Nagovor pape Ivana Pavla II. na općoj audijenciji 18. prosinca 2002. godine
U ovom vremenu došašća prati nas poziv proroka Izaije: “Recite preplašenim srcima: ‘Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!'” (Iz 35,4). Iščekivani od naroda doći će sigurno i njegovo će spasenje biti za sve ljude.
U svetoj noći ponovno ćemo se spomenuti njegova rođenja u Betlehemu, ponovno ćemo na određeni način proživljavati osjećaje pastira, njihovu radost i njihovo udivljenje. Razmatrat ćemo s Marijom i Josipom slavu Riječi koja je tijelom postala za naše otkupljenje. Molit ćemo da svi ljudi prihvate novi život kojeg je Sin Božji donio na svijet preuzevši našu ljudsku narav.
Liturgija došašća, prožeta stalnim pozivima na radosno iščekivanje Mesije, pomaže nam u punini shvatiti vrijednost i značenje otajstva Božića. Nije riječ samo o obnavljanju sjećanja na određeni povijesni događaj, koji se prije više od dvije tisuće godina zbio u malom mjestašcu u Judeji. Neophodno je radije shvatiti kako čitav naš život mora biti “došašće”, budno iščekivanje konačnog Kristova dolaska. Da bi svoju dušu unaprijed pripravili da prihvati Gospodina koji će, kao što kažemo u Vjerovanju, doći suditi žive i mrtve, moramo naučiti prepoznati njegovu prisutnost u događajima svakodnevnog života. Došašće je dakle, da tako kažemo, intenzivna vježba koja nas
odlučno usmjerava prema Onome koji je već došao, koji će doći i koji neprestano dolazi.
S tim osjećajima Crkva se s ushićenjem pripravlja razmatrati otajstvo Utjelovljenja. Evanđelje opisuje Isusovo začeće i rođenje i izvješćuje o brojnim providnosnim okolnostima koje su prethodile i pratile tako čudesan događaj: Anđelov navještaj Mariji, rođenje Krstitelja, zbor anđela u Betlehemu, dolazak mudraca sa istoka, viđenja svetog Josipa. Svi ti znaci i svjedočanstvo ističu božanstvo toga Djetešca. U Betlehemu je rođen Emanuel, Bog s nama. Crkva nam nudi, u liturgiji stavove koje trebamo zauzeti da bismo išli ususret tom božanskom “gostu” čovječanstva.
Prije svih Izaija, prorok utjehe i nade. On naviješta pravo evanđelje za narod Izrael, koji je bio rob u Babilonu, i potiče da bdijemo u molitvi, kako bi prepoznali “znakove” Mesijina dolaska.
Tu je potom Ivan Krstitelj, Mesijin preteča, koji se predstavlja kao “glas koji viče u pustinji”, propovijedajući “krst obraćenja na otpuštenje grijeha” (usp. Mk 1,4). To je sam uvjet za prepoznavanje Mesije već prisutnog u svijetu.
I na kraju Marija, koja nas, kao Bezgrešna, zaštitnica našega Franjevačkog reda, vodi prema Betlehemu. Marija je žena koja je rekla “da” i koja, za razliku od Eve, bez pridržaja prihvaća Božji naum. Postaje tako jasno svjetlo za naše
korake i najviši uzor na kojem se trebamo nadahnjivati.
Draga braćo i sestre, pustimo da nas Djevica prati prema Gospodinu koji dolazi, ostajući “budni u molitvi i raspjevani njemu na slavu”.
Svima želim dobru pripravu za predstojeće božićne blagdane.
Fra Zdravko Lazić, duhovni asistent