Sveti Ljudevit IX. bio je najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i velike ljubavi te samilosti prema siromasima.

Njega smatraju idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranom svetih mjesta u Palestini sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270.

Ljudevit se rodio u Poissyju g. 1214. Francuski je kralj postao već g. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastiljska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti.

Sveti je kralj Ljudevit ljubio Boga svim svojim srcem te nasljedovao njegove čine; kad je uvidio da je sam Bog umro iz ljubavi za svoj narod i on je više put svoje tijelo izložio avanturi iz ljubavi prema svome narodu. Da je htio, lako se od toga mogao osloboditi. U jelu je bio tako umjeren da ga nikad u životu nisam čuo govoriti o jelima, kako to inače čine mnogi bogati ljudi, već je dobroćudno jeo onu hranu što su je njegovi kuhari stavljali pred njega. Vino bi odmjereno razblaživao vodom, videći da bi ga ono moglo zanijeti.

Kralj je bio tako darežljiv da bi posvuda kuda je po svome kraljevstvu prolazio, dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilno hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svagdje, kuda bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina, i to svaki dan. U Korizmi i Adventu broj bi se siromaha povećavao. Više put se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe stavljajući hranu pred njih, režući im meso te bi im na odlasku sam dijelio novac. Naročito bi u predvečerje velikih svetkovina posluživao siromahe sa svim gore spomenutim stvarima, dok sam ne bi jeo ni pio. Sa svim tim svaki je dan imao na ručku i večeri starih i hromih ljudi, dajući im od one hrane koju je sam jeo. A kad bi jeli, odnijeli bi sa sobom svotu novca što su je dobili. Povrh svega toga kralj bi svaki dan davao tako veliku i obilnu milostinju siromašnim redovnicima, siromašnim bolnicama, bolesnicima i drugim siromašnim zajednicama, siromašnim malim plemićima i plemkinjama, palim ženama, siromašnim udovicama i bolesnicima, onima koji zbog starosti ili bolesti nisu mogli raditi ni voditi svoj zanat, da bi se sve to jedva moglo izbrojiti.

Ideal je sv. Ljudevita, prema vlastitom priznanju, bilo poštenje. Kraljeva je pobožnost i nutarnja umrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova dana. Kralj se ispovijedao svaki petak, a ispovjednik mu je nalagao dosta oštru pokoru, koju bi radosno izvršio. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj praksi samo šest puta na godinu: na Uskrs, Duhove, Veliku Gospu, Sve svete, Božić i Svijećnicu. Činio je to s najvećim poštovanjem.

Kralj je strogo postio u Adventu i Korizmi, između Spasova i Duhova, u predvečerje blagdana, u kvatrene dane, petkom. Često se tada zadovoljavao samo kruhom i vodom. Ideal je pokore uvijek bio prisutan u njegovu životu.

Kralj se bio oženio Margaretom iz Provanse i nježno je i odano ljubio. S njome je imao jedanaestero djece. Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete.

Kralj je Ljudevit već za života uživao glas sveca. Svetim ga je proglasio g. 1297. papa Bonifacije VIII. Njegov je svetački život, doista, čudesan. Na kraljevskom prijestolju, u bogatstvu, u vođenju državnih poslova nastojao je ostvarivati kršćanski ideal svetosti i u tome je posve uspio. Toliko toga u njegovu životu još i danas može služiti za primjer. On je svjetionik koji svojim životom pokazuje put prema najuzvišenijim idealima. Sav je njegov život veliki ideal, pun poleta za ono što ima vječnu vrijednost.

(preuzeto s http://katolici.org)