Živimo u zahtjevnom vremenu, ali za svako vrijeme vrijedi ovo evanđeosko pravilo kojim posvećujemo i iskupljujemo vrijeme.
Rad je važan i molitva je važna.
Rad je važan. Čovjek je biće koje neprestano radi. I kad spavamo, naše srce se napinje, i kad smo pod anestezijom, nama pluća dišu. Kad nam se čini da se odmaramo, naš mozak radi, naša mašta se ispunja, naši osjećaji reagiraju. Međutim, nikako ne smijemo sve procjenjivati na temelju produktivnosti i djelotvornosti.
Molitva je važna. Bez molitve, koju se svakodnevno živi s vjernošću, naše djelovanje postaje isprazno, gubi duboki smisao, svodi se na puki aktivizam koji nas, na kraju, ostavlja nezadovoljnima.
Duboko sjediniti molitvu i rad, to znači biti svet.
U odnosu s Bogom, u slušanju njegove riječi, u dijalogu s njim, također kad se nalazimo u šutnji u crkvi ili sobi, a isto tako i kad radimo i kad nam ide i kad nam ne ide u našim zadacima, ujedinjeni smo u Gospodinu s brojnom braćom i sestrama u vjeri, poput niza instrumenata koji, premda svaki zasebno, uzdižu Bogu veliku simfoniju zagovora, zahvale i hvale, i molitvom i radom.
Ima jedan lijep zaziv iz kršćanske predaje kojeg se moli prije svakog posla, a glasi ovako: “Gospodine, preteci naša djela svojom milošću i prati ih svojom pomoći, da svaki naš posao od tebe uvijek započnemo i po tebi završimo.”
Svaki korak našega života, svaka molitva, svaki rad mora se činiti pred Bogom, u svjetlu njegove Riječi, sve neka bude praćeno Božjom pomoću i Božjom milošću. I zato i kad molimo i kad radimo, možemo reći: “Bože, u pomoć mi priteci. Gospodine, pohiti da mi pomogneš”, jer bez Boga nećemo ništa moći, niti moliti niti raditi. A ne zaboravimo: duboko sjediniti molitvu i rad, znači biti svet.
Neka vas prati mir i dobro.
Fra Zdravko Lazić, duhovni asistent