Zar sam ja vrijedan da se brineš za me?
Isuse moj, ta što te meni nosi,
te mi kod vrata, sav u hladnoj rosi,
provodiš noći zimske pune tame?

A srce nije moglo da se gane,
i ne otvorih. Kakve li sljepoće,
ako zbog mene, od mrzle hladnoće,
sasušiše se tvoje čiste rane!

Koliko puta anđeo mi reče:
o dušo, priđi prozoru svojemu,
vidjet ćeš, čeka, pusti ga unutra!

Ljepoto rajska, i svaku sam večer
zborio: ‘sutra otvorit ću njemu’,
da bih to isto rekao i sutra.