Rimske crkve, da bih se utjecao njima sve kad bi me progonili…” (OR 2-3) Crkva je za njega uvijek ljubazna i pažljiva majka kojoj se on utječe i potpuno se predaje njezinu vodstvu. “Blaženi Franjo, gledajući kako Gospodin njegovu braću povećava brojem i zaslugama – kad je već bilo dvanaest vrlo savršenih ljudi koji su bili istomišljenici, a on bio dvanaesti – on, njihov vođa i otac, rekao je jedanaestorici: ‘Vidim, braćo, da Gospodin želi milosrdno povećati našu družbu. Poći ćemo zato k svojoj majci svetoj Rimskoj Crkvi pa ćemo vrhovnom svećeniku priopćiti što je Gospodin počeo po nama izvoditi da bismo s njegovim pristankom i uz njegovu zapovijed nastavili što smo započeli.” (TD 46) Franjo je “bio uvjeren da između svega ostalog i iznad svega treba čuvati, štovati i slijediti vjeru Rimske Crkve, jer je samo u njoj spasenje svima onima koji će se spasiti. Štovao je svećenike i silno je volio sve crkvene redove.” (1 Čel 62)
Koliko je važno u sebi izgrađivati ovakav stav, pokazuje i Koncil kad kaže: “Krist, jedini Posrednik, ustanovio je na ovoj zemlji i neprestano uzdržava svoju svetu Crkvu, zajednicu vjere, ufanja i ljubavi, kao vidljivi organizam po kojemu na sve razlijeva istinu i milost. Ali, društvo sastavljeno od hijerarhijskih organa i mistično Kristovo Tijelo, vidljiv zbor i duhovna zajednica, zemaljska Crkva i Crkva koja već posjeduje nebeska dobra, ne smiju se smatrati kao dvije stvari, nego one tvore jednu složenu stvarnost koja je sastavljena od ljudskog i božanskoga elementa. Stoga se ona ne malom analogijom uspoređuje s misterijem utjelovljene Riječi. Jer kao što božanskoj Riječi uzeta narav služi kao živi organ spasenja, s njim nerazrješivo sjedinjen, na sličan način društveni organizam Crkve služi Kristovu Duhu koji je oživljuje za rast tijela.” (LG 8)
- Krist prisutan u liturgijskim činima
Liturgijski čini, o kojima govori Pravilo, jesu prije svega sakramenti, osobito Euharistija koja je vrhunski izraz Kristove prisutnosti u Crkvi. No, treba reći da se prema Franji u svakom bogoštovnom činu koji je izraz života Crkve treba vidjeti povlašteni prostor susreta s Kristom Gospodinom prema riječima samoga Isusa: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam i ja među njima.” (Mt 18, 20) Zbog toga Franjo neprestano potiče braću “da s obzirom na božansku službu i crkvene uredbe budu puni poštovanja i pobožnosti”. (TD 57)
O prisutnosti Kristovoj u liturgijskim činima Koncil govori vrlo jasno: “Da izvrši tako veliko djelo, Krist je u svojoj Crkvi uvijek prisutan, a osobito u liturgijskim činima… Prisutan je svojom moći u sakramentima, pa kad tko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je napokon kad
Crkva moli i psalira… S pravom se dakle liturgija smatra kao vršenje Kristove svećeničke službe… i svako je liturgijsko slavlje u najpotpunijem smislu sveto djelo, i s njim se, s obzirom na isti naslov i isti stupanj, po djelotvornosti ne može izjednačiti ni jedan drugi čin Crkve.” (SC 7)
Pravilo, kako smo vidjeli, naglašava da se Bog uprisutnjuje i ponazočuje u Isusu Kristu, ali isto tako i u svakom čovjeku kao sakramentu; u sakramentu Pisma i Crkve. Čini mi se da ovdje posebno treba istaknuti baš ovu prisutnost u svakom čovjeku jer to onda znači da je svaki pravi čin i svaki autentični odnos s bližnjim kao liturgijski čin kojim se doživljava i slavi Bog.
Sve se ovo ostvaruje i najbolje uprisutnjuje upravo u Euharistiji jer se u autentičnom euharistijskom slavlju uprisutnjuje Krist “živi i djelotvorni” u braći, u Pismu, u Crkvi i u liturgijskim činima. U tom smislu treba razumjeti i Franjinu riječ: “Od samoga svevišnjega Sina Božjega ništa ne vidim tjelesnim očima u ovome svijetu osim njegova presvetoga Tijela i predragocjene krvi.”
Iz ovih jednostavnih riječi zrači duboka Franjina težnja za živim Kristom. Može se reći da je za njega cijeli svijet prazan poput pustinje ako u njemu ne nalazi Isusa. Njega ne zanima prije svega teologija, nauk, duhovnost, nego ga zanima živi Isus, Sin Božji čovjekom postao. Kao da njegove oči, prožete ovom ljubavlju i željom za Isusom, ali isto tako i vjerom koja Isusovo lice traži u braći, u Pismu, u Crkvi i u liturgijskim činima, ne znaju ništa više promatrati nego Isusovo lice. Čelanski o njemu ovako svjedoči: “Mnogo se družio s Isusom. Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa je u svim ostalim dijelovima tijela uvijek nosio.” (1 Čel 115)
Franji je na taj način uspjelo da po njegovu životu ljudi dožive živoga Isusa, da po njemu susretnu živoga i djelotvornoga Isusa. Tekst Pravila o kojemu govorimo želi upravo ovo: potaknuti da svaki onaj koji se zavjetuje na ovo Pravilo na ovaj način doživi i osjeti živoga i djelotvornog Isusa i da mu bude svjedokom.
(fra Nikola Vukoja, Komentar Pravila FSR-a, “Brat Franjo” 1987.-1994.)