Na dan 14. travnja 1947. godine na Madagaskaru je iz mržnje prema vjeri ubijen trećoredac Lucien Botovasoa, učitelj i otac obitelji. Na karti Afrike Madagaskar ćemo naći na jugoistoku, to je veliki otok u Indijskom oceanu. Nakon francuske vladavine samostalnost je stekao 1960. godine.

Naš subrat i blaženik rođen je 1908. godine u gradiću Vohipeno kao prvo od devetero djece jednog od prvih kršćana u mjestu.

Nakon osnovne škole kao iznimno nadaren poslan je u isusovački kolegij, te se zaposlio kao učitelj u rodnom mjestu. Dvije godine kasnije vjenčao se sa Suzanne Soazana, i postao ocem osmero djece.

Bio je posve posvećen svom poslu, obitelji i Crkvi. Učenici su ga voljeli jer je bio vrstan učitelj i pedagog. Puno je čitao i učio strane jezike – uz francuski, latinski i maternji malgaški, svladao je njemački, kineski, engleski i arapski. Dobro je svirao trubu i harmonij, pa je vodio pjevanje u crkvi.

Jednom ga je jedna redovnica upitala: “Vi ste tako pobožni, mogli ste postati svećenik … nije li Vam žao što ste se oženili?”. Na to joj je odgovorio: “Nipošto, ni najmanje ne žalim, dapače, vrlo sam sretan u svom staležu jer me Bog pozvao da budem laik, muž i učitelj. Ovako živim među ljudima, i mogu učiniti ono što vi, redovnice i svećenici, ne možete jer su većina pogani: pokazati im kršćanina kojem mogu pristupiti, jer nisam stranac među njima.” Lucien Botovasoa je savršeno razumio mjesto laika u Crkvi, i komplementarnost uloge svećenika i laika.

Kad je u Vohipenu 1935. godine osnovana grupa Križara Srca Isusova odmah se pridružio. Ali to mu nije bilo dovoljno, i dalje je tragao za oblikom života koji će mu pomoći u življenju svetosti u svijetu. Kad je pronašao priručnik Trećeg franjevačkog reda bio je oduševljen. Ali, kako postati svjetovni franjevac bez bratstva? Počeo je “reklamirati” Treći red među vjernicima za koje je vjerovao da će dijeliti njegov zanos. Nitko nije pristao. Nije se obeshrabrio, već počeo žarče moliti. I Gospodin mu je dao i brata i sestru, te su njih troje 1940. godine osnovali prvo bratstvo na jugu zemlje. Na blagdan Bezgrešnog začeća četiri godine kasnije primili su i odijelo Trećeg reda.

Lucienov vjerski žar bio je silan. U ponoć se ustajao na molitvu, a u četiri ujutro odlazio pomoliti se pred Presvetim prije jutarnje svete mise. Srijedom i petkom je postio, i stalno molio krunicu. Svoju lijepu učiteljsku odjeću je darovao, i nosio samo jednostavnu košulju i hlače. Njegova žena, mada praktična vjernica, nije blagonaklono gledala na suprugovu iznimnu pobožnost. Nije podnosila sliku svetog Franje na zidu njihove kuće. “On je taj koji te izluđuje”, često je govorila. Lucien je strpljivo i s humorom podnosio njene grdnje, uvjeravajući je da nikad neće napustiti obitelj, te da ona može kuhati i odijevati što želi.

* * *

Nakon 2. svjetskog rata Madagaskar je politički provrio, govorilo se o pobuni protiv francuske vlasti i osnivanju samostalne države. Stranka koja se borila za neovisnost neprijateljima je smatrala ne samo Francuze već sve kršćane. Svojoj braći Lucien je zabranio bavljenje politikom, tvrdeći da će se to završiti u krvi. Lokalni župnik, Francuz, svesrdno je podržavao stranku koja je bila protiv samostalnosti zemlje te naredio Lucienu da se učlani. Popustio je, ali nije pohađao sastanke niti pristao na kandidaturu za regionalne izbore. S druge strane, separatisti su ga zbog vjere stavili na listu “neprijatelja naroda”. Lucien je bližnjima u više navrata rekao da će uskoro umrijeti.

Na Cvjetnicu 30. ožujka 1947. godine u Vohipeno su stigle vijesti o pobuni u glavnom gradu regije. Mnogi su pobjegli u šumu, pa i Lucien, na očev zahtjev. Cijeli Veliki tjedan gorjele su crkve, a činovnici i bijeli kolonisti su masakrirani. Nakon Uskrsa lokalni plemenski vođa, “kralj” Tsihimono, poručio je učitelju da se vrati u grad, inače će mu pobiti cijelu obitelj. Lucien je poslušao, mada je dobro znao što ga čeka. Već naredne večeri Tsihimono je odlučio da učitelj i šestorica nižih činovnika moraju umrijeti.

Supruga ga je nagovarala na bijeg; odbio je, svjestan “kraljevih” prijetnji. Svom bratu je rekao da će te večeri umrijeti, te mu povjerio brigu o obitelji. Potpuno smiren oprostio se sa ženom i djecom te se povukao na molitvu. Navečer su ga odveli “kralju”. Na pitanje “Zašto me hoćete ubiti?”, odgovorili su mu bez ikakva krzmanja “Zato što si kršćanin”. Kad su ga poveli na pogubljenje okrenuo se i prorekao: “Kralju, ti ćeš umrijeti kao kršćanin; bit će ti jako teško, ali ne boj se, bit ću uza te i ti ćeš se krstiti”.

Prije pogubljenja se pomolio: “Bože, oprosti mojoj braći, teška je dužnost koju imaju prema meni. Neka moja prolivena krv bude na spas moje zemlje.” Tijelo mu je bačeno u rijeku skupa s krunicom od koje se nije odvajao. Pobuna iz 1947. godine ugušena je u krvi. A “kralj” Tsihimono će 1964. godine na samrti, ostavljen od svih, tražiti krštenje, baš kao što mu je Lucien Botovasoa prorekao.

* * *

Mjesto pogubljenja svetog učitelja postalo je mjesto molitve i pomirenja. Mnogi su tvrdili da im se ukazao, mnogi svjedočili o čudesnim izlječenjima. Ali kako je Madagaskar prolazio kroz turbulentne političke promjene, a pobuna iz 1947. godine dugo bila tabu-tema, kauza je pokrenuta tek 2011. godine. Izvješće o mučeništvu potvrđeno je šest godina kasnije.

Mjesto mučeništva

Svečana beatifikacija proslavljena je 15. travnja 2018. godine u njegovom rodnom gradu Vohipenu. Spomendan mu je 14. travnja. Zaštitnik je učitelja, očeva i bračnih parova.

Beatifikacija

List Vox Franciscana je u ljetnom broju 2018. donio prilog o njegovu proglašenju blaženim (str. 12-14).