FRANJIN BOŽIĆ
Naša je franjevačka tradicija sačuvala osobitu ljubav svetoga oca Franje prema Gospodinu, prema „Rođenju Djeteta Isusa”, odnosno prema Božiću.
Listajući životopise fra Tome Čelanskoga (1Čel 84-87 i 2Čel 199-200) želimo bar malo ući u Franjinu ljubav prema Djetetu Isusu i njegov način slavljenja Božića.
Otkako je sv. Franjo pohodio Betlehem, gajio je osobitu ljubav prema Božiću, odnosno „betlehemskom djetešcu”, kako kazuje Toma Čelanski.
Želio je u Grecciu stvoriti božićnu atmosferu, vizualno, kako bi se i ljudski osjećaji razigrali. Htio je da on, njegova braća i pobožni puk „tjelesnim očima gledaju” otajstvo Božića. Zahvaljujući prijatelju Ivanu sve je pripremljeno: jaslice sa slamom, vol i magarac, okupilo se mnoštvo sa svjetlilima. Franji se ugođaj svidio, „obradovao se” svemu što je pripremljeno. Toma Čelanski oslikava atmosferu: „šuma odjekuje glasovima”, a „na zanosno klicanje (mnoštva) odgovaraju stijene”, „braća pjevaju hvalu Gospodinu”; „odjekuje zanosno klicanje”. A „Svetac Božji stoji pred jaslicama, od silnog ganuća uzdiše”, „ranjen pobožnošću, ispunjen čudesnom radošću.”
Iz ovoga opisa vidimo maštovitost franjevačkog Božića, prepuštanje samoći i osjećajima, a plodovi su „savršeno veselje” i istinska pobožnost. A sve to izlazi iz jednog vizualnog događaja. Rođenje Isusovo po našemu franjevačkom shvaćanju treba vidljivim prikazati da se jače i dublje doživi.
Čelanski ističe da je Franjo za Euharistiju upotrebljavao izraz „Tijelo Gospodinovo”. Time je htio reći „Jasle su oltar gdje se služi svečana misa”.
Za to je Franjo zatražio dozvolu od pape. To je bila novost i u liturgijskom, ali i u teološkom smislu. Franjo je spojio otajstvo Božića s euharistijskim otajstvom. Za euharistiju upotrebljavao je izraz „Tijelo Gospodinovo”. Time je htio reći: Utjelovljenje je stvarnost koja se stalno zbiva i to baš u sv. misi. Stoga je htio da mu na Božić „jasle” posluže kao oltar te tako napose naglasi da Božić i Euharistija izražavaju Gospodinovo utjelovljenje.
Čelanski ističe da je Franjo kao đakon pjevao Evanđelje „zvonkim glasom”, a potom je propovijedao. Očito da je to Svetac činio nekako drugačije i pobožnije negoli ostali navjestitelji.
Franjo je bio u zanosu pa su prisutni čudesno doživjeli njegovu propovijed. A govorio je „o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu.” Siromašak je bio impresioniran stvarnošću: „Bog je postao malenim djetetom”. Rotzetter je Franjinu propovijed sažeo u riječi: „Bog je uvijek manji, u bespomoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog.” (Živjeti Evanđelje s Franjom Asiškim, str. 29.). Iz ovoga možemo zaključiti da je Gospodin Isus jedini pravi „manji brat”, a mi smo pozvani da ga nasljedujemo postajući svakim danom sve više „manji”.